Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2916/11 (K. J. M.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Opća zabrana diskriminacije
- Naknada
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2916/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2916/11, rješavajući apelaciju Katice Jozak Mađar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 17. rujna 2014. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Katice Jozak Mađar, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 001455 10 Rev od 5. travnja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Katica Jozak Mađar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Travnika, koju zastupa Jasna Dunđer, odvjetnica iz Novog Travnika, podnijela je 15. srpnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 001455 10 Rev od 5. travnja 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Vitez (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), kao zakonskog zastupnika tuženog Srednjobosanskog kantona, Ministarstva pravosuđa i uprave (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 13. svibnja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 21. svibnja 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobraniteljstvo 26. svibnja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 001455 07 P od 7. siječnja 2009. godine tuženi je obvezan apelantici isplatiti razliku plaća za vrijeme porodiljnog odsustva, i to za razdoblje od 9. do 31. siječnja 2006. godine iznos od 1.790,95 KM, za veljaču 2006. godine iznos od 2.101,00 KM i za ožujak 2006. godine iznos od 2.101,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, te uplatiti doprinose sukladno pozitivnim propisima, kao i apelantici naknadi troškove parničnoga postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju neprijeporno da je apelantica sutkinja i predsjednica Kantonalnog suda u Novom Travniku, da je u razdoblju od 9. do 31. siječnja 2006. godine, te u veljači i ožujku 2006. godine bila na porodiljnom odsustvu. Također, Općinski sud je naveo da je neprijeporno da je apelantici za vrijeme porodiljnog odsustva isplaćena naknada od 50% od plaće koju bi ostvarila da je radila (tj. iznos od 2.101,00 KM mjesečno), koju je apelantici isplatio JU Centar za socijalni rad Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad), te da je tuženi kao poslodavac uplatio doprinose za apelanticu sukladno zakonu. Međutim, Općinski sud je naveo da je među strankama prijeporno je li tuženi kao poslodavac dužan apelantici isplatiti preostalih 50% njene plaće, a samim tim i uplatiti doprinose na taj iznos. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz akta Ministarstva zdravstva i socijalne politike Srednjobosanskog kantona od 20. veljače 2006. godine proizlazi da je to ministarstvo dalo suglasnost za isplatu razlike plaće, a da je to navedeno i u aktu Federalnog ministarstva pravde od 18. svibnja 2006. godine, kao i u izvješću Ombudsmana Središnjeg ureda Sarajevo od 24. studenoga 2006. godine. Općinski sud je ukazao da je na temelju navedenih akata ocijenio da je apelanticin tužbeni zahtjev utemeljen. Naime, Općinski sud je naveo da porodiljno odsustvo predstavlja opravdan slučaj kada uposlenik ne radi, ali da djelatniku i tada pripada pravo na naknadu plaće na teret poslodavca za razdoblje od jedne godine sukladno odredbama čl. 55, 65. i
72. Zakona o radu. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude.
6. Odlučujući o prizivu tuženoga protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio Presudu broj 04 0 P 000738 09 Gž od 6. travnja 2010. godine kojom je priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi, na ime razlike između plaće koju je trebalo da prima u navedenome razdoblju i iznosa primljenog od Centra za socijalni rad, isplati ukupan iznos od 5.992,95 KM. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 62. stavak 1. Zakona o radu propisano da uposlenik za vrijeme korištenja porodiljnog odsustva ima pravo na naknadu plaće sukladno zakonu. Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 72. st. 1. i 2. Zakona o radu propisano da uposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja porodiljnog odsustva, a da se razdoblje za koji se naknada isplaćuje na teret poslodavca utvrđuje zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama članka 46. stavak 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da se naknada plaće utvrđuje od osnovice za naknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojemu je nastupio slučaj na temelju kojega se stiče pravo na naknadu. Također, Kantonalni sud je naveo da je odredbama članka 47. stavak 2. točka 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzrokovanih trudnoćom i porođajem. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da glede ostvarivanja naknade plaće za vrijeme porodiljnog odsustva Zakon o radu i Zakon o zdravstvenom osiguranju daju više prava apelantici od Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji s djecom (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti) sukladno kojem je apelantici isplaćena naknada u iznosu od 50% od šestomjesečnog prosjeka plaće. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da se ne mogu prihvatiti prizivni navodi tuženog da apelantici za vrijeme porodiljnog odsustva nije umanjena naknada plaće, te da nijedan zakon ne obvezuje poslodavca da predmetnu naknadu plaća do punog iznosa plaće.
7. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostupanjske presude, donio Presudu broj 51 0 P 001455 10 Rev od 5. travnja 2011. godine kojom je reviziju usvojio i obje nižestupanjske presude preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 12. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine propisano da suci i tužitelji imaju pravo na zdravstveno osiguranje i bolovanje sukladno važećem Zakonu o zdravstvenom osiguranju. Vrhovni sud je dalje naveo da je odredbama članka 125. stavak 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da se naknada plaće temeljem porodiljnog odsustva do donošenja propisa u oblasti dječje zaštite, koji će regulirati porodiljno odsustvo, ostvaruje u oblasti zdravstvenoga osiguranja. U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je propis u oblasti dječje zaštite – Zakon o socijalnoj zaštiti donesen 14. listopada 2005. godine, tako da je od stupanja na snagu toga zakona, glede naknade plaće temeljem porodiljnog odsustva, u Srednjobosanskom kantonu prestala primjena Zakona o zdravstvenom osiguranju. Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 150. stavak 2. Zakona o socijalnoj zaštiti propisano da se naknada plaće za porodiljno odsustvo utvrđuje u iznosu od 50% od iznosa ostvarene plaće za razdoblje od šest mjeseci prije porođaja valoriziranog na temelju rasta plaća u tom razdoblju u tom kantonu. Budući da je apelantica putem nadležnih općinskih službi i primala taj iznos naknade plaće za porodiljno odsustvo, Vrhovni sud je ukazao da se stoga apelanticin tužbeni zahtjev pokazuje kao neutemeljen. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su neprihvatljivi razlozi nižestupanjskih sudova koji se odnose na "primarnu" primjenu Zakona o radu u odnosu na Zakon o socijalnoj zaštiti. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama članka 55. Zakona o radu propisano da za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porođajno odsustvo od jedne godine efektivno. Također, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama članka 62. stavak 1. Zakona o radu propisano da za vrijeme korištenja porodiljnog odsustva uposlenik ima pravo na naknadu plaće sukladno zakonu. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je za Srednjobosanski kanton ta naknada utvrđena Zakonom o socijalnoj zaštiti, te da je apelantica primala naknadu za porodiljno odsustvo sukladno tome zakonu bez ikakvoga smanjivanja. Na temelju izloženoga, Vrhovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude sukladno odredbama članka 250. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na opću zabranu diskriminacije iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te prava iz članka 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članka 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i prava iz čl. 1, 2. i 11. Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena. Apelantica navodi da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, arbitrarno primijenio materijalno pravo. Naime, apelantica navodi da je Vrhovni sud svoju odluku utemeljio na odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti, a da nije uzeo u obzir odredbe čl. 35. i 36. Zakona o sudbenoj i tužilačkoj funkciji, kao ni odredbe članka 2. Zakona o platama i drugim naknadama sudac i tužiteljskoj, niti relevantne odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (prema kojima se plaće i druge naknade sudaca ne mogu smanjivati za vrijeme trajanja sudačke funkcije). Također, apelantica navodi da je diskriminirana u odnosu na suce i tužitelje u Republici Srpskoj, kao i suce i tužitelje u drugim kantonima u Federaciji Bosne i Hercegovine, budući da je njima predmetna naknada isplaćivana u iznosu od 80% plate pa do punog iznosa plaće. Konačno, apelantica navodi da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji tuženoga protiv drugostupanjske presude, iako nije bio ispunjen uvjet dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP, te da je, pri tome, izostala ocjena tog suda glede primjene odredaba članka 237. stavak 3. ZPP-a.
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da taj sud ostaje u cijelosti kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom toga suda nisu povrijeđena apelanticina prava čiju zaštitu traži pred Ustavnim sudom.
10. Pravobraniteljstvo je navelo da je odredbama članka 125. st. 3. i 4. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da se sredstva za naknadu plate temeljem porodiljnog odsustva osiguravaju u proračunu kantona i isplaćuju u visini i na način koji odredi zakonodavno tijelo kantona. U svezi s tim, Pravobraniteljstvo je ukazalo da je Skupština Srednjobosanskog kantona 2005. godine donijela Zakon o socijalnoj zaštiti, te da je člankom 150. stavak 2. toga zakona propisano da naknada umjesto plaće za vrijeme trudnoće i porođaja ne može biti veća od 50% od iznosa ostvarene plaće za razdoblje od šest mjeseci, i to pravo se ostvaruje preko Centra za socijalni rad. S obzirom na to, Pravobraniteljstvo smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda pravilna i zakonita, dok je predmetna apelacija u cijelosti neutemeljena.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o plaćama i drugim naknadama sudaca i tužitelja u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 72/05 i 22/09) relevantne odredbe glase:
Članak 12.
Suci, tužitelji i stručni suradnici iz članka 4. ovog Zakona imaju pravo na zdravstveno osiguranje i bolovanje u skladu s važećim Zakonom o zdravstvenom osiguranju u Federaciji Bosne i Hercegovine.
12. U Zakonu o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11) relevantne odredbe glase:
Članak 125. stavak 3.
Pravo na naknadu plaće temeljem porodiljnog odsustva, do donošenja propisa u oblasti dječje zaštite, koji će regulirati porodiljno odsustvo, ostvaruje se u oblasti zdravstvenog osiguranja.
13. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom ("Službene novine Srednjobosanskog kantona" br. 10/05 i 2/06) relevantne odredbe glase: Član 150. st. 1. i 2.
Nadoknada umjesto plate ženi majci u radnome odnosu za vrijeme dok je odsutna s posla zbog trudnoće, porođaja i njege djeteta ostvaruje se u vremenu uređenom propisima o radu i radu i radnim odnosima.
Nadoknada iz stava 1. ovog članka utvrđuje se u postotku u kojem poslodavac redovito uplaćuje doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, te zdravstveno osiguranje porodilje, s tim da ne može biti veća od 50% od iznosa ostvarene plate za razdoblje od šest mjeseci prije porođaja valorizovane na temelju rasta plata u tom razdoblju na području kantona.
VI. Dopustivost
14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
15. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 P 001455 10 Rev od 5. travnja 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 18. svibnja 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. srpnja 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očevidno (prima facie) neutemeljena.
17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, te članka 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, članka 10. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i čl. 1., 2. i 11. Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena.
Pravo na pravično suđenje
19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Apelantica smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da je, odlučujući o reviziji tuženog, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP, što je za posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
22. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očevidna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
23. U konkretnom slučaju Ustavni sud će, najprije, ispitati apelanticine navode koji se odnose na proizvoljnu primjenu procesnog prava, odnosno apelanticine navode o tome da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji iako nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 237. st. 2. i 3. ZPP. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da Vrhovni sud, sukladno odredbama članka 237. stavak 3. ZPP-a, može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (dakle, bez obzira na vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u smislu stavka 2. toga članka). Ustavni sud ukazuje da se radi o primjeni procesno-pravne odredbe iz čije formulacije nedvosmisleno proizlazi da joj je svrha uspostavljanje diskrecionog ovlaštenja Vrhovnom sudu u situaciji kada taj sud procijeni da bi odluka u određenom predmetu bila od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S obzirom da je, dakle, zakonodavac dao diskreciono ovlaštenje Vrhovnom sudu da procijeni bi li odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, što ne mora posebice ni obrazložiti, Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno postupio glede primjene odredaba članka 237. stavak 3. ZPP (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 371/09 od 14. listopada 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelanticini navodi o tome da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženoga protiv drugostupanjske presude, proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZPP-a.
24. Nadalje, glede apelanticinih navoda kojima osporava odluku Vrhovnog suda kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obveže isplatiti joj razliku plaća za vrijeme porodiljnog odsustva, Ustavni sud podsjeća da je identično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 3961/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3961/11 od 25. lipnja 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, Ustavni sud je u toč. 34. i 35. naveo, između ostalog: Ustavni sud zapaža da su apelantice odbijene sa tužbenim zahtjevom kojim su tražile da im se isplati razlika između mjesečnih isplaćenih iznosa naknade za porodiljno odsustvo i iznosa koji predstavljaju punu plaću koju bi ostvarile u tom razdoblju da su radile. Kantonalni i Vrhovni sud su utvrdili da je naknada za porodiljno odsustvo propisana odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti obitelji sa djecom Kantona Sarajevo, te da su apelantice sukladno navedenom zakonu i primale naknadu za vrijeme porodiljnog odsustva u visini od 60 % od prosječne plaće na razini kantona. Također je ukazano da se u predmetnoj situaciji ne radi o bilo kakvom smanjenju plaće, budući da se ne radi o plaći već o naknadi plaće čija je visina propisana spomenutim zakonom. U navedenom obrazloženju Kantonalnog i Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, Kantonalni i Vrhovni sud su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelantica, te da stoga nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Također, u točki 39. navedene odluke, Ustavni sud je zaključio da apelantice nisu dokazale da su na bilo koji način diskriminirane u predmetnom postupku (u odnosu na druge sutkinje u Federaciji Bosne i Hercegovine koje su u istom položaju kao i apelantice i na koje se glede naknade za porodiljno odsustvo primjenjuju kantonalni propisi koji su primijenjeni i u konkretnom slučaju), te da stoga nije došlo do povrede prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka
14. Europske konvencije. Konačno, glede preostalih prava na koja su se pozvale apelantice, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao da ih neće razmatrati, budući da se, u suštini, navodi o kršenju tih prava temelje na navodima o kojima je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim točkama te odluke.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci AP 3961/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te se umjesto posebnog obrazloženja glede apelanticinih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Sukladno navedenome, Ustavni sud smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku glede primjene relevantnih odredaba materijalnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti Ustavni sud nalazi proizvoljnost glede primjene relevantnih odredaba procesnog prava.
27. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju jer apelantica nije dokazala da je na bilo koji način diskriminirana u predmetnom postupku.
28. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić