Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2664/11 (Z. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zamjena nekretnina
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi i izdaci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2664/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2664/11, rješavajući apelaciju Z. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Z. M., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000515 09 Rev od 8. juna 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 685 od 21. maja 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Z. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Emir Prcanović, Samir Fehrić i Zoran Pelemiš iz Udruženja "Vaša prava Bosne i Hercegovine" iz Sarajeva, podnio je 30. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000515 09 Rev od 8. juna 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 685 od 21. maja 2009. godine. Apelant je 31. oktobra 2011. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio izvršenje po Zaključku o prodaji nekretnina Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 075253 09 I od 10. oktobra 2011. godine do donošenja odluke o apelaciji". Apelant je 31. oktobra, te 17. i 22. novembra 2011. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2664/11 od 20. decembra 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tuženih M. M. i Ž. M., kao druge strane u tom postupku, zatraženo je 4. novembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Tuženi su odgovor na apelaciju dostavili 15. novembra 2011. godine, a Vrhovni sud i Okružni sud 18. novembra 2011. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Pravosnažnom djelimičnom Presudom Osnovnog suda broj P-8473/99 od 11. jula 2002. godine utvrđeno je da je pravno ništav Ugovor o zamjeni nekretnina, koji je 28. jula 1992. godine zaključen između apelanta i M.M. (u daljnjem tekstu: prvotužena), ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem I-OV-1703/92 od 30. jula 1992. godine, na osnovu kojeg je apelant zamijenio svoje nekretnine upisane u zk. ul. broj 264 k.o. Šargovac (u Bosni i Hercegovini) za nekretnine prvotužene upisane u zk. ul. broj 4099 k.o. Pirovac (u Republici Hrvatskoj), slijedom čega je naložena uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provođenja navedenog ugovora o zamjeni nekretnina.

7. Presudom Osnovnog suda broj P-8473/99 od 21. maja 2007. godine naloženo je prvotuženoj i drugotuženom Ž. M. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da u roku od 30 dana uklone dio koji je dograđen na postojećem poslovnom objektu dimenzija 7x6 m i uspostave ranije stanje kakvo je bilo u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni nekretnina (stav I). Odbijen je kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obavežu prvotužena i drugotuženi da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplate iznos od 55.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka (stav II). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev prvotužene i drugotuženog kojim su tražili da se obaveže apelant da im isplati iznos od 42.083,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka (stav III). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav IV).

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant na osnovu urbanističke saglasnosti od 24. avgusta 1990. godine i odobrenja za građenje od 21. decembra 1990. godine izgradio poslovni objekat dimenzija 7x6 m. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je prvotužena 1998. godine dogradila sprat nad poslovnim objektom, a da za tu dogradnju nije imala dozvolu nadležnih organa. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz rješenja nadležnog organa od 3. maja 2000. godine proizlazi da je drugotuženom data urbanistička saglasnost za legalizaciju naknadno izvedenih radova na spornom objektu. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kojima je propisano, između ostalog, da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao, a vlasnik se tome usprotivio, vlasnik može tražiti da graditelj poruši građevinski objekat. S obzirom da je utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji su zaključili apelant i prvotužena, Osnovni sud je zaključio da je osnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se poruši dograđeni dio nad poslovnim objektom shodno odredbama člana 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s članom 25. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Pri tome, Osnovni sud je istakao kako smatra da je moguće porušiti dograđeni dio objekta bez oštećenja ostalog dijela objekta i pored toga što je vještak građevinske struke izjavio da to nije moguće. Naime, Osnovni sud je naveo da je apelant isključivo tražio da se poruši dograđeni dio objekta, a da iz priloženih fotografija proizlazi da su dograđeni dio i preostali dio objekta međusobno razdvojeni i da predstavljaju zasebne cjeline.

9. U pogledu apelantovog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplate iznos od 55.000,00 KM na ime korištenja stambenog i poslovnog prostora za 111 mjeseci, Osnovni sud je naveo da je taj zahtjev neosnovan, budući da apelant nije dokazao da su tuženi izdavali stambeno-poslovni objekat, te da su se na taj način neosnovano obogatili. Naime, Osnovni sud je ukazao da iz zapisnika MIO Odsjek Banjaluka broj I-08-1221/00 od 20. novembra 2001. godine proizlazi da su apelantu vraćene u posjed predmetne nekretnine, te da je nakon toga, po apelantovom odobrenju, Z. L. stanovao u tom objektu dvije godine, što znači da nisu tuženi izdavali stambeno-poslovni objekat već apelant. Što se tiče protivtužbenog zahtjeva tuženih, Osnovni sud je naveo da je odbio taj zahtjev shodno odredbama člana 38. stav 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, budući da tuženi nisu dokazali koji su to nužni troškovi bili za održavanje sporne nekretnine. Naime, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio nalaz vještaka građevinske struke jer je, po mišljenju suda, nerealan u pogledu iznosa za upotrijebljeni građevinski materijal. Takođe, Osnovni sud je naveo da vještak nije odgovorio na pitanje koji su to bili nužni radovi, odnosno koje je nužne troškove prvotužena imala za održavanje tih nekretnina. Po mišljenju Osnovnog suda, prvotužena je izvela radove radi svog zadovoljstva, odnosno uljepšavanja stvari, a ne za nužno održavanje objekta.

10. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženih protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-000 685 od 21. maja 2009. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u stavu II i stavu IV izreke, dok je žalbu tuženih djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u st. I i III izreke tako što je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženim da uklone dograđeni dio na postojećem poslovnom objektu, te obavezao apelanta da tuženim na ime izvršenih ulaganja isplati iznos od 42.083,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. maja 2007. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu žalbu tuženih odbio i potvrdio prvostepenu presudu u stavu IV izreke. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava održao raspravu na kojoj je ponovo proveo dokaz saslušanjem vještaka građevinske struke na okolnost karaktera izvršenih ulaganja tuženih u taj objekat, te da je izvršio uvid u nalaz vještaka. Okružni sud je naveo da iz nalaza vještaka građevinske struke, koji je vještak obrazložio na raspravi pred prvostepenim sudom, kao i na raspravi održanoj pred tim sudom 21. maja 2009. godine, proizlazi da dograđeni dio poslovnog objekta predstavlja jednu cjelinu sadašnjeg objekta, te da po mišljenju tog vještaka nije moguće izvršiti rušenje dograđenog dijela bez oštećenja postojećeg prizemnog objekta, kao i susjednih objekata. Okružni sud je naveo da iz nalaza proizlazi da su tuženi sve radove, koji su detaljno navedeni i opisani u pisanom nalazu, izveli kako bi spriječili daljnje propadanje objekta, odnosno da sadašnji objekti budu stabilni, što bi se moglo desiti od uticaja erozije, mraza, kiše i sl. Takođe, Okružni sud je naveo da su, prema nalazu vještaka građevinske struke, radovi koji su izvršeni na dograđenom dijelu objekta povećali kako građevinsku, tako i tržišnu vrijednost apelantovih nekretnina (koji prema tržišnim cijenama u vrijeme sačinjavanja nalaza iznose 42.083,00 KM). Okružni sud je naveo da je nalaz vještaka građevinske struke prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan, koji ničim nije doveden u sumnju.

11. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kojima je propisano da savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, te da može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da se nužni i korisni troškovi cijene prema objektivnim kriterijumima, te da su nužni troškovi svi troškovi koje bi vlasnik morao da učini da je stvar bila kod njega (troškovi neophodni za održavanje stvari, kao i za njeno normalno korištenje), dok korisni troškovi nisu neophodni za stvar, ali povećavaju vrijednost stvari. S obzirom da je prvotužena nakon zamjene nekretnina, a prije nego što je apelant podnio tužbu, dogradila poslovni objekat, Okružni sud je zaključio da je prvotužena bez sumnje bila savjestan graditelj. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvotužena sva ulaganja vršila radi održavanja zamijenjenih nekretnina i onemogućavanja daljnjeg propadanja zamijenjenih nekretnina, pri čemu je povećana građevinska i tržišna vrijednost tih nekretnina, kako je u svom nalazu naveo vještak građevinske struke. Naime, Okružni sud je ukazao da su u pisanom nalazu vještaka građevinske struke navedeni i opisani svi radovi koji su izvršeni na dograđenom poslovnom objektu, kao i na stambeno-porodičnom objektu (zamjena razbijenih crepova na kući, zamjena stakla na prozorima, postavljanje vrata i prozora, farbanje vrata i prozora). S obzirom da nije moguće rušenje dograđenog dijela poslovnog objekta bez nanošenja štete postojećim objektima, kako je naveo vještak građevinske struke, što je prihvatio i taj sud, Okružni sud je naveo da je uvažio žalbu tuženih, te preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženim da uklone dograđeni dio poslovnog objekta. S druge strane, budući da su tuženi bili savjesni graditelji, te da su vršili ulaganja u nekretnine s pažnjom dobrih domaćina, Okružni sud je zaključio da tuženim pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova u ukupnom iznosu od 42.083,00 KM shodno odredbama člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Stoga, Okružni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 229. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118 0 P 000515 09 Rev od 8. juna 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 38. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, a odredbama stava 4. navedenog člana da savjestan posjednik može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 72. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da je posjednik savjestan ako ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Vrhovni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju tuženi bili u posjedu objekta u Šargovcu po osnovu ugovora o zamjeni, koji je prvotužena zaključila s apelantom 1992. godine, iz čega proizlazi da su tuženi smatrali da su te nekretnine njihovo vlasništvo. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da su tuženi sva ulaganja u nadogradnju objekta izvršili u toku 1998. godine, što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka (građevinskih radnika koji su izvodili radove na objektu, te iz iskaza tuženih). Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 72. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se savjesnost posjeda pretpostavlja, a da je odredbama člana 39. stav 7. navedenog zakona propisano da posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali da vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 24. avgusta 1999. godine, a da su, prema utvrđenju nižestepenih sudova, radovi na nadogradnji objekta izvedeni u jesen 1998. godine, što znači da su tuženi u vrijeme izvođenja radova bili savjesni. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da apelant u toku postupka nije izveo nijedan dokaz koji bi ukazao na to da su tuženi prije podnošenja tužbe bili nesavjesni u smislu odredaba člana 39. stav

7. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da su tuženi znali da je 1998. godine pokrenuo postupak radi povrata u posjed predmetnih nekretnina pred Komisijom za imovinske zahtjeve izbjeglih i raseljenih lica. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se radi o postupku u kojem u svojstvu stranke neposredno ne učestvuju privremeni korisnici sve do pokretanja izvršenja odluke navedene Komisije, te da su stoga neosnovani apelantovi prigovori izneseni u tom pravcu.

13. Po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno zaključio da su tuženi prilikom izvođenja radova bili savjesni i da im pripada naknada za nužne i korisne troškove na apelantovom objektu. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da vještak građevinske struke nije mogao pravilno utvrditi vrijednost izvedenih radova na objektu i uvećanje vrijednosti objekta u cjelini bez priloženih računa o plaćanju građevinskog materijala i izvedenih radova. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je istina da je postojanje računa najpouzdaniji način utvrđenja vrijednosti građevinskog materijala, ali da je u nedostatku računa vještak građevinske struke mogao vrijednost građevinskog materijala i vrijednost izvedenih radova izračunati na osnovu vlastitog iskustva i poznavanja prilika na tržištu materijala i radne snage. S obzirom da se, prema utvrđenju drugostepenog suda, u konkretnom slučaju nije radilo o radovima koje su tuženi izveli radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja, te kako se novoizgrađeni dio objekta ne može odvojiti od ranije izgrađenog dijela bez oštećenja tog dijela i opasnosti po ostale objekte, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 38. stav 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kada je odlučio kao u izreci svoje presude.

14. Osnovni sud je, postupajući po prijedlogu tuženih kao tražilaca izvršenja, donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 075253 09 I od 22. decembra 2009. godine kojim je određeno izvršenje protiv apelanta kao izvršenika i to prodajom apelantovih nekretnina. Odlučujući o apelantovom prigovoru protiv navedenog rješenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 075253 09 I od 26. jula 2011. godine kojim je odbio prigovor kao neosnovan.

15. Zaključkom o prodaji Osnovnog suda broj 71 0 I 075253 09 I od 10. oktobra 2011. godine određena je prodaja apelantovih nekretnina upisanih u zk. ul. broj 827 k.o. Šargovac SP usmenim javnim nadmetanjem zakazanim za 17. novembar 2011. godine.

16. Osnovni sud je održao ročište 17. novembra 2011. godine na kojem su apelantove nekretnine prodate tuženim za iznos od 76.100,00 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene presude zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su tuženi znali da je apelant u toku 1998. godine podnio zahtjev nadležnom organu za povrat imovine u posjed, ali da su bez obzira na tu činjenicu izvršili nadogradnju nad poslovnim objektom koji je njegovo vlasništvo. Takođe, apelant navodi da se u konkretnom slučaju radi o nelegalnoj gradnji jer tuženi za navedenu dogradnju objekta nisu imali građevinsku dozvolu. Apelant dalje navodi da je odluka redovnih sudova kojom je obavezan da tuženim na ime izvršenih ulaganja isplati iznos od 42.000,83 KM neosnovana jer nije zasnovana na dokazima – računima, tako da je nejasno kako se uopšte došlo do tog iznosa. Pri tome, apelant navodi da je nalaz vještaka građevinske struke paušalan, nerealan, neodređen i prilagođen potrebama tuženih.

18. U dopuni apelacije od 31. oktobra 2011. godine apelant navodi da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te u vezi s tim pogrešno zaključili da radovi koje su tuženi izveli na apelantovim nekretninama predstavljaju nužne i korisne troškove, kao i da su tuženi prilikom izvođenja tih radova bili savjesni. Takođe, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na "suđenje u razumnom roku" jer nema razložnog opravdanja zašto je sudski postupka trajao 11 godina i šest mjeseci. U dopuni apelacije od 17. novembra 2011. godine apelant navodi da redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu uzeli u obzir odredbe člana 27a. Zakona o korištenju napuštene imovine u Republici Srpskoj prema kojima lice koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu prema ZOO-u ima pravo tražiti povrat tih sredstava.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju svoje odluke.

20. Okružni sud je naveo da su osporene odluke donesene uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da osporenim odlukama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji.

21. Tuženi su naveli da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da su tuženi radove na objektu u Banjaluci izvršili u vrijeme kada su bili uknjiženi kao vlasnici, te kao savjesni posjednici jer u to vrijeme nisu znali da je apelant pokrenuo postupak za vraćanje u posjed imovine koja je bila predmet zamjene.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 60/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) relevantne odredbe glase: Član 25. stav 1.

Ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinskom objektu ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplatu prometnu cijenu zemljišta.

Član 38. st. 3, 4. i 5.

Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.

Savjestan posjednik može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.

Nužne i korisne troškove iz st. 3. i 4. ovog člana vlasnik stvari dužan je naknaditi savjesnom posjedniku u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od te stvari.

Član 39. stav 7.

Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.

Član 72. st. 2. i 3.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

VI. Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000515 09 Rev od 8. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pretto protiv Italije, presudu od 8. decembra 1983. godine).

31. Apelant smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja predmetna apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, u skladu s odredbama člana 229. stav 1. tačka 3) ZPP, održavši raspravu pred tim sudom, na kojoj je ponovno izveo dokaz uvidom u nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, te saslušanjem navedenog vještaka, utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi, te slijedom toga preinačio prvostepenu presudu na način kako je navedeno u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, na kojem je zasnovao svoju odluku u pogledu karaktera i visine ulaganja tuženih u predmetni objekat, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud, za razliku od prvostepenog suda koji se nije ni bavio tim pitanjem, zaključili da su tuženi bili savjesni posjednici, te da im stoga pripada pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova u smislu odredaba člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, jasno ukazao da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 24. avgusta 1999. godine, a da su, prema utvrđenju nižestepenih sudova, radovi na nadogradnji objekta izvedeni u toku 1998. godine, što znači da su tuženi u vrijeme izvođenja radova bili savjesni. Što se tiče apelantovih navoda, da su tuženi znali da je u toku 1998. godine on podnio zahtjev za povrat spornih nekretnina u posjed, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih apelantovih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je dao detaljne i jasne razloge u pogledu ocjene savjesnosti tuženih, te u vezi s tim i u pogledu primjene odredaba člana 38. st. 3. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na datu situaciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na vlastitu praksu prema kojoj nema kršenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada Ustavni sud, postupajući u okviru svoje apelacione nadležnosti, utvrdi da nije bilo proizvoljnosti u pogledu primjene zakonskih odredaba od redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1769/09 od 5. jula 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu povodom ovog pitanja, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi, koji su izneseni u tom pravcu, neosnovani.

34. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na dom i pravo na imovinu

35. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena i prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Ostali navodi

36. U pogledu apelantove dopune apelacije od 31. oktobra 2011. godine, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju, apelant u dopuni apelacije ukazuje na kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" i prava na nediskriminaciju, u odnosu na isto činjenično i pravno stanje. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu Vrhovnog suda, kao konačnu odluku u postupku, primio 23. juna 2011. godine, a da je dopunu apelacije podnio 31. oktobra 2011. godine, te kako se dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti, Ustavni sud ukazuje da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantove navode iznesene u dopuni apelacije.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili osporene odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Zatim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tih prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2664/11 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio