Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2937/13 (B. O.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Strani državljanin
- Pritvor
- Krivični postupak
- Ekstradicija
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2937/13
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2937/13, rješavajući apelaciju Boždemira Ozgura, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Boždemira Ozgura, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 013082 13 Kv 3 od 10. jula 2013. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 013082 13 Eks od 1. jula 2013. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 013082 13 Kv 3 od 13. juna 2013. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Eks od 7. juna 2013. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boždemir Ozgura, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 013082 13 Kv 3 od 10. jula 2013. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 013082 13 Eks od 1. jula 2013. godine, Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 013082 13 Kv 3 od 13. juna 2013. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Eks od 7. juna 2013. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Boždemir Ozgur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Turske, koga zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 013082 13 Kv 3 od 13. juna 2013. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Eks od 7. juna 2013. godine. Apelant je 16. jula 2013. podnio apelaciju i protiv Rješenja Sud BiH broj S1 3 K 013082 13 Kv 3 od 10. jula 2013. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Eks od 1. jula 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH je 10. jula 2014. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 18. jula 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Eks od 23. maja 2013. godine apelantu je određen pritvor privremenog karaktera koji po navedenom rješenju može trajati 18 dana računajući od dana i časa lišavanja slobode, tj. od 22. maja 2013. godine od 17:40 sati do 9. juna 2013. godine do 17:40 sati. Istim rješenjem je utvrđeno da se pritvor može produžiti na zahtjev države moliteljice, ali ni u kojem slučaju ne može biti duži od 40 dana. U obrazloženju navedenog rješenja se navodi da je apelant 23. maja 2013. godine sudiji za prethodni postupak Suda BiH priveden na osnovu raspisane međunarodne crvene potjernice CNB Interpol Dubai, odnosno NCB Interpola Sarajevo, a po nalogu za hapšenje koji je izdao Sud Dubai, Ujedinjeni Arapski Emirati. Navodi se da je hapšenje izvršeno s ciljem vođenja krivičnog postupka protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je počinio krivično cijelo krađe iz člana 383. Krivičnog zakona Ujedinjenih Arapskih Emirata, za koje djelo je propisana kao maksimalna kazna dugotrajnog zatvora. Sud BiH je zaključio da je određivanje pritvora apelantu neophodno kako bi se isključio rizik njegovog bjekstva s teritorije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), iz kojih razloga mu je, primjenom člana 41. stav 5. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ broj 53/09), određen pritvor. Prilikom odlučivanja o mjeri pritvora, Sud BiH je cijenio mogućnost izricanja i neke blaže mjere kojom bi se obezbijedila njegova dostupnost u ovom postupku, međutim, sve navedene okolnosti ukazuju da se jedino mjerom pritvora može u potpunosti osigurati njegovo prisustvo i spriječiti njegovo bjekstvo u matičnu državu, Republiku Tursku, na koji način bi postao nedostupan u ovom ekstradicijskom postupku.
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Kv odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 013082 13 Eks od 23. maja 2013. godine. Vijeće Suda BiH je navelo da u konkretnom slučaju postoji opasnost da će apelant, čije se izručenje traži, pobjeći ili se sakriti u slučaju puštanja na slobodu, odnosno da se radi o hitnom slučaju u kojem je nužno određivanje mjere privremenog pritvora, u trajanju od 18 dana, kao mjere kojom se obezbjeđuje apelantovo prisustvo, koje je potrebno za uspješno vođenje ekstradicijskog postupka. Prilikom odlučivanja, Vijeće je cijenilo da bi eventualnim puštanjem na slobodu apelant, koji nema nikakve realne veze s BiH, mogao pobjeći u matičnu državu, Republiku Tursku, te da bi u tom slučaju, imajući u vidu princip da ni jedna država ne izručuje svoje državljane, postupak izručenja bio onemogućen.
7. Nakon toga, Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Eks od 7. juna 2013. godine produžen je privremeni pritvor koji je određen rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Eks od 23. maja 2013. godine, koji može trajati još 22 dana odnosno najduže 40 dana računajući od dana i časa lišavanja slobode.
8. Zatim, Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Kv od 13. juna 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Eks od 7. juna 2013. godine.
9. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Eks od 1. jula 2013. godine apelantu je određen ekstradicijski pritvor koji po navedenom rješenju može trajati najduže do izvršenja odluke. Prilikom odlučivanja o prijedlogu Tužilaštva BiH za određivanje pritvora apelantu, Sud BiH je, prije svega, utvrdio da je država moliteljica dostavila molbu za izručenje apelanta. Također, iz stanja u spisu nesporno proizilazi da je potraživani apelant stranac, odnosno da nije državljanin BiH i da nema prebivalište niti boravište na teritoriji BiH. Naime, kako je naveo Sud BiH, iz stanja u spisu proizlazi da je apelant državljanin Republike Turske, gdje ima prijavljeno prebivalište, a te okolnosti su utvrđene još prilikom donošenja odluke o privremenom pritvoru, a ostale su neizmijenjene i u ovoj fazi postupka. Što se tiče podataka o statusu apelanta kao stranca koji na teritoriji BiH nema prebivalište niti boravište, Sud BiH je, dovodeći ih u vezu s ostalim relevantnim podacima iz spisa, cijenio u svjetlu razloga za određivanje mjere pritvora iz osnova tačke a) stav 1. člana 39. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, uz ocjenu da je ekstradicijski pritvor neophodno odrediti zbog postojanja opasnosti da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja, ukoliko njegovo izručenje bude dozvoljeno. Navedeno je da je, prema stanju u spisu, apelant nedostupan pravosudnim organima države moliteljice, što je samo po sebi pretpostavka da on bude lišen slobode i nameće se zaključak da postoji realna opasnost da bi on, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao pobjeći van teritorije BiH, čime bi ponovo postao nedostupan nadležnim pravosudnim organima Ujedinjenih Arapskih Emirata. Na opasnost da bi apelant ukoliko bude pušten na slobodu mogao pobjeći, prema ocjeni Suda BiH, dodatno ukazuje i zatvorska kazna do tri godine, koja je predviđena za navedeno djelo što, u sklopu drugih istaknutih okolnosti, predstavlja jak motiv za apelanta da izbjegne postupak izručenja. Uz sve navedeno Sud BiH je, odlučujući o određivanju ekstradicijskog pritvora apelantu, cijenio i činjenicu da apelant na području BiH nema zaposlenje, niti imovinu, odnosno da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi koji bi ga opredijelili na boravak na teritoriji BiH dok traje predmetni postupak izručenja.
10. Rješenjem Vijeća Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Kv 3 od 10. jula 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Eks od 1. jula 2013. godine. Kako je navedeno u rješenju, analizom svih relevantnih okolnosti i raspoloživih činjenica i dokaza u spisu, vijeće Suda BiH je u cijelosti prihvatilo razloge na kojima se zasniva pobijano rješenje o određivanju ekstradicijskog pritvora, uz ocjenu da oni ničim ozbiljnim nisu dovedeni u pitanje, ni navodima iz žalbe apelantovog branioca, te da pobijana odluka sadrži jasne i argumentovane razloge u pogledu zakonskih osnova za određivanje ekstradicijskog pritvora potraživanog apelanta.
11. S tim u vezi, neosnovanim su ocijenjeni navodi iz žalbe da je pobijano rješenje o određivanju ekstradicijskog pritvora nezakonito, te da za sobom ima povredu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te Zakona o međunarodnoj pomoći u krivičnim stvarima. Naime, samu činjenica da Tužilaštvo BiH nije dostavilo kompletnu dokumentaciju za izručenje apelanta Sud BiH je cijenio paušalnom. Nadalje, Vijeće Suda BiH je cijenilo neosnovan prigovor u vezi s primjenom Krivičnog zakona koji je trebalo primijeniti, te kazne propisane za to krivično djelo, s obzirom da je Tužilaštvo dostavilo izvod iz odredaba Krivičnog zakona, te je kao kazna za navedeno krivično djelo predviđena maksimalna kazna zatvora u trajanju od tri godine. Dakle, kako je zaključilo Vijeće Suda BiH, neosnovani su navodi odbrane kojim se tvrdi da se za navedeno krivično djelo može izreći smrtna kazna. Dakle, po ocjeni Vijeća Suda BiH, sudija za prethodni postupak je pravilno izveo zaključak da se apelantu treba odrediti ekstradicijski pritvor, budući da mu je privremeni pritvor isticao 1. jula 2013. godine. Prigovor da nije ispunjen opšti uvjet za određivanje ekstradicijskog pritvora vijeće Suda BiH je cijenilo neargumentovanim. Sama činjenica da se radi o strancu koji je državljanin Republike Turske koji nema prebivalište niti boravište na teritoriji BiH, te zaprijećenu kaznu zatvora do tri godine zatvora, predstavljaju dovoljan dokaz da bi apelant puštanjem na slobodu postao nedostupan organima države moliteljice.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da mu je rješenjima kojim mu je određen i produžen privremeni pritvor, povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f., te člana 5. stav 4. Evropske konvencije kao i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
13. Apelant navodi da nezakonitost pobijanog rješenja, a time i povreda člana 5. EKLJP proizilazi i iz povreda pravila postupka ekstradicije, koja su utvrđena Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Naime, članom 41. Zakona su propisani uvjeti, koji moraju biti ispunjeni da bi se potraživanom licu odredio privremeni pritvor. Apelant navodi da je između ostalog, stavom 3. istog člana propisano da je država moliteljica uz molbu za određivanje pritvora strancu, a što je u konkretnoj pravnoj stvari izostalo, dužna dostaviti: a) podatak o utvrđivanju identiteta potraživanog, b) rješenje o pritvoru ili drugi akt istog pravnog djelovanja, c) naziv djela zbog kojeg se traži privremeno pritvaranja i d) izjava stranog organa da će biti zatraženo izručenje. Apelant smatra da nijedan od navedenih uvjeta u konkretnoj pravnoj stvari nije bio ispunjen, s obzirom da država moliteljica nije dostavila ni molbu za određivanje pritvora potraživanom, već samo molbu za izručenje koja je ranije upućena sudu u Ukrajini. Kako je Ukrajinski sud odbio da odredi pritvor radi izručenja to, shodno principu ne bis in idem, apelant navodi da bi domaći sud morao odbaciti zahtjev za određivanje inicijalnog pritvora 23. maja 2013. godine, odnosno ne može smatrati da je molba za izručenje apelanta dostavljena nadležnima u Bosni i Hercegovini, te je stoga došlo do kršenja člana 41. primjenjivog materijalnog propisa, što sve skupa ima za posljedicu neosnovano lišavanje slobode i kršenje člana 5. Evropske konvencije. Osnovanost za podnošenje privremene mjere u ovoj apelaciji apelant nalazi u činjenici što je država moliteljica Ujedinjeni Arapski Emirati država u kojoj se primjenjuje šerijatsko pravo, u kojoj postoji smrtna kazna, i u kojoj se za krivično djelo krađe izriče sankcija - odsijecanje ruke. Iz tih razloga apelant traži da se njegova apelacija usvoji, ukinu osporena rješenja kao i mjera pritvora, usvoji privremena mjera i apelantu naknadi nematerijalna šteta.
14. U apelaciji od 16. jula 2013. godine apelant ukazuje da je rješenjem kojim je apelantu određen ekstradicijski pritvor učinjena povreda ne samo njegovih ustavnih prava nego i čl. 35. i 39. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, zbog toga što je prije svega molba koju je dostavila država moliteljica, ne sadrži sve obavezne elemente koje prema tom Zakonu mora sadržavati, kako bi se apelantu odredio i privremeni i kasnije ekstradicijski pritvor. Naime, u prilogu molbe nije dostavljeno rješenje kojim je apelantu u državi moliteljici određen pritvor, niti je dostavljen bilo kakav drugi akt takve pravne snage donesen tokom postupka koji se u državi moliteljici vodi protiv apelanta. Također, s obzirom da takav akt nije ni dostavljen, apelant smatra da je apsurdno isticanje i povrede koja se odnosi na originalnost takvog akta, odnosno ovjerena kopija. Međutim, ono što je ključno za zamoljenu državu i sud, a što nedostaje u prilogu zaprimljene molbe, jesu izvodi iz krivičnog zakona članova kojima je propisana visina kazne za predmetno krivično djelo, jer ono nikada nije dostavljeno, izuzev parafraziranja organa države moliteljice i navoda koji nisu ničim potkrijepljeni da je za učinjeno krivične djelo krađe maksimalna kazna tri godine. Također, apelant navodi da je molba države moliteljice nepotpuna, zbog toga što u smislu Evropske konvencije o ekstradiciji nije dostavila niti pružila garanciju da se na apelanta neće primijeniti smrtna kazna, koja još uvijek egzistira u državi moliteljici, a posebno ukoliko se uzmu u obzir kontradiktornosti u navodima države moliteljice u odnosu na visinu zapriječene kazne. Dalje, apelant navodi da je još u žalbi ukazivao da nezakonitost rješenja o određivanju ekstradicijskog pritvora proizlazi i iz činjenice da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri obrazložio koje to okolnosti kod apelanta ukazuju da postoji opasnost da će on izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja, s obzirom da samo navođenje činjenica da nema nikakvu čvrstu vezu s BiH ne može predstavljati opasnost da će izbjeći izručenje.
15. Zbog svega izloženog apelant smatra opravdanim prijedlog za donošenje predložene privremene mjere kao i usvajanje zahtjeva kojim se usvaja apelacija. On predlaže da se utvrdi povreda navedenih ustavnih prava, ukinu osporena rješenja, predmet vrati Sudu BiH koji je dužan da odmah donese novu odluku, te da se Sudu BiH naloži da apelanta odmah pusti iz zatvora.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju se navodi da su, suprotno apelantovim navodima, sudija za prethodni postupak i vijeće Suda BiH u pobijanim rješenjima dali jasne i razumljive razloge kojima su se rukovodili za donošenje svojih odluka.
17. Sud BiH ukazuje da predmetna molba za izručenje apelanta sadrži svu potrebnu dokumentaciju, te je pravilno zaključeno da su ispunjene sve zakonske pretpostavke iz člana 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći za izručenje apelanta pravosudnim institucijama Ujedinjenih Arapskih Emirata. Tako je uz molbu za izručenje priložena dokumentacija propisana odredbom člana 35. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći iz koje proizlazi opis djela zbog kojih se traži izručenje, vrijeme i mjesto izvršenja djela, pravna kvalifikacija djela, dokazi na osnovu kojih se zasniva potrebni stepen sumnje prema apelantu, tekst zakonskih odredbi koje se odnose na djelo, te informacije o apelantovom državljanstvu. Pri ovome, Sud BiH ukazuje da vanraspravno vijeće u ekstradicijskom postupku nije ovlašteno utvrđivati postojanje osnovane sumnje prema apelantu, već samo postojanje dokaza za sumnju da je stranac čije se izručenje traži učinio određeno krivično djelo, iz čega proizlazi da će se postojanje osnovane sumnje, odnosno apelantove krivice, utvrđivati u krivičnom postupku pred nadležnim sudom Ujedinjenih Arapskih Emirata, a ne pred Sudom BiH u posebnom ekstradicijskom postupku.
18. Također, Sud BiH navodi da je pravilno utvrdio da su bili ispunjeni svi uvjeti da se apelantu odredi kako privremeni, tako i ekstradicijski pritvor, budući da je za apelantom CNB Interpol Dubai, odnosno NCB Sarajevo, raspisao crvenu potjernicu koja predstavlja ekvivalent zahtjeva za privremeno hapšenje u skladu s članom 16. Evropske konvencije o ekstradiciji, za koju je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio da sadrži sve elemente propisane članom 41. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ broj 53/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
(Predmet) (1) Ovim zakonom uređuju se način i postupak pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: međunarodna pravna pomoć), ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno ili ako međunarodni ugovor ne postoji.
(2) Međunarodna pravna pomoć, u smislu odredbi ovog zakona, pruža se u svim postupcima u pogledu krivičnih djela za čije je krivično gonjenje u vrijeme podnošenja zamolnice za pravnu pomoć nadležan pravosudni organ države moliteljice.
Član 12.
(Uzajamnost) (1) Zamolnici za međunarodnu pravnu pomoć pravosudnog organa države sa kojom Bosna i Hercegovina nema zaključen ugovor o međunarodnoj pravnoj pomoći biće udovoljeno samo ako se na osnovu garancija koje je dala država moliteljica može očekivati da bi t država izvršila slični zamolnicu domaćih pravosudnih organa.
Član 35.
(Molba za izručenje) (1) Postupak za izručenje osumnjičenih, optuženih ili osuđenih stranaca pokreće se po molbi strane države.
(5) Ukoliko nije drugačije utvrđeno međunarodnim ugovorom, uz molbu će se zatražiti dostavljanje sljedeće dokumentacije:
a) sredstva za utvrđivanje identiteta osumnjičenog, optuženog, odnosno osuđenog (tačan opis, fotografije, otisci prstiju i sl.);
b) uvjerenje o državljanstvu stranca, ukoliko je riječ o državljaninu države moliteljice, odnosno podaci o državljanstvu stranca, ako je lice čije se izručenje traži državljanin neke druge države;
c) izvod člana krivičnog zakona države moliteljice za djelo za koje se traži izručenje i
d) presudu u originalu ili ovjerenom prijepisu, ako je lice čije se izručenje traži pravosnažno osuđeno, odnosno optužnicu, rješenje o pritvoru u originalu ili ovjerenom prijepisu, ili drugi akt ravan navedenim, u kojem su sadržani svi podaci koji se tiču počinjenog krivičnog djela i identiteta počinioca, kao i dokazi za osnovanu sumnju. Član 37.
(Lišavanje slobode lica čije se izručenje traži) Lice čije se izručenje traži bit će lišeno slobode na osnovu raspisane međunarodne potjernice ili na osnovu molbe države moliteljice, u skladu s odredbama ovog zakona. Član 38.
(Postupak pred sudijom za prethodni postupak) (1) Nakon što se lice lišeno slobode, a čije se izručenje traži, privede sudiji za prethodni postupak na osnovu potjernice Ureda za saradnju s Interpolom, raspisane po međunarodnoj potjernici države moliteljice, ili na osnovu molbe strane države, tom licu će se, nakon što se utvrdi njegov identitet, bez odgađanja saopćiti zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje i pozvat će se da navede šta ima reći u svoju odbranu.
(2) Sudija za prethodni postupak poučit će lice iz stava (1) ovog člana da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, a ako to ne učini, da će mu sud postaviti branioca po službenoj dužnosti, ako se radi o krivičnom djelu za koje je prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine odbrana obavezna.
Član 39.
(Određivanje pritvora licu čije se izručenje traži) (1) Ako molba za izručenje odgovara uvjetima iz člana 35. stav (5) ovog zakona, pritvor protiv lica čije se izručenje traži određuje se rješenjem sudije za prethodni postupak, na prijedlog tužioca u slučaju ako:
a) postoji opasnost da će ono izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja;
b) postoje okolnosti koje ukazuju da će okrivljeni uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati tragove krivičnog djela ili druge dokaze;
c) posebne okolnosti ukazuju da će lice, čija se ekstradicija traži, ometati krivični postupak ili postupak izručenja utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. (2) Pritvor može trajati najduže do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od šest mjeseci od dana pritvaranja.
(6) Sudija za prethodni postupak pustit će na slobodu stranca kad prestanu razlozi za pritvor ili ako molba za izručenje ne bude podnesena u roku od 30 dana od dana pritvaranja stranca.
(7) O roku iz stava (6) ovog člana bit će obaviještena strana država, na čiju molbu se može produžiti ovaj rok i pritvor protiv stranca, ali najviše za još 10 dana.
(9) Kad propisana molba ne bude podnesena u određenom roku, sudija za prethodni postupak će rješenjem ukinuti pritvor.
Član 41.
(Privremeno pritvaranje stranca čije se izručenje traži) (1) U hitnim slučajevima kad postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti, a po molbi nadležnog organa države moliteljice, bez obzira kako je ona upućena, nadležni policijski organi Bosne i Hercegovine će tog stranca lišiti slobode i privesti ga sudiji za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine s ciljem odlučivanja o privremenom pritvoru.
(2) Uz molbu države moliteljice moraju biti priložena sredstva za utvrđivanje identiteta stranca, rješenje o pritvoru ili drugi akt istog pravnog djelovanja, naziv krivičnog djela zbog kojeg se traži privremeno pritvaranje, kao i izjava stranog organa da će biti tražena ekstradicija lica čije se izručenje traži.
(3) Nakon privođenja lica čije se izručenje traži sudija za prethodni postupak poučit će to lice o njegovim pravima u smislu člana 38. stav (2) ovog zakona, te će nakon saslušanja odlučiti o određivanju pritvora.
(4) Ukoliko se udovolji molbi države moliteljice za određivanje pritvora licu čije se izručenje traži, o tome će posredstvom Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine biti obaviještena država moliteljica.
(5) Privremeni pritvor može trajati 18 dana.
(6) Rok iz stava (5) ovog člana može se produžiti na zahtjev države moliteljice, ali ni u kojem slučaju ne može biti duži od 40 dana.
(7) Ako zamoljena država u rokovima predviđenim za dostavljanje ne dostavi ekstradicijsku molbu i dokumentaciju, Sud Bosne i Hercegovine donijet će rješenje o ukidanju pritvora licu čije se izručenje traži.
Član 44.
(Donošenje rješenja kojim se utvrđuje ispunjenost pretpostavki za izručenje) (1) Ako Vijeće Suda Bosne i Hercegovine nađe da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje stranca, utvrdit će to rješenjem.
(2) Protiv rješenja iz stava (1) ovog člana strane i tužilac imaju pravo žalbe Vijeću Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri dana od dana prijema rješenja.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Kv od 13. juna 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je datirano 13. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 5. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Nadalje, predmet osporavanja dopunom apelacije je i Rješenje Vijeća Suda BiH broj S1 3 K 013082 13 Kv 3 od 10. jula 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje je datirano 10. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
24. Apelant se žali da je osporenim odlukama u postupku utvrđivanja ispunjenosti zakonskih uvjeta za izručenje pravosudnim organima Ujedinjenih Arapskih Emirata povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o «krivičnoj optužbi» protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam «odlučivanje o krivičnoj optužbi» odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. [1990]).
25. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, jer se on odnosi na postupak pred Sudom BiH u kojem se odlučivalo o postojanju zakonskih pretpostavki za apelantovo izručenje pravosudnim organima Ujedinjenih Arapskih Emirata, a to se ne odnosi na određivanje građanskih prava i obaveza ili na odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv apelanta, što je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
26. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.
VII. Meritum
27. Apelant se žali da mu je nezakonito određen i produžen privremeni pritvor, odnosno da je trenutno nezakonito u pritvoru, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 1. tačka f., te člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: f. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode lica s ciljem sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo izjaviti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
30. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 2122/13 od 25. juna 2013. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 25. juna 2013. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba) već odlučivao o istim činjeničnim i pravnim pitanjima koja se postavljaju i u ovoj apelaciji. Ustavni sud naglašava da je u navedenoj odluci apelant pokrenuo pitanje kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud je, razmatrajući navedenu apelaciju, između ostalog, zaključio da činjenice predmeta jasno upućuju da se u konkretnom slučaju ograničenje slobode kretanja kojem je bio podvrgnut apelant, ne može podvesti pod lišavanje slobode prema članu 5. Evropske konvencije. Nadalje, u pogledu slobode kretanja Ustavni sud je zaključio: „Analizirajući odredbe člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, Ustavni sud uočava da navedene odredbe reguliraju određivanje privremenog pritvora u hitnim slučajevima, tj. da se privremeni pritvor može odrediti ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći, da, također, reguliraju ispunjenje određenih uvjeta za određivanje privremenog pritvora (dokument o utvrđivanju identiteta stranca, rješenje o pritvoru i sl., naziv krivičnog djela zbog kojeg se stranac potražuje), da sadrže obavezu sudije za prethodni postupak da pouči stranca o njegovim pravima, da određuju vrijeme na koje se privremeni pritvor može odrediti, te obavezu da sud ukine pritvor ako država moliteljica ne dostavi ekstradicijsku molbu i dokumentaciju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da je lišavanje slobode stranca koji se zatekne u BiH, tj. privremeni pritvor u smislu odredaba člana 41. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, mjera osiguranja da stranac ne izbjegne postupak izručenja državi koja ga potražuje, te da je privremenog karaktera s ciljem omogućavanja državi moliteljici da dostavi molbu za izručenje i relevantnu dokumentaciju, a sama međunarodna potjernica raspisana preko Interpola sadrži sve elemente iz člana 41. stav 2. ovog člana i u praksi većine država se smatra molbom za privremeni pritvor. Osim toga, prilikom odlučivanja o privremenom pritvoru u smislu člana 41. Sud BiH se ne upušta u razmatranje navoda koji se tiču eventualnog postojanja prepreka za izručenje (npr. zastarjelost vođenja krivičnog postupka, postojanje bilateralnog sporazuma i sl.), s obzirom da je privremeni pritvor institut koji omogućava hvatanje i zadržavanje lica za koje će se tek tražiti izručenje, do prijema molbe za izručenje. (…)
32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može konstatirati da je privremeni pritvor koji je određen apelantu na osnovu međunarodne potjernice, raspisane preko Interpola, nezakonit.
33. S obzirom na zaključke koji su izneseni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 2122/13 u pogledu dopustivosti i merituma apelacije u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti i merituma konkretne apelacije, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.
34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f. i stav 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f., te člana 5. stav 4. Evropske konvencije, jer nije našao elemente proizvoljnosti u određivanju pritvora u toku postupka ekstradicije, odnosno kada je privremeni pritvor apelantu zakonito određen u smislu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, te kada su odluke kojima je određen privremeni pritvor bile predmet revizije i kada apelantu nisu uskraćene proceduralne garancije u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić