Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2322/11 (Z. P.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira · čl. 8
- Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira
- Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-2322/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2322/11, rješavajući apelaciju Zaima Poturovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zaima Poturovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 144290 11 Pzp od 15. aprila 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 144290 09 Pr od 15. februara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zaim Poturović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 6. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 144290 11 od 15. aprila 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 144290 09 Pr od 15. februara 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. jula 2011. godine i 15. augusta 2011. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će opozvati osporenu odluku Općinskog suda koja je upućena MUP-u Kantona Sarajevo o neizdavanju saobraćajne i vlasničke dozvole, do konačne odluke o apelaciji, kao i isplate naknade materijalne štete u iznosu od 800,00 KM.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2322/11 od 12. oktobra 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u to vrijeme, od Kantonalnog i Općinskog suda je 28. jula 2011. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Od učesnika u postupku – Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo – Policijska stanica Centar – Sarajevo (u daljnjem tekstu: PS Centar-Sarajevo) također je 28. marta 2014. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. augusta 2011. godine, Općinski sud 18. augusta 2011. godine, a PS Centar-Sarajevo 12. augusta 2011. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 25. juna 2014. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 144290 09 Pr od 15. februara 2011. godine apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM zbog prekršaja iz člana 8. stav 5. tačka a) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira jer je, na način i u vrijeme navedeno u izreci rješenja, narušavao javni red i mir napadom na drugog.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je PS Centar-Sarajevo podnijela Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta broj 02/3-1-1-04-2-378/09 od 18. augusta 2009. godine zbog navedenog prekršaja. Navedeno je da je Općinski sud, shodno članu 44. stav 3. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima FBiH), pozvao apelanta na usmeni pretres 15. februara 2011. godine u 11.00 sati, ali da se apelant nije odazvao iako je bio uredno i na vrijeme obaviješten. Dalje se navodi da je apelant poziv primio 30. novembra 2010. godine, ali da je 14. februara 2011. godine predao neposredno u pisarnicu Suda podnesak kojim je tražio odlaganje usmenog pretresa, te stavio prigovor zastare vođenja prekršajnog postupka. Općinski sud je navedeni prijedlog odbio zato što je apelant u vrijeme kada je bio zakazivan glavni pretres u Osnovnom sudu u Sokocu, gdje je apelant postupao kao branilac optuženog B. S., već znao da je pozvan u svojstvu okrivljenog pred Općinskim sudom. Općinski sud je na usmenom pretresu odbio i apelantov prigovor da je nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka, zbog toga što je uvidom u predmet utvrđeno da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta podnesen 18. augusta 2009. godine, a zbog prekršaja koji je učinjen 30. juna 2009. godine. Postupajući u skladu sa navedenim zahtjevom, Općinski sud je preduzeo određene radnje i to traženje apelantove adrese 5. aprila 2010. godine, te nakon toga zakazao usmeni pretres i strankama i oštećenom 8. oktobra 2010. godine. Općinski sud je naveo da je traženjem apelantove adrese, radi gonjenja apelanta kao učinioca prekršaja, prekinuo zastaru vođenja prekršajnog postupka. Naime, od dana kada je prekršaj učinjen, pa do podnošenja zahtjeva za dobijanje adrese za apelanta nije protekla godina dana, a što predstavlja relativni rok zastare, kako je to propisano članom 29. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima FBiH. Konačno, Općinski sud je na osnovu dokaza koje su podnijeli ovlašteni organi utvrdio da je apelant učinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, na način kako je pobliže naznačeno u izreci prvostepenog rješenja. Pri tome, Općinski sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva obilježja prekršaja iz člana 8. stav 5. tačka a) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pa mu je Općinski sud izrekao novčanu kaznu, jer se, prema ocjeni Suda, svrha kažnjavanja može postići navedenom sankcijom, te da će uticati na apelanta da ubuduće ne čini ovakve ili slične prekršaje.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 144290 11 od 15. aprila 2011. godine apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant samo paušalno naveo da prvostepeni sud nije bio stvarno nadležan rješavati o ovoj pravnoj stvari, pri tom ne obrazlažući te navode posebno. Apelant je, osim toga, naveo da se u konkretnom slučaju nikako ne može raditi o prekršaju, jer advokatska kancelarija, gdje je apelant navodno učinio prekršaj, ne predstavlja, kako je smatrao apelant, javno mjesto. Međutim, kako je zaključio Kantonalni sud, u članu 2. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira određeno je šta se podrazumijeva pod javnim mjestom, a to je mjesto na koje je slobodan pristup pojedinačno neodređenim licima bez uvjeta ili pod određenim uvjetima. Kako je u ovom slučaju jedini uvjet za pristup u advokatsku kancelariju potreba za advokatskom uslugom, advokatska kancelarija se smatra javnim mjestom u smislu odredbi Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Kantonalni sud je zaključio da su apelantovi navodi da je zbog istog prekršaja pravosnažno osuđen neargumentirani i ničim potkrijepljeni, pa se Kantonalni sud nije ni upuštao u razmatranje tog žalbenog osnova.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je protiv njega pokrenut prekršajni postupak, a da ga niko od zvaničnih policijskih ili tužilačkih organa nije kontaktirao. Apelant smatra da sud nije pribavio dokaze da je on počinio prekršaj za koji se tereti, te da je nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka. Apelant navodi da je 12. jula 2011. godine uplatio sve obaveze za registraciju svog vozila, ali da mu policija to osporava po nalogu Općinskog suda, tj. dok ne plati novčanu kaznu. Kako taj čin smatra povredom prava na mirno uživanje imovine, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će opozvati osporenu odluku Općinskog suda koja je upućena MUP-u Kantona Sarajevo o neizdavanju saobraćajne i vlasničke dozvole do konačne odluke o apelaciji, kao i isplate naknade materijalne štete u iznosu od 800,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je donio Rješenje broj 65 0 Pr 144290 09 Pr od 15. februara 2011. godine, kojim je apelanta proglasio odgovornim, shodno članu 45. stav 1. tačka 2. i članu 55. Zakona o prekršajima FBiH zbog propuštanja. Sud je razmotrio i prigovor zastare, koji je odbio zato što nije nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka, a kako je to propisano članom 29. stav 1. tačka a) i člana 31. stav 3. Zakona o prekršajima FBiH, a što je Sud detaljno obrazložio u svom Rješenju broj 65 0 Pr 144290 09 Pr, te Općinski sud u cijelosti ostaje pri tom stanovištu.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo razloge zašto je potvrdio prvostepeno rješenje, te zašto je odbio žalbu kao neosnovanu, pa, s obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
13. PU Centar-Sarajevo u odgovoru na apelaciju navodi da je nakon završene intervencije sačinjen službeni izvještaj, dok je protiv apelanta podnesena prekršajna prijava zbog prekršaja iz člana 8. stav 5. tačka a) Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 18/07). Potom je Prva PU, PS Centar, uputila Općinskom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, kojim je traženo da se utvrdi prekršajna odgovornost okrivljenog na osnovu raspoloživih dokaza kojima je u tom trenutku raspolagala PS Centar-Sarajevo i to zakazivanje usmenog pretresa na kojem će se pozvati apelant, uvid u službeni izvještaj policijskih službenika koji su bili na intervenciji, te uvid u ljekarski nalaz oštećenog.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 18/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8 stav 3 tačka a) […] (5) Novčanom kaznom od 500,00 do 1.500,00 će se kazniti za prekršaj:
a)ko na javnom mjestu narušava javni red i mir učestvovanjem u tuči, fizičkim napadom ili zlostavljanjem drugog ili ko izazove tuču, odnosno zlostavljanje ili fizički napad na drugog. […]
15. Zakon o prekršajima FBiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 31/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Nadležnost sudova Sudovi u Federaciji stvarno su nadležni odlučivati o prekršajima koji su propisani zakonima i propisima Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona, gradova i općina, a koji su počinjeni na teritoriji Federacije.
Sud na čijem je području počinjen prekršaj mjesno je nadležan za vođenje prekršajnog postupka.
Član 29.
Zastarjelost pokretanja i vođenja postupka (1)Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi za:
1)prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu do 3.000,00 KM kad prođe jedna godina od dana kada je prekršaj izvršen;
2)prekršaje za koje je propisana novčana kazna u iznosu većem od 3.000,00 KM kad prođu dvije godine od dana kada je prekršaj izvršen;
(2)Zakonom se mogu za određene prekršaje u oblasti poreza, carina, finansija, rada i zaštite na radu odrediti duži rokovi od rokova iz stava 1. ovog člana, ali ne duži od tri godine.
Član 31.
Tok i prekid zastarjelosti 1) Zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka počinje od dana kada je prekršaj izvršen, a zastarjelost za izvršenje kazne, odnosno zaštitne mjere od dana pravomoćnosti rješenja kojim je kazna, odnosno zaštitna mjera izrečena.
2) Zastarjelost se prekida svakom radnjom ovlaštenog organa za postupak, odnosno za izvršenje preduzetom radi gonjenja izvršioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere.
3) Svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide zastarjelost u svakom slučaju nastaje kada protekne dva puta onoliko vremena koliko je predviđeno u čl. 29. i 30. ovog Zakona.
Član 45.
Propuštanje pojavljivanja okrivljenog Okrivljeni koji se ne pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres u skladu sa članom 34. stav 5., ili članom 44. stav 3. ovog Zakona smatrat će se da je prihvatio odgovornost propuštanjem da se pojavi, ako je: prekršajni postupak pokrenut putem prekršajnog naloga, prekršajni nalog postat će konačan i izvršan u skladu sa članom 37. ovog Zakona ili prekršajni postupak pokrenut podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, sud će donijeti odluku o prekršaju u skladu sa članom 56. ovog Zakona.
Član 55.
Odgovornost zbog propuštanja Ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja. Sud će utvrditi odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza podnesenih od ovlaštenog organa.
VI.Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 144290 11 od 15. aprila 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 18. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 6. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
20. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
21. Prema odredbama Zakona o javnom redu i miru, narušavanje javnog reda i mira na javnom mjestu (učestvovanjem u tuči, fizičkim napadom ili zlostavljanjem drugog ili ko izazove tuču, odnosno zlostavljanje ili fizički napad na drugog) kvalificirano je kao prekršaj, a ne krivično djelo. Međutim, ovo ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je krivična optužba autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Time se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj.
22. Gledano sa stanovišta sudske prakse u vezi s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Njezin jasan cilj je sprečavanje narušavanja javnog reda i mira postupcima određenim zakonom, kao i kažnjavanje onih koji učine takvo djelo, a sankcija koja se može izreći je novčana kazna ili kazna zatvora. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, fizičkim napadom na drugo lice na javnom mjestu. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
25. Ustavni sud zapaža da je apelantov osnovni prigovor da je prvostepeni sud napravio proceduralne propuste zbog toga što je protiv njega pokrenut prekršajni postupak, a da ga niko od zvaničnih policijskih ili tužilačkih organa nije kontaktirao, pri čemu nije jasno na koje konkretno pravne radnje apelant misli, niti je ove navode u apelaciji detaljnije elaborirao. Apelant smatra da sud nije pribavio dokaze da je on počinio prekršaj za koji se tereti, te da je nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka. U vezi s ovim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da dokazni postupak predstavlja složenu i raznovrsnu djelatnost krivično-procesnih subjekata koja se preduzima s ciljem rasvjetljavanja i rješenja krivične (prekršajne) stvari. Na redovnom sudu je da ocijeni da li su predloženi i izvedeni dokazi bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da strana u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da dokazni postupak nije proveden u skladu sa zakonom, odnosno da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu.
26. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud primijenio zakonske odredbe kojim je utvrđeno da ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog proglasiti odgovornim zbog propuštanja, pri čemu će sud utvrditi odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza podnesenih od ovlaštenog organa (član 55. Zakona o prekršajima FBiH). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je redovni sud nepravilno ili arbitrarno primijenio član 55. Zakona o prekršajima FBiH. Osim toga, osporavano prvostepeno rješenje nije zasnovano isključivo na jednom dokazu, već i na drugim izvedenim dokazima, koje je prvostepeni sud procijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporenog rješenja, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
27. Iz dokumentacije spisa kao i navoda apelacije se vidi da je sud na usmenom pretresu odbio i primjedbu okrivljenog da je nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka, zbog toga što je uvidom u spis utvrđeno da je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta podnijet 18. augusta 2009. godine, a zbog prekršaja koji je učinjen 30. jula 2009. godine. Sud je, postupajući u skladu sa navedenim zahtjevom, a radi gonjenja učinioca prekršaja, preduzeo određene radnje i to traženje adrese okrivljenog, a što je sud učinio 5. aprila 2010. godine, te nakon dobijanja adrese sud je zakazao usmeni pretres i strankama i oštećenom 8. augusta 2010. godine uputio pozive.
28. Ustavni sud nalazi da je traženjem adrese za apelanta, što se smatra radnjom koja je upravljena na gonjenje počinioca prekršaja, prekinuo zastaru vođenja prekršajnog postupka. Od dana kada je prekršaj učinjen, pa do podnošenja zahtjeva za dobijanje adrese za okrivljenog nije protekla godina dana, što predstavlja relativni rok zastare, a kako je to propisano članom 29. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima Federacije BiH, s obzirom na to da se radi o prekršaju za koji je propisana novčana kazna ispod 3.000,00 KM. Također, Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu treba imati u vidu odredbe člana 31. st. 2. i 3. Zakona o prekršajima Federacije BiH, kojim je propisano da se zastara prekida svakom radnjom ovlaštenog organa koja je upravljena radi gonjenja počinioca prekršaja, a dok je stavom 3. navedenog člana propisano da zastara iznova počinje teći nakon preduzete radnje, ali da zastara u svakom slučaju nastupa kad protekne dva puta onoliko vremena koliko je propisano članom 29. Zakona o prekršajima Federacije BiH, te s obzirom na to da je za navedeni prekršaj propisana zastara godinu dana (relativna zastara), to znači da zastara u svakom slučaju nastupa dvije godine od dana kada je prekršaj učinjen (apsolutna zastara). Stoga, Ustavni sud zaključuje da, s obzirom na to da od dana činjenja prekršaja 30. jula 2009. godine pa do 15. aprila 2011. godine kada je doneseno osporeno rješenje Kantonalnog suda nije proteklo dvije godine, te stoga i nije nastupila zastara vođenja prekršajnog postupka, zbog čega je navedeni prigovor trebalo odbiti kao neosnovan.
29. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su i Kantonalni i Općinski sud tumačili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Osim toga, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja osporenih odluka. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je prekršajno rješenje kojim je apelantu izrečena novčana kazna zasnovano na materijalnopravnim odredbama, te kada je za odluku suda dato logično i uvjerljivo obrazloženje, odnosno ukoliko nema elemenata koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza koju su donijeli redovni sudovi bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak.
32. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić