Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2982/11 (Z. G.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zamjena nekretnina
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Restitucija
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Troškovi i izdaci
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2982/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2982/11, rješavajući apelaciju Z. G. i apelaciju H. H. i A. H., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Z. G., te H. H. i A.H., podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske 118 0 P 000239 10 Rev, od 25. maja 2011. godine, Presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-Gž-08-001779 od 29. oktobra 2009.

godine i Presude Osnovnog suda Banja Luka broj 071-0-P-06- 001039 od 11. jula 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Z. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000239 10 Rev. od 25. maja 2011. godine, Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 779 od 29. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-001 039 od 11. jula 2008. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2982/11.

2. H. H. i A. H. (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Banje Luke, koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijele su 28. jula 2011. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda koje u navedene u prethodnoj tački ove odluke. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3049/11.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Imajući u vidu da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije podnesene protiv istih presuda, odnosno da se radi o istom pitanju, Ustavni sud je u skladu s članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda donio odluku da spoji predmete br. AP 2982/11 i AP 3049/11, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2982/11.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda te od apelanta, apelantkinja i Mileta Vezmara, kao stranaka u parničnom postupku, zatraženo je 13. maj i 19. juna 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelacije 16. juna, Okružni sud 10. juna 2014. godine, Osnovni sud 26. maja 2014. godine, apelant je dostavio odgovor na apelaciju apelantkinja 4. jula 2014. godine, a apelantkinje odgovor na apelaciju apelanta 1. jula 2014. godine, dok je Mile Vezmar dostavio odgovor na obje apelacije 28. maja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-001 039 od 11. jula 2008. godine, donesenoj po tužbi apelantkinja protiv Mileta Vezmara kao prvotuženog i apelanta kao drugotuženog, radi utvrđenja i predaje u posjed, utvrđeno je (tačkom 1 izreke presude) da je pravno ništavan ugovor o zamjeni nekretnina od 15. avgusta 1995. godine, ovjeren kod tog Osnovnog suda, a koji je zaključen između apelantkinja i Mileta Vezmara, kojim su apelantkinje mijenjale svoju kuću i zemljište u Banjoj Luci, detaljno opisane u presudi (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) za nekretnine Mileta Vezmara, preciznije označene u presudi koje se nalaze u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: nekretnine u RH). Istom presudom (tačka 2) utvrđeno je da je ništavan ugovor zaključen između Mileta Vezmara i apelanta, ovjeren kod Osnovnog suda a kojim je Mile Vezmar prodao apelantu sporne nekretnine apelantkinja (kuću i zemljište). Osnovni sud je (tačka 3 presude) odredio da se u zemljišno-knjižnom ulošku Banja Luka uspostavi zemljišno-knjižno stanje koje je bilo prije provođenja ugovora o zamjeni nekretnina i ugovora o kupoprodaji, tako da se umjesto Mileta Vezmara na spornim nekretninama apelantkinje upišu kao vlasnice s dijelovima na način preciziran presudom. Apelant je obavezan da apelantkinjama preda u posjed sporne nekretnine – porodično-stambenu zgradu s poslovnim prostorom, uz istovremenu obavezu apelantkinja da apelantu isplate iznos od 27.862,98 KM, a Miletu Vezmaru iznos od 9.765,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja te presude (tačka 4 presude), dok je Mile Vezmar obavezan da apelantu isplati iznos od 80.000,00 KM (tačka 5 presude). U tački 6 presude Osnovni sud je odbio zahtjev Mileta Vezmara i apelanta preko dosuđenog na ime ulaganja u predmetne nekretnine, kao i apelantov zahtjev da sud utvrdi da je na ime ulaganja u te nekretnine postao suvlasnik s dijelom 1/3. Dio tužbenog zahtjeva kojim su apelantkinje tražile da sud obaveže apelanta da im na ime naknade za korišćenje poslovnog prostora plati za određeni vremenski interval (od oktobra 1998. godine do 2003. godine) mjesečne iznose od 500,00 KM, odnosno 600,00 KM, Osnovni sud je odbio kao neosnovan (tačka 7 presude).

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelantkinje pokrenule postupak tužbom protiv Mileta Vezmara i apelanta. U tužbi su istakle da su vlasnice kuće i zemljišta u Banjoj Luci i da su 1995. godine pod pritiskom potpisale ugovor o zamjeni s Miletom Vezmarom, te su mijenjale svoje nekretnine u Banjoj Luci za nekretnine Mileta Vezmara u Republici Hrvatskoj. U odgovoru na tužbu apelant je osporio tužbeni zahtjev i istakao prigovor pasivne legitimacije, navodeći da ničim nije skrivio nastanku ništavnosti ugovora između apelantkinja i Mileta Vezmara, kao i da je ugovor zaključen između Mileta Vezmara i apelanta pravno valjan. Kako je uložio znatna sredstva u sporne nekretnine apelant je tražio da sud (ukoliko udovolji tužbenom zahtjevu apelantkinja) riješi o protivtužbenom zahtjevu apelanta, odnosno utvrdi da je apelant suvlasnik s dijelom 1/3 nekretnina po osnovu investiranja i povećanja vrijednosti nekretnina, ili da sud obaveže apelantkinje da mu isplate iznos od 74.632,00KM. U obrazloženju presude je takođe istaknuto da je Mile Vezmar, kao prvotuženi, osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev apelantkinja te istakao da, ukoliko sud zauzme stanovište da je ugovor ništavan, postavlja eventualni protivtužbeni zahtjev za naknadu iznosa od 11.765,12 KM na ime ulaganja u sporne nekretnine.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je kao nesporne činjenice utvrdio da su apelantkinje s Miletom Vezmarom sklopile ugovor o zamjeni nekretnina kojim su svoju nekretninu mijenjale za nekretninu u RH. Dalje, sud je utvrdio da je Mile Vezmar ušao u posjed, a da apelantkinje nisu ušle u posjed spornih nekretnina u RH, jer su iste bile uništene. Osnovni sud je naveo da je sporno među parničnim strankama da li je ugovor ništavan i da li su apelantkinje obavezne da vrate u posjed Milu Vezmaru nekretnine u RH, kao i da li Mile Vezmar ima pravo da potražuje od apelantkinja vrijednost na ime ulaganja, ta da li je na osnovu ulaganja u nekretnine apelant stekao pravo suvlasništva.

10. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je regulisana ništavnost ugovora. Dalje, Osnovni sud je istakao da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene, član 25) „proširena ništavnost“ na ugovore o zamjeni nekretnina koji su zaključeni u navedenom periodu, tako što se „dobrovoljnost“ (mana volje) tumači kao razlog apsolutne ništavnosti. Pozivajući se na odredbe člana 47 ZOO, kao i odredbe člana 26 ZOO, sud je zaključio da je ugovor koji je zaključen 1995. godine ništavan. Naime, sud je istakao da su nekretnine Mileta Vezmara u RH uništene, da ih apelantkinje nikada nisu preuzele u posjed, te da je predmet obaveze nemoguć, zbog čega je sud zaključio da se radi o ništavnom ugovoru i da bi ostavljanje takvog ugovora na snazi bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Zatim, imajući u vidu opštepoznate okolnosti, odnosno rat i ratno stanje, kao i položaj apelantkinja i njihovu mogućnost da izraze slobodnu volju, činjenicu da je u Banjoj Luci u spornom periodu bio veliki broj izbjeglih lica, te da je i Mile Vezmar tražio smještaj, sud je zaključio da apelantkinje ne bi zaključile ugovor da nije bilo rata i ratnih okolnosti, pa je pozivajući se na odredbe čl. 26 i 103 ZOO, zaključio da je ugovor ništavan. Kako je nesporno da je ugovor o zamjeni zaključen između apelantkinja i Mileta Vezmara ništavan, a takvi ugovori ne proizvode pravno dejstvo, Osnovni sud je zaključio da Mile Vezmar nije mogao da raspolaže nekretninama, zbog čega je došao da zaključka da je ništavan i ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina zaključen između Mileta Vezmara i apelanta, jer Mile Vezmar nije imao vlasničko-pravna ovlašćenja u skladu s odredbom člana 3 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu ZOSPO).

11. Imajući u vidu utvrđene činjenice u vezi s radovima izvršenim na spornim nekretninama, čiju je visinu utvrdio nalazom vještaka, i koje je specifikovao u presudi (navodeći u čemu se radovi sastoje), prvostepeni sud je utvrdio obavezu apelantkinja da Miletu Vezmaru, u skladu s odredbom člana 210 ZOO i člana 25 Zakona o prestanku primjene, isplate iznos naveden u presudi. Prvostepeni sud je naveo da u ovom dijelu ne može da se primijeni odredba člana 47 ZOO u smislu utvrđivanja savjesnosti i nesavjesnosti strane koja ima pravo na nužne troškove. Prvostepeni sud je zaključio da Zakon o prestanku primjene, kao lex specialis, daje pravo strani koja je vršila ulaganja da zahtijeva njihovu naknadu po osnovu člana 210 ZOO, jer je otpao pravni osnov po kojem je Mile Vezmar držao u posjedu nekretnine. Prvostepeni sud je odbio kao neosnovan navod apelantkinja da Mile Vezmar nema prava na ovaj vid naknade štete, s obzirom da se obeštetio kroz iznos kupoprodajne cijene iz ugovora o kupoprodaji s apelantom. Osnovni sud je naveo da je utvrđena ništavnost ugovora i između Mileta Vezmara i apelanta, pa je Mile Vezmar dužan da vrati kupoprodajnu cijenu apelantu, a na restituciju sud pazi po službenoj dužnosti, pa korist od ulaganja Mileta Vezmara u nekretnine sada imaju apelantkinje.

12. Dalje, sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je na osnovu investicionih ulaganja stekao pravo suvlasništva na spornim nekretninama apelantkinja, pozivajući se na odredbe čl. 24, 25 i 26 ZOSPO. Osnovni sud je obrazložio da apelant nije izvršio značajna ulaganja koja bi dovela do promjene identiteta objekta, odnosno stvaranja nove stvari. Zatim, sud je naveo koji radovi predstavljaju nužne i korisne radove, te ih je specifikovao u presudi, a zatim utvrdio iznos dosuđen presudom. Osnovni sud je odbio apelanta preko dosuđenog iznosa. Dalje, u vezi sa primjedbom apelantkinja da apelant ima pravo samo na nužne troškove, Osnovni sud je naveo da je on kao savjestan sticalac i posjednik izvršio ulaganja koja su korisna, a koja su uvećala vrijednost imovine, pa je sud primjenom odredbe člana 38 stav 5 ZOSPO dosudio naknadu. Kako savjestan posjednik ima pravo da zadrži stvar u posjedu dok mu vlasnik ne nadoknadi nužna i korisna ulaganja, sud je primjenom člana 38 stav 7 ZOSPO donio odluku da se izvrši istovremena predaja u posjed spornih nekretnina, što je obaveza apelanta, i novčana isplata, što je obaveza apelantkinja prema apelantu. Zatim, sud je naveo da je apelantu naložio da apelantkinjama preda u posjed sporne nekretnine, a što se tiče zemljišno-knjižnog stanja sud je naložio da se uspostavi ranije stanje, i to s pravom koje je upisano u korist Mileta Vezmara, jer apelantkinje u toku postupka nisu dokazale da je izvršena promjena zemljišnog stanja u korist apelanta. Osnovni sud je takođe obavezao Mileta Vezmara da, s obzirom da je raspolagao nekretninama kojima nije mogao da raspolaže, i za koje je dobio iznos od 80.000,00 KM, novčani iznos na ime kupoprodajne cijene vrati apelantu, u skladu s članom 104 ZOO. Što se tiče zahtjeva apelantkinja za naknadu štete u vidu zakupnine, Osnovni sud je naveo da apelantkinje nisu iznijele dokaze kojim bi dokazale osnovanost ovog zahtjeva u skladu s čl. 7 i 126 ZPP-a.

13. O troškovima postupka Osnovni sud je odlučio posebnim Rješenjem broj 071-0P-06- 001039 od 26. januara 2009. godine, kojim je obavezao apelanta da plati troškove apelantkinjama, u visini od 6.233,00KM (ovo rješenje nije dostavljeno Ustavnom sudu, ali ove činjenice proizilaze iz presude Okružnog suda i apelantovih navoda).

14. Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001 779 od 29. oktobra 2009. godine kojom je žalbu apelantkinja odbio i prvostepenu presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu u pogledu naknade na ime ulaganja za apelanta i Mileta Vezmara (tačka 4), kao i u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva kojim su apelantkinje tražile naknade za korišćenje poslovnog prostora (tačka 7) potvrdio. Dalje, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i presudu u pobijanom odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od 27.862,98 KM potvrdio. Istovremeno, apelantova žalba je uvažena u dijelu o troškovima postupka tako da je apelant obavezan da na ime troškova plati apelantkinjama iznos od 5.394,85KM.

15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nakon ispitivanja žalbe u skladu s odredbama ZPP-a utvrdio da je žalba apelantkinja neosnovana, a apelantova žalba djelimično osnovana. U pogledu dijela odluke koji apelantkinje pobijaju, a koji se odnosi na njihovu obavezu plaćanja Miletu Vezmaru određenog novčanog iznosa na ime korisnih i nužnih troškova, prema mišljenju Okružnog suda žalba je neosnovana. Odluka prvostepenog suda o tome sadrži dovoljne i jasne razloge koje je prihvatio i Okružni sud. Okružni sud se pozvao na nalaz vještaka, te je naveo da je utvrđeno da se ulaganje odnosi na rekonstrukciju grijanja, proširenje lokala i adaptaciju kuhinje koju je izvršio Mile Vezmar. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 38 stav 3 ZOSPO, kojim je propisano da savjesni posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za određene stvari u mjeri u kojoj je povećana vrijednost stvari. Nužne i korisne troškove vlasnik stvari dužan je da nadoknadi savjesnom posjedniku u mjeri u kojoj ti troškovi nisu obuhvaćeni koristima koje je on dobio od svari. Takođe, Okružni sud je naveo da savjesni posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari, ako je vrijednost stvari povećana. Ako ono što je učinjeno radi zadovoljstva i uljepšavanja može da se odvoji od stvari bez njenog oštećenja, savjesni posjednik može to da odvoji i zadrži za sebe. Zatim, Okružni sud je istakao da savjestan posjednik ima pravo da zadrži stvar dok mu se ne naknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi s održavanjem stvari.

16. Okružni sud je dalje istakao da je apelantov navod neosnovan, s obzirom da je prvostepena odluka u pogledu ulaganja u predmetni objekat pravilna i prvostepeni sud je izvršio specifikaciju uloženih sredstava i izvršenih radova, te razgraničio nužna i korisna ulaganja, na osnovu čega je dosudio apelantu iznos od 27.492,49 KM. Prema mišljenju prvostepenog suda pravilno je prvostepeni sud utvrdio i ostala ulaganja i dao valjano obrazloženje koje je prihvatio i Okružni sud.

17. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o dijelu njihovog potraživanja za isplatu zakupnine, jer apelantkinje nisu dokazale niti osnovanost niti visinu ovog tužbenog zahtjeva. U odnosu na dio kojim je prvostepeni sud odlučio o obavezi Mileta Vezmara da plati apelantu iznos od 80.000,00 KM, Okružni sud je istakao da je žalbeni navod apelantkinja osnovan, s obzirom da je sud odlučio van tužbenog zahtjeva, ali da to ne utiče na drugačiju odluku. U pogledu odluke o troškovima Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio troškove postupka, ali da je procenat apelantovog uspjeha u parnici veći (27%) nego što je to utvrdio prvostepeni sud, pa je u tom dijelu Okružni sud apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je umanjio iznos troškova postupka za 1.973,15 KM.

18. Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 P 000239 10 Rev, od 25. maja 2011. godine, kojom je revizije apelanta i apelantkinja odbio.

19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepene presude pravilne. U odnosu na revizione prigovore apelantkinja sud se pozvao na odredbe člana 219 ZOO kojim je utvrđeno da kada neko upotrijebi tuđu stvar u svoju korist može da zahtijeva, nezavisno od prava na naknadu štete, da mu se naknadi korist od upotrebe. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su, suprotno navodima apelantkinja, sudovi pravilno zaključili da u izvedenim dokazima (posebno iskazu apelantkinje) nisu imali dovoljno osnova za zaključak o osnovanosti, a ne i o visini ovog dijela tužbenog zahtjeva. S obzirom na djelatnost koju je apelant obavljao u poslovnom prostoru (ugostiteljski objekat) njegova korist bi trebala da se procjenjuje kao ostvarena ušteda zbog neplaćene zakupnine. Kako su apelantkinje tužbeni zahtjev postavile na osnovu pretpostavki da bi ona mogla iznositi toliko koliko one traže, a na te okolnosti nisu provele niti jedan dokaz, prema mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno primijenili pravilo o teretu dokazivanja kada su odbili tužbeni zahtjev. Osim toga, određene dokaze su ponudile tek u žalbi, a nisu dokazale da dokaze nisu mogle da predlože do zaključenja glavne rasprave pa su u tom dijelu prema stavu Vrhovnog suda neosnovani revizioni prigovori.

20. Zatim, Vrhovni sud se pozvao na mišljenje vještaka koja je utvrdila obim visinu i vrstu ulaganja u objekat. Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije izvršio rekonstrukciju objekta. Vrhovni sud je dalje naveo da je za utvrđivanje sticanja 1/3 dijela vlasništva, kako je apelant tražio, bitno da li je nestao stari i nastao novi objekat. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je bitna pretpostavka za sticanje vlasništva građenjem izgradnja kuće ili druge građevine, dok unutrašnjim radovima ne može da se stekne pravo suvlasništva. Iz izvedenih dokaza Vrhovni sud je zaključio da apelantova ulaganja nemaju karakter izgradnje građevinskog objekta, te mu ne pripada pravo suvlasništva na postojećim nekretninama po osnovu investicionog i tekućeg ulaganja i dogradnje, a što su pravilno zaključili nižestepeni sudovi.

21. Vrhovni sud je dalje naveo da su pravilnom primjenom materijalnog prava nižestepeni sudovi dosudili apelantu i Miletu Vezmaru naknadu korisnih i nužnih troškova koje su imali po osnovu ulaganja u predmetne objekte. Zatim, sud je utvrdio da ulaganja Mileta Vezmara koje je specifikovao imaju karakter nužnih i korisnih, kako je predviđeno odredbom člana 38 st. 3 i 4 ZOSPO. Vrhovni sud je naveo da smatra da je Mile Vezmar aktivno legitimisan u odnosu na ovo potraživanje, jer se nekretnine čija je vrijednost uvećana ovim ulaganjem vraćaju apelantkinjama. Vrhovni sud je naveo da su i apelantova ulaganja u dosuđenom iznosu nužna i korisna. Međutim, njegova ulaganja specifikovana u nalazu vještaka, preko dosuđenog iznosa, koja je Vrhovni sud naveo u presudi i po mišljenju Vrhovnog suda nemaju karakter nužnih i korisnih pa su nižestepeni sudovi pravilno postupali kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa.

22. Vrhovni sud je dalje naveo, imajući u vidu sadržaj i prirodu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, da drugostepena presuda sadrži sve elemente propisane članom 191 ZPP. Takođe, Vrhovni sud je naveo da smatra da su neosnovane tvrdnje apelantkinja da Mile Vezmar i apelant nisu bili savjesni držaoci nekretnina, ističući u skladu s odredbom člana 72 stav 3 ZOSPO da se savjesnost državine pretpostavlja, te da su apelantkinje trebale da dokažu nesavjesnost. Takođe, Vrhovni sud je cijenio kao neosnovane i prigovore apelantkinja da se radi o nepravom poslovodstvu. Takođe, dio revizionih navoda koji se tiče utvrđivanja činjeničnog stanja (vezano za peć za centralno grijanje) Vrhovni sud nije razmatrao u skladu s odredbom člana 240 stav 2 ZPP. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi provedene dokaze ocijenili na način propisan odredbom člana 8 ZPP-a, pa je naveo da su neosnovani navodi apelantkinja u tom pravcu, kao i njihovi navodi da drugostepeni sud nije dao razloge o svim bitnim činjenicama iz žalbe. Vrhovni sud je naveo da je odluka o troškovima donesena pravilnom primjenom Tarife o naknadi i nagradi za rad advokata, te da su nižestepni sudovi dali dovoljne i jasne razloge koje je prihvatio i Vrhovni sud.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da mu je osporenim odluka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji apelant navodi da je njegova ulaganja utvrdio vještak, te nije jasno kako su redovni sudovi odlučili da je samo za iznos od 27.862,98 KM uvećao vrijednost imovine, a ne za iznos od 74.632,00 KM kako je vještak utvrdio. Apelant dalje ističe da apelantkinje nisu tražile brisanje iz zemljišnih knjiga u odnosu na apelanta, o čemu je sud trebao u postupku po žalbi i reviziji da vodi računa po službenoj dužnosti. Takođe, apelant navodi da mu je sud dosudio 80.000,00 KM koje je obavezan da mu plati Mile Vezmar, ali nije odlučio o preostalom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva apelanta u odnosu na Mileta Vezmara. Apelant ukazuje da ga je sud na nezakonit način obavezao na plaćanje troškova postupka, iako on nije skrivio parnicu, već Mile Vezmar, čija je obaveza da plati apelantkinjama troškove postupka.

24. Apelantkinje smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske, prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na povrede parničnog postupka. Apelantkinje smatraju da ih je sud obavezao da Miletu Vezmaru plate određeni iznos za ulaganja u sporne nekretnine, a da nije utvrdio da li je zaista Mile Vezmar bilo šta uložio. Apelantkinje navode da je odluka u ovom dijelu donesena bez ijednog provedenog dokaza, odnosno na osnovu tvrdnje Mileta Vezmara, a tvrdnja nije dokaz. Zatim, apelantkinje navode da ako je Mile Vezmar i uložio određeni iznos, onda je to uložio u svoju korist pa bi se eventualno radilo o nepravom poslovodstvu (član 227 ZOO). Apelantkinje osporavaju zaključak sudova da nisu dokazale osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanta u vezi s traženom zakupninom. S tim u vezi navode da su sudovi utvrdili da izjava apelantkinje H. H. da se raspitivala o visini zakupnine ne daje zaključak o osnovanosti. Prema mišljenju apelantkinja negacijom osnova tužbenog zahtjeva sud apelantkinji negira osobnost prvotužiteljice [drugaopelantkinje H.H.] što je rasna diskriminacija na nacionalnoj osnovi. Apelantkinje ukazuju na proizvoljno tumačenje člana 104 ZOO jer su sudovi „zamislili“ da tekst ove zakonske odredbe sadrži riječ istovremeno. Na taj način je postupak duže trajao, jer su apelantkinje u vanparničnom postupku u sudski depozit položile dug apelantu, te su nakon svega poslije 16 godina ušle u posjed imovine.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da se u apelacijama ponavljaju navodi koje su apelanti isticali pred redovnim sudom, bez njihove konkretizacije u čemu se povrede sastoje, te Vrhovni sud ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka istaknutih u pobijanoj presudi. Vrhovni sud predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane.

26. Okružni sud je naveo da su navodi apelacija neosnovani, te da je nije došlo do povreda prava koja apelanti navode, niti je proizvoljno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

27. Osnovni sud je u odgovoru na apelacije naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, te je predložio da se apelacije odbiju.

28. Mile Vezmar je naveo da mu apelantkinje još nisu platile iznos dosuđen presudom, a da je prema apelantu izmirio obaveze. Zatim, ističe da apelant nema nikakva prava na iznos koji je njemu dosuđen, jer je isključivo on uložio utvrđena sredstva u nekretnine apelantkinja. Takođe, ističe da prilikom zamjene nije znao za stanje njegove kuće u Hrvatskoj (da je porušena).

29. U odgovoru na apelaciju apelantkinje su navele da je neosnovan apelantov navod da je vještak utvrdio da je apelant izvršio ulaganja. Naime, apelantkinje navode da je vještak utvrdio da apelant nije predočio niti jedan materijalni dokaz o nabavci materijala niti priznanice o isplati zarada radnicima, već je apelant tražio da vještak izvrši vještačenje na osnovu procjene vrijednosti ulaganja koju je on pribavio od privatnog vještaka. Apelantkinje su prihvatile nalaz, koji je i sud prihvatio, smatrajući da će se kompenzirati naknadom iz osnova neosnovanog bogaćenja. S tim u vezi, apelantkinje ističu da su sudovi pogriješili jer im nisu priznali naknadu iz osnova neosnovanog bogaćenja, i što su u član 104 ZOO ubacili riječ „istovremeno“.

30. Apelant je, u odgovoru na apelaciju apelantkinja, naveo da su apelacioni navodi neosnovani. Istakao je da sud nije na pravi način utvrdio njegovo ulaganje u sporne nekretnine, te da bi bilo krajnje nepravedno i neosnovano kada bi bio obavezan da plati zakupninu. Apelant je istako da on trpi ogromnu štetu i zdravstvene probleme zbog cijelog postupka, te je predložio da Ustavni sud temeljito ispita predmet.

V. Relevantni propisi

31. Zakon o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 38. st. 2. i 5.

Savjestan posjednik nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari niti odgovara za pogoršanje i propast stvari koji su nastali za vrijeme njegovog savjesnog posjeda.

Savjesni posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari.

Savjesni posjednik može tražiti naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.

Član 39. stav 1.

Nesavjestan posjednik dužan je predati vlasniku stvari sve plodove.

32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103.

Ugovor koji je protivan (…) prinudnim propisima ili (…) ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

Član 104. stav 1.

U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

Član 189. st. 1. i 3.

Oštećenik ima pravo kako na naknadu štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Član 210. stav 1.

Kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće-da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Član 219.

Kada je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

33. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 25.

Odredbe ovog zakona primjenjivaće se i na napuštene nepokretnosti na kojima je pravo vlasništva stečeno posle 30. aprila 1991. godine po jednom od zakonskih pravnih osnova o prometu nepokretnosti (ugovor o zamjeni, kupoprodaji, poklonu i sl.).

U slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti nadležni organ prekida postupak i upućuje stranke da pokrenu postupak kod nadležnog suda u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku koji reguliše prethodna pitanja u cilju donošenja odluke u sporu. Izuzetno od odredbi Zakona o parničnom postupku, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da je po osnovu prenosa prava pravo na nepokretnost stekla na dobrovoljan načini i u skladu sa zakonom. U slučaju gdje se jedna od prometovanih nepokretnosti nalazi na teritoriji neke od država nastalih od bivše SFRJ, teret dokazivanja je na stranki koja tvrdi da promet nepokretnosti nije izvršen na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom u cilju uspostavljanja pravnog statusa prije izvršenog prenosa.

Izuzetno, u slučaju spora o valjanosti prenosa prava na nepokretnosti kada je prije 29. decembra 2001. godine nadležni organ donio rješenje o vraćanju nepokretnosti koje nije izvršeno, nadležni organ će po službenoj dužnosti odgoditi izvršenje do donošenja pravosnažne sudske odluke, pod uslovom da zainteresovana strana pruži dokaz o pokretanju postupka kod nadležnog suda.

Član 27a. stav 1.

Lice čije je pravo privremenog korišćenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 i 39/85 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br.

17/93 i 3/96). Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana.

VI. Dopustivost

34. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. juna 2011. godine, a apelaciju je podnio 21. jula 2011. godine, dok su apelantkinje presudu primile 14. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 27. jula 2014. godine, tj. obje apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje ukazuju i na povredu prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

41. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, odnosi se na postupak radi poništenja ugovora o zamjeni nekretnina i drugim obavezana za apelante proizašlim uslijed utvrđivanja ništavnosti ugovora, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

42. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno osporava iznos koji mu je dosuđen na ime troškova ulaganja u nekretninu, kao i da mu nisu dosuđeni troškovi postupka, i da nije odlučeno o tužbenom zahtjevu u cjelini. Apelantkinje osporavaju navedene presude ističući da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, odnosno osporavaju odluke sudova u dijelu u kom je Miletu Vezmaru dosuđen određeni iznos novac na ime ulaganja, bez ijednog konkretnog dokaza na ovu okolnost provedenu u toku postupka, kao i da je apelantkinjama neosnovano odbijen zahtjev za naknadu zakupnine koju je dužan da im plati apelant.

43. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

45. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odlučeno da je ništavan ugovor o zamjeni nekretnina koji su zaključili apelantkinje i Mile Vezmar 15. avgusta 1995. godine. Kao posljedicu ništavnosti ugovora i restitucije, redovni sudovi su naredili da se u zemljišnim knjigama uspostavi stanje prije zaključenja ugovora čija je ništavnost utvrđena, uz „istovremenu“ obavezu apelantkinja prema Miletu Vezmaru i apelantu. Pozivajući se na Zakon o prestanku primjene (član 25), kao i na relevantne odredbe ZOO (čl. 103 i 104) i ZSPO (član 38) sudovi su obavezali apelantkinje da plate određeni iznosa Miletu Vezmaru i apelantu, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je stekao pravo suvlasništva na nekretninama, kao i da je neosnovan njegov zahtjev (preko dosuđenog iznosa) koji je tražio na ime ulaganja u imovinu apelantkinja.

46. U odnosnu na apelacione navode apelantkinja Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju prvostepene presude sud dao razloge (koje je potvrdio drugostepeni i revizioni sud) da na restituciju pazi po službenoj dužnosti, da je utvrdio da su izvršena određena ulaganja u nekretnine apelantkinja, kojim je povećana vrijednost njihovih nekretnina koje im se vraćaju u vlasništvo i posjed, te je na osnovu nalaza vještaka utvrdio obaveze apelantkinja po osnovu izvršenog ulaganja u sporne nekretnine. Iako član 104 ZOO ne sadrži u svojoj jezičkoj konstrukciji riječ „istovremeno“ (na šta apelantkinje ukazuju u apelaciji) činjenica da su redovni sudovi obavezali stranke na istovremeno ispunjenje obaveza ne ukazuje na bilo koji način na proizvoljnost, jer zapravo istovremeno ispunjenje obaveze u konkretnoj činjeničnoj situaciji jeste suština restitucije, odnosno posljedica utvrđenja ništavnosti ugovora. Zatim, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva apelantkinja da im apelant na ime zakupnine za određeni period plati određeni iznos, redovni sudovi su naveli da apelantkinje nisu dokazale osnov jer je jedna od apelantkinja u svom iskazu pred redovnim sudom navela da se „raspitivala“ o iznosu zakupnine, što za sud nije bilo dovoljno da udovolji tužbenom zahtjevu. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno naveo da su konkretne dokaze (na koje se apelantkinje pozivaju i u apelaciji) na ovu okolnost apelantkinje ponudile u žalbi, a da nisu dokazale da bez svoje krivice nisu mogle ove dokaze da predoče ranije, pozivajući se na odredbu člana 207 ZPP. Zatim, Ustavni sud zapaža da su apelantkinje u apelaciji navele da u postupku nije proveden niti jedan dokaz da li je Mile Vezmar izvršio ulaganja, jer je odluka u tom dijelu bazirana samo na nalazu vještaka o visini ulaganja (što nije dokaz o činjenici ko je vršio ulaganja). Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantkinje prvi put pred Ustavnim sudom postavljaju ovo pitanje na ovakav način, dok su u postupku pred redovnim sudovima osporavale samo visinu ulaganja, odnosno šta predstavlja nužno i korisno ulaganje. Isto se odnosi na navod apelantkinja da bi u konkretnom slučaju u odnosu na Mileta Vezmara moglo da se radi samo o nepravom poslovodstvu. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi istakli (posebno Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude) da je državina i Mileta Vezmara i apelanta bila savjesna (dok im tužba nije dostavljena na odgovor 12. septembra 2000. godine) budući da je Mile Verzmar je držao nekretnine po osnovu ugovora o zamjeni i upisa prava svojine u zk. Ulošku, i smatrao je da je titular prava čiju je sadržinu faktički vršio, dok ih je apelant kupio kad još nisu bile u sporu. S obzirom da se savjesnost državine pretpostavlja prema mišljenju suda, apelantkinje su morale da dokažu nesvjesnost a do nisu učinile. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su apelantkinje u toku postupka isticale da je ovo potraživanje Miletu Vezmaru dužan da plati apelant, što je sud odbio s obrazloženjem da se navedenim ulaganjem povećava vrijednost imovine koja se vraća apelantkinjama, te da Mile Vezmar nema osnova za naknadu od apelanta. Imajući u vidu praksu Ustavnog suda, u predmetima u kojima se pokretalo slično pravno pitanje (nepravog poslovodstva) Ustavni sud primjećuje da na konkretan predmet može da se primijeni stav Ustavnog suda izražen u Odluci AP 200/09, od 5. jula 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), u kom je Ustavni sud zaključio da nema povrede prava na pravično suđenje i imovinu kad su redovni sudovi utvrdili ništavnost ugovora o zamjeni nekretnina i obavezali apelanta da tuženom (i protutužitelju) ispalati određeni iznos na ime ulaganja u apelantove nekretnine, navodeći da je tuženi bio savjestan jer je u vrijeme ulaganja u nekretnine imao pravni osnov za to, pa se Ustavni sud poziva na obrazloženje dato u Odluci AP 200/09 (tač. 37-45 Odluke).

47. U odnosu na apelantove apelacione navode kojim osporava obrazloženja presuda, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili visinu njegovog ulaganja. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka provedeno vještačenje, te su sudovi na tri instance jasno utvrdili koji su radovi (koje je poduzeo apelant) bili nužni i korisni, praveći jasnu specifikaciju poduzetih radova. U vezi s apelantovim navodima da je trebalo troškove na ime adaptacije koje je sud dosudio Miletu Vezmaru dosuditi njemu, Ustavni sud primjećuje da su obrazloženja sudova u tom pravcu jasna - da Mile Vezmar vraća apelantu kupoprodajnu cijenu, ali da ima pravo na naknadu od apelantkinja onoga što je on uložio u sporne nekretnine. Osim toga, iz dostavljenog odgovora jasno proizilazi da je apelanta isplatio Mile Vezmar za cjelokupan iznos koji je platio na ime kupoprodajne cijene objekta. Takođe, apelant je osporio dosuđene troškove parničnog postupka, paušalno navodeći „moje troškove sud ne dosuđuje“. Međutim, suprotno apelantovim navodima Ustavni sud primjećuje da je odlukom Okružnog suda umanjen iznos troškova koji je apelant dužan da plati apelantkinjama, a na osnovu utvrđenog apelantovog uspjeha u parnici, čime je ispravljena greška prvostepenog suda u odnosu na troškove postupka. Takođe, u odnosu na apelantov navod da apelantkinje nisu tražile brisanje njegovog upisa prava vlasništva, te da presuda ne može da ima pravno dejstvo u odnosu na njega, u dijelu u kom su tražile da se uspostavi ranije stanje, Ustavni sud primjećuje da presudama nije ni naloženo brisanje s apelantovog imena. Ustavni sud primjećuje da je nesporno u toku postupka utvrđena ništavnost oba ugovora (onog o zamjeni zaključenog između apelantkinja i Mileta Vezmara, kao i ugovora o kupoprodaji zaključenog između Mileta Vezmara i apelanta), i naređeno da se uspostavi stanje kakvo je bilo prije zaključivanja ništavnih ugovora, ali je u odnosnu na zemljišno-knjižno stanje naređeno brisanje s imena Mileta Vezmara i upisa prava vlasništva apelantkinja, jer apelant nije upisan kao zemljišno-knjižni vlasnik. Dalje, u odnosu na apelantov navod da sud nije u potpunosti odlučio o njegovom postavljenom zahtjevu u odnosu na Mileta Vezmara, iz ponuđene dokumentacije Ustavni sud ne može da utvrdi kakav je bio apelantov tužbeni zahtjev, niti je ovaj navod apelant precizirao u apelaciji, nego ga je postavio paušalno. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja presude Okružnog suda proizilazi da je obaveza koja je nametnuta Miletu Vezmaru u odnosu na apelanta (plaćanje iznosa od 80.000,00KM primljenog na ime kupoprodajne cijene) – odluka van tužbenog zahtjev, jer takav zahtjev apelant nije ni postavio, pa je krajnje nedorečen navod „preostali dio zahtjeva nije ni usvojio ni odbio“, bez njegove daljnje konkretizacije.

48. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može da nađe elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporenih odluka, osim što su apelanti nezadovoljni presudama i to u dijelovima u kojima svaki za sebe nisu uspjeli s tužbenim zahtjevom. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja za svoje zaključke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Naime, po mišljenju Ustavnog suda redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega na konkretan odnos treba da se primijene odredbe ZOO, ZOSPRO i Zakona o korišćenju napuštene imovine, te zbog čega su ugovori ništavni, kao i obaveze strana da vrate ono što su primile. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, kao i dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi inter alia Odluka o dopustivosti i meritumu AP 2160/09, od 5. septembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, u kojoj je rješavano slično pravno pitanje) te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

49. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog, te da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

50. Apelanti se, takođe, žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u principu svoje navode o povredi prava na imovinu zasnivaju na istim argumentima kao navode o povredi prava na pravično suđenje, koji su rezultirali apelantovim obavezama utvrđenim postupkom, odnosno odbijanjem njihovih tužbenih zahtjeva u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, a u vezi s članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.

Pravo na dom

51. Ustavni sud primjećuje da su apelantkinje navele povredu prava na dom. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je osporeni postupak rezultirao utvrđivanjem ništavnosti zaključenog ugovora i obavezom restitucije, što podrazumijeva vraćanje vlasničkih prava apelantkinjama u odnosu na traženu nekretninu. Dakle, apelantkinje su predmetni postupak i vodile upravo zbog vraćanja u posjed predmetnih nekretnina, s kojim zahtjevom su na kraju, kako to proizilazi iz njihovih navoda, i uspjele, te su ušle u posjed porodično-stambene zgrade, pa Ustavni sud ne može pronaći elemente koji bi ukazivali da je osporenim odlukama došlo do povrede navedenog prava apelantkinjama. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Ostali navodi

52. Iako apelantkinje (koje imaju i advokata) nisu jasno istakle povredu prava na zabranu diskriminacije, imajući u vidu navod apelantkinja da im Vrhovni sud negira osobnost (neprihvatanjem iskaza jedne od apelantkinja kako bi udovoljio njihovom tužbenom zahtjevu), te da se radi o rasnoj diskriminaciji na nacionalnoj osnovi, Ustavni sud primjećuje da ovi navodi upućuju na povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da osim paušalnog navoda apelantkinje nisu ponudile konkretan dokaz kojim bi potkrijepile svoje navode, niti Ustavni sud može takav dokaz da pronađe u dostavljenoj dokumentaciji. Naime, redovni sudovi nisu udovoljili zahtjevu apelantkinja u ovom dijelu zbog toga što apelantkinje nisu ponudile valjane dokaze (osim iskaza jedne od njih) o osnovanosti i visini potraživanja naknade za korišćenje poslovnog prostora. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u obrazloženju presuda nema ništa što ukazuje na diskriminaciju apelantkinja, te da osim njihovog nezadovoljstva ne postoje konkretni dokazi koji bi upućivali da se radi o diskriminaciji apelantkinja u vezi s pravom na pravično suđenje. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 6 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni prava iz član 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka u pogledu nametnutih obaveza, kao i odbijanja tužbenih zahtjeva, uz pozivanje na relevantne zakonske odredbe dali jasne razloge, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i oni u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

54. Ustavni sud primjećuje da nema povrede prava na dom apelantkinja iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kada je osporenim odlukama utvrđeno da se apelantkinjama vraća u vlasništvo i posjed predmetna imovina (nekretnine), odnosno kad su apelantkinje na osnovu osporenih odluka ušle u posjed svoje porodično-stambene zgrade.

55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na zabranu diskriminacije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vazi s članom 6 Evropske konvencije kada apelantkinje na te okolnosti nisu ponudile konkretne dokaze, a iz ponuđenih dokaza i činjenica cjelokupnog postupka ne proizilazi da je takva diskriminacija moguća.

56. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2982/11 (Z. G.) | Sudska praksa | Aktio