Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3468/11 (M. H.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o štrajku · čl. 128
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3468/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3468/11, rješavajući apelaciju Mehmeda Hasandića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mehmeda Hasandića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000117 10 Rev od 26. maja 2011. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mehmed Hasandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Moštri, kojeg zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Rs 000117 10 Rev od 26. maja 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž- 07-002050 od 15. oktobra 2009. godine. Apelant je 27. juna 2014. godine, na zahtjev Ustavnog suda, dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tuženog "Energoinvest-Comet" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 22. maja 2014. godine, a Kantonalni sud 23. maja 2014. godine, dok tuženi nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1448/05 od 16. aprila 2007. godine obavezan je tuženi da apelantu, na ime neisplaćenih plaća za period od 4. juna 2003. do 30. septembra 2004. godine, isplati ukupan iznos od 4.665,07 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu (za iznos od 7.756,23 KM) apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je Sindikalna organizacija tuženog donijela Odluku o stupanju u štrajk broj 80/03 od 16. aprila 2003. godine, prema kojoj je štrajk započeo 28. aprila 2003. godine. Općinski sud je dalje naveo da je utvrdio da je Presudom Općinskog suda broj Ps-111/03 od 30. aprila 2003. godine zabranjen navedeni štrajk s 30. aprilom 2003. godine. Takođe, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je Sindikalna organizacija tuženog donijela novu Odluku broj 283/03 od 23. maja 2003. godine, prema kojoj je štrajk započeo 4. juna 2003. godine i koji i dalje traje. Općinski sud je ukazao da je apelant u periodu za koji traži isplatu plaća (tj. od 1. maja 2003. do 30. septembra 2004. godine) bio učesnik štrajka, i to od 1. do 23. maja 2003. godine u štrajku koji je Presudom Općinskog suda broj Ps- 111/03 od 30. aprila 2003. godine zabranjen, a u periodu od 4. juna 2003. do 30. septembra 2004. godine u štrajku koji nije zabranjen i koji i dalje traje. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tuženi imao osnova da apelantu umanji plaću srazmjerno vremenu provedenom na radu, odnosno da mu uskrati isplatu plaće za vrijeme učešća u štrajku koji je nedozvoljen. Općinski sud je naveo da je apelantu, u skladu s nalazom vještaka finansijske struke, dosudio na ime neisplaćenih plaća za period od 4. juna 2003. do 30. septembra 2004. godine (učešća u štrajku koji nije zabranjen) iznos od 4.665,07 KM u skladu s odredbama člana 9. Zakona o štrajku (kojima je propisano da poslodavac zaposleniku koji je učestvovao u štrajku može umanjiti plaću srazmjerno vremenu provedenom u štrajku u skladu s kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu). Općinski sud je naveo da tuženi nema osnova da apelantu u cijelosti uskrati isplatu plaće za vrijeme učestvovanja u štrajku koji nije zabranjen u smislu odredaba člana 69. Zakona o radu (kojima je propisano da poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu). Budući da apelantu, u smislu odredaba člana 9. Zakona o štrajku, ne pripada pravo na naknadu pune plaće, Općinski sud je naveo da je preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbio.
7. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-07-002050 od 15. oktobra 2009. godine kojom je apelantovu žalbu odbio, dok je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tuženi osnovano žalbom ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je naveo da ostvarivanje prava na štrajk ima za posljedicu suspenziju izvršavanja zaposlenikovog rada, što podrazumijeva i suspenziju obaveze poslodavca da zaposleniku plaća za neizvršeni rad. Kantonalni sud je ukazao da je ta temeljna ideja izražena u članu 9. Zakona o štrajku, s tim što može biti korigovana kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da štrajk prema koncepciji Zakona o štrajku dovodi do mirovanja radnog odnosa. Kantonalni sud je naveo da za vrijeme trajanja štrajka miruju osnovna prava i obaveze subjekata radnog odnosa, te da se stoga osnovano žalbom tvrdi da apelant nema pravo na plaću za vrijeme štrajka.
8. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 70 0 Rs 000117 10 Rev od 26. maja 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da ostvarivanje prava na štrajk ima za posljedicu suspenziju izvršavanja zaposlenikovog rada, što podrazumijeva i suspenziju obaveze poslodavca da zaposleniku plaća za neizvršeni rad, budući da se plaća isplaćuje za izvršeni rad i vrijeme provedeno na radu. Vrhovni sud je naveo da je to izraženo u članu 9. Zakona o štrajku, s tim što može biti korigovano Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, Vrhovni sud je ukazao da čl. 73, 74. i 75. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u Federaciji Bosne i Hercegovine nije regulisano pitanje prava na naknadu plaće za vrijeme štrajka i prekida rada, niti je to regulisano čl. 106, 107. i 108. Pravilnika o radu tuženog. Vrhovni sud je naveo da prema Zakonu o štrajku za vrijeme štrajka prava radnika iz radnog odnosa miruju, tako da apelant nema pravo na plaću, kako je pravilno zaključio drugostepeni sud, te da su stoga suprotne apelantove revizione tvrdnje neosnovane.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je odredbama člana 69. Zakona o radu propisano da poslodavac kojeg obavezuju kolektivni ugovor i pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Takođe, apelant navodi da je odredbama člana 9. Zakona o štrajku propisano da se zaposleniku koji je učestvovao u štrajku plaća može umanjiti srazmjerno vremenu učestvovanja u štrajku, u skladu s kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Apelant navodi da je smanjenje plaće, u smislu citirane zakonske odredbe, propisano kao mogućnost koja može, ali i ne mora biti ostvarena, ali koja mora biti uređena kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. U vezi s tim, apelant navodi da je takav stav Ustavni sud iznio u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2581/08 od 29. juna 2011. godine.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod svoje odluke i datog obrazloženja. Vrhovni sud je naveo da osporena odluka tog suda donesena u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i zakonom, te da nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje.
11. Kantonalni sud je naveo da taj sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede odredaba člana 69. Zakona o radu i člana 9. Zakona o štrajku. Naime, Kantonalni sud je naveo da je predmetni postupka proveden u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, te da je odluka toga suda donesena u skladu s relevantnim materijalno-pravnim propisima.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 69.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja. Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 128.
Sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga sa svrhom zaštite i ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava i interesa svojih članova.
Štrajk se može organizovati samo u skladu sa Zakonom o štrajku, pravilima sindikata o štrajku i kolektivnim ugovorom.
Član 129.
Zaposlenik ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih zaposlenika zbog organiziranja ili sudjelovanja u štrajku, u smislu člana 128. stav 2. ovog zakona.
13. U Zakonu o štrajku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 14/00) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se pravo zaposlenika na štrajk, pravo sindikata da pozove na štrajk, pravo poslodavca da isključi zaposlenika sa rada i druga pitanja u vezi sa štrajkom.
Član 2.
Sindikat ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga radi zaštite i ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava i interesa svojih članova.
Štrajk se može organizovati samo u skladu sa ovim ili drugim zakonom, pravilima sindikata o štrajku i kolektivnim ugovorom.
Član 3.
Zaposlenik slobodno odlučuje o svom učešću u štrajku.
Organiziranje i učestvovanje u štrajku organiziranom u skladu sa odredbama zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata o štrajku, ne predstavlja povredu ugovora o radu.
Član 9.
Zaposleniku koji je sudjelovao u štrajku plaća se može smanjiti srazmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu.
14. U Opštem kolektivnom ugovora za Federaciju Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 54/05 i 62/08) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 3.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.
Član 6. stav 2.
Poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti platu u iznosu manjem od iznosa određenog kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, osim u slučajevima predviđenim u članu 8. stav 3. ovog ugovora.
Član 8. stav 3.
Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Član 38. stav 2.
Sindikat ima pravo organizirati štrajk u skladu sa zakonom i pravilima sindikata o štrajku ukoliko sporna pitanja ne budu riješena putem pregovora.
15. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 30/00) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Na sva pitanja koja nisu uređena ovim ugovorom primjenjuju se odredbe Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora i drugih propisa u ovoj oblasti.
Član 5.
Ovim ugovorom ne mogu se utvrditi manja prava i obaveze i nepovoljniji uvjeti rada od prava, obaveza i uvjeta rada utvrđenih zakonom i Općim kolektivnim ugovorom.
Član 6.
Općim i pojedinačnim aktima poslodavca i ugovorom o radu ne mogu se utvrditi manja prava zaposlenika od onih koja su utvrđena zakonom i ovim ugovorom.
Član 73.
Ukoliko sindikat ocijeni da se ne ostvaruju prava zaposlenika utvrđena zakonom i ovim ugovorom, iskoristiće svoje pravo i nakon neuspjelih pregovora sa poslodavcem organizovati i voditi štrajk.
VI. Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000117 10 Rev od 26. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 1. septembra 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
23. U vezi s apelantovim navodima, kojima osporava odluke redovnih sudova kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev za isplatu plaća za vrijeme učešća u štrajku, Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 2581/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2581/08 od 29. juna 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je u tač. 36. i 37. naveo, između ostalog: Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da su apelanti u periodu od 4. juna 2003. godine do 30. septembra 2004. godine bili u štrajku koji je organizovao sindikat kojem pripadaju u skladu sa Zakonom o štrajku, odnosno štrajk nije zabranjen niti je njegova zakonitost dovedena u pitanje. […] Ustavni sud primjećuje da je članom
69. ZOR-a izričito regulisano da poslodavac kojeg obavezuju kolektivni ugovor i pravilnik o radu, što su okolnosti konkretnog slučaja, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Dalje, članom 9. Zakona o štrajku regulisano je da se zaposleniku koji je učestvovao u štrajku plaća može umanjiti srazmjerno vremenu učestvovanja u štrajku, u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Dakle, smanjenje plaće u citiranoj odredbi je propisano kao mogućnost koja može, ali ne mora biti i ostvarena, ali koja treba biti uređena kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu. Suprotno tumačenje vodilo bi proizvoljnosti u primjeni citirane odredbe i učinilo je iluzornom, jer bi poslodavcu dalo neograničenu slobodu u odlučivanju o pravu na plaću, kao jednom od prava garantovanih zakonom, a dovelo bi u pitanje i korištenje štrajka, kao jednog od zakonom priznatih sredstava za zaštitu i ostvarivanje ekonomskih i socijalnih prava i interesa radnika. […] Dovodeći u vezu navedeno sa stavom Vrhovnog suda da apelantima ne pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme štrajka „jer nisu obavezni raditi a poslodavac im nije obavezan platiti platu“, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa „zakonitosti“ jer je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo, s obzirom da je nedostatak odredbi u Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu kojim bi bila regulisana mogućnost umanjenja, ali ne i potpunog gubitka plaće srazmjerno vremenu provedenom u štrajku u smislu člana 9. Zakona o štrajku, protumačio tako da apelanti gube pravo na plaću za vrijeme provedeno u štrajku, iako se radi o jednom od prava proisteklih iz rada koje je zakonom, kolektivnim ugovorima i aktima samog poslodavca izričito garantovano. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelantima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i to tako da miješanje u njihovo pravo na mirno uživanje imovine nije izvršeno u skladu sa zakonom. Konačno, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao da, s obzirom na zaključak u pogledu prava na imovinu, nema potrebe da posebno ispituje i navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci AP 2581/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je redovni sud povrijedio princip "zakonitosti" tako što je arbitrarno primijenio pravo, s obzirom da je nedostatak odredbi u Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu kojima bi bila regulisana mogućnost umanjenja, ali ne i potpunog gubitka plaće srazmjerno vremenu provedenom u štrajku u smislu člana 9. Zakona o štrajku, protumačio tako da apelant gubi pravo na plaću za vrijeme provedeno u štrajku, iako se radi o jednom od prava proisteklih iz rada koje je zakonom, kolektivnim ugovorima i aktima samog poslodavca izričito garantovano.
26. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić