Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4121/13 (N. D. i S. G.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4121/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4121/13, rješavajući apelacije Nerkeza Dostovića i Semira Grizovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b, člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 7. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i broj 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Nerkeza Dostovića i Semira Grizovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 022579 10 I od 6. aprila 2011. godine i broj 58 0 Rs 22613 10 I od 7. marta 2011. godine.

Nalaže se Gradu Mostaru da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti mjere s ciljem da povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Grada Mostara naplate svoja potraživanja u razumnom roku.

Nalaže se Gradu Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav 5.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nerkez Dostović i Semir Grizović iz Mostara (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijeli su 1. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 022579 10 I od 6. aprila 2011. godine i broj 58 0 Rs 22613 10 I od 7. marta 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom 2. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 4121/13 i AP 4122/13 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojim će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4121/13.

3. Na osnovu člana 23. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 19. maja 2014. godine i 23. maja 2014. godine da dostavi odgovore na apelacije.

4. Odgovore na apelaciju Općinski sud je dostavio 21. maja 2014. godine i 27. maja 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudama Općinskog suda broj 07 58 Rs 22579 08 Rs od 10. maja 2010. godine i broj 07 58 Rs 22613 07 Rs od 26. augusta 2010. godine obavezan je tuženi Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime potraživanja iz radnog odnosa (razlike plaće, jubilarne nagrade, naknade za noćni rad, naknade za rad za vrijeme blagdana, naknade za topli obrok, naknade za prekovremeni rad, razlike isplaćenog regresa za godišnji odmor), te na ime troškova postupka isplati iznose bliže navedene u izrekama presuda.

7. Apelanti su podnijeli Općinskom sudu prijedloge za izvršenje na osnovu pravosnažnih presuda Općinskog suda protiv tuženog kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući izvršenje radi naplate potraživanja, i to na novčanim sredstvima koja se vode na računu izvršenika kod Raiffeisen bank d.d. Sarajevo i UniCredit bank d.d. Mostar.

8. Općinski sud je, postupajući po prijedlozima apelanata za izvršenje, donio rješenja broj 58 0 Rs 022579 10 I od 6. aprila 2011. godine i broj 58 0 Rs 22613 10 I od 7. marta 2011. godine, kojima je odredio predložena izvršenja. Navedena rješenja Općinski sud je dostavio Raiffeisen banci d.d. Sarajevo na provođenje.

9. Raiffeisen banka je dopisima od 27. aprila 2011. godine i 19. maja 2011. godine obavijestila Općinski sud da je zaprimila predmetna rješenja na provođenje, te da su, u skladu sa članom 138. st. 3. i 4. Zakona o izvršnom postupku, obavijestili izvršenika o prispijeću rješenja i zatražili osiguravanje potrebnih sredstava za izvršenje na određenoj poziciji budžeta, nakon čega je banka obavijestila Općinski sud da predmetna rješenja neće biti u mogućnosti izvršiti do dobivanja obavijesti izvršenika o osiguravanju potrebnih sredstava.

10. Apelanti su podnescima od 23. maja 2013. godine i 3. septembra 2013. godine tražili od Općinskog suda da im dostavi obavijesti o razlozima neizvršavanje pravomoćnih sudskih odluka.

11. Prema stanju spisa, predmetna rješenja o izvršenju nisu provedena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su istakli da je rješenjima Općinskog suda od 6. aprila 2011. godine i 17. marta 2011. godine dozvoljeno predloženo izvršenje, ali da navedena rješenja nisu provedena iz razloga što izvršenik nije izdvojio dovoljan dio namjenskih sredstava iz proračuna radi naplate izvršnih naslova. Osim navedenog, apelanti navode da su u više navrata od Općinskog suda tražili da, u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, naloži banci da se rješenja o izvršenju izvrše ili da banka obavijesti Općinski sud o razlozima nepostupanja po rješenjima o izvršenju. Imajući u vidu navedeno, apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i apelantima dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 2.150,00 KM koju trpe zbog dugog trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelacije Općinski sud je ukratko naveo hronologiju postupanja u navedenim predmetima, te istakao da su predmetna rješenja o izvršenju odmah nakon pravosnažnosti dostavljena Raiffeisen banci radi provođenja. Općinski sud je, dalje, istakao da je pred navedenim sudom u toku veliki broj izvršnih postupaka protiv navedenog izvršenika, te da je sudu poznato da još nisu osigurana sredstva za izvršenje rješenja koja su zaprimljena u 2011. godini. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da se trenutno vrše namirenja tražitelja koji su pravo na namirenje stekli tokom 2010. godine zbog čega sud nije tražio od izvršenikovog dužnika izjašnjenje o provođenju izvršenja.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

(1) Sredstva izvršenja su izvršne radnje ili sistem takvih radnji kojima se prema zakonu potraživanje prinudno ostvaruje.

(2) Predmet izvršenja su stvari i prava na kojim se prema zakonu može provesti izvršenje radi ostvarenja potraživanja.

(3) Izvršne radnje mogu se neposredno provesti protiv izvršenika i drugih osoba, u skladu sa ovim zakonom.

Član 64.

Dovršenje izvršenja Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

Član 79a.

(1) Ne može biti predmet izvršenja nekretnina Federacije, kantona, grada, općine i javnog fonda.

1 Navedene relevantne odredbe su kompilirane u skladu sa svim relevantnim izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku. Odredbe su kompilirane isključivo za potrebe ove odluke.

(2) Ne može biti predmet izvršenja nekretnina ustanove koja se finansira u cijelosti ili djelomično iz budžeta, a koja je osnovana za vršenje djelatnosti od javnog interesa kojom se osigurava ostvarivanje prava na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, dječju zaštitu, socijalnu zaštitu, nauku, kulturu i fizičku kulturu, ako nekretnina služi za vršenje djelatnosti te ustanove i ako cilj vršenja djelatnosti nije stjecanje dobiti.

Član 79b.

Nadležni sud u svakom konkretnom slučaju odlučuje o ispunjenju uvjeta za izuzimanje od izvršenja iz prethodnog člana.

Član 138.

[…] (4) Izvršenje na teret budžeta grada i općine sredstava provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta.

(5) Više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke.

(6) Svi nivoi vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kanton, grad i općina) koji imaju izvršne sudske presude dužni su u svojim budžetima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih izvršnih rješenja na teret tih budžeta u iznosu od najmanje 5% od ukupnog budžeta.

[…] Član 167.

(1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.

(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(4) S rješenjem o izvršenju izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom.

Član 169.

(1) Ako na računu označenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prijenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražilac izvršenja.

(2) Ukoliko banka ne uspije u cjelini naplatiti izvršnu tražbinu zbog nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drugačije određeno. (3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5. člana 166. ovog zakona.

Član 172.

Ukoliko izvršenik ima novčana sredstva na više računa kod jedne ili više banaka, shodno se primjenjuju odredbe člana 171. ovog zakona.

15. U Odluci o izvršenju proračuna Grada Mostara za 2014. («Službeni glasnik Grada Mostara » broj 4/14) relevantne odredbe glase:

Članak 8.

Prioriteti za financiranje proračunskih izdataka utvrđuju se slijedećim redom:

1. plaćanje kamata i otplate po osnovu vanjskog duga, 2. isplate plaća, naknada i transfera nižim potrošačkim jedinicama za plaće i materijalne troškove, 3. plaćanje sudskih izvršnih naloga i vansudskih nagodbi sa uposlenicima, […] VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

19. Budući da navodi iz apelacija ukazuju na to da se apelanti prvenstveno žale zbog toga što se ne izvršavaju pravosnažna rješenja kojima je određeno izvršenje na osnovu prethodno donesenenih pravosnažnih sudskih odluka, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelanti pozivaju na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.

20. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. 1 i 2. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

21. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o izvršenju koja su donesena u izvršnom postupku, a na osnovu pravosnažnih presuda, te da apelanti nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodili traženo izvršenje.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti smatraju da im je, zbog neprovođenja pravosnažnih rješenja kojim se određuju predložena izvršenja, a koja su donesena na osnovu pravosnažnih sudskih odluka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na imovinu

28. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju izvršni postupci pred Općinskim sudom okončani, a rješenja o izvršenju dostavljena Raiffeisen banci na provođenje. Međutim, očigledno je da sa izvršenikovog transakcijskog računa, prema predmetnoj pravosnažnoj sudskoj odluci, nije izvršen prijenos novčanih sredstava na transakcijske račune apelanata. Tačnije, do izvršenja nije došlo jer na izvršenikovom transakcijskom računu nije bilo novčanih sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti u korist apelanata.

31. U konkretnom slučaju Raiffeisen banka je obavijestila Općinski sud da nisu u mogućnosti izvršiti predmetna rješenja o izvršenju do dobivanja obavijesti o osiguravanju sredstava za izvršenje na određenoj poziciji budžeta. Ustavni sud primjećuje da Općinski sud nije konstatirao da je predmetni izvršni postupak dovršen u smislu odredbi člana 64. ZIP-a, niti je o tome obavijestio apelante. Međutim, imajući u vidu nespornu situaciju u konkretnom slučaju, tj. da do provođenja ovih rješenja o dozvoli izvršenja nije došlo jer na izvršenikovom transakcijskom računu nije bilo sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti, Ustavni sud smatra da navedeni postupak Općinskog suda (neobavještavanje apelanata o nemogućnosti provedbe predmetnih rješenja) nije ugrozio pravo apelanata na izvršenje pravosnažne sudske odluke.

32. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u prvom redu, radi o nemogućnosti apelanata da realiziraju izvršenje pravosnažnih sudskih odluka na teret budžetskih sredstava s računa izvršenika. Konkretno, riječ je o pravosnažno dosuđenim potraživanjima iz radnog odnosa koje treba namiriti iz gradskog nivoa vlasti.

33. Ustavni sud napominje da su, prema članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članu

1. Evropske konvencije, svi nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini dužni osigurati poštivanje individualnih ljudskih prava u koje se ubraja i pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da su pravosnažnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obaveza se ne može umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju izvršenje ide na teret budžetskih sredstava jednog grada, te da, uslijed velikog broja povjeritelja, nema raspoloživih sredstava na kojima bi se izvršenje moglo provesti. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda za ljudska prava, usvojen u predmetu Jeličić protiv BiH (vidi presudu od 31. oktobra 2006. godine, stav 39) na koji se Evropski sud za ljudska prava ponovo pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH, vidi presudu od 10. novembra 2009. godine) prema kojem: „Sud i dalje ponavlja da ne prihvaća da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštivanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6 § 1 (vidi, Burdov v. Rusija, broj 59498/00, § 35, ECHR 2002-III, i Teteriny v. Rusija, broj 11931/03, § 41, od 30. juna 2005).»

34. Ustavni sud podržava navedeni stav Evropskog suda prema kojem: „...nedostatak sredstava ne može biti isprika za nepoštivanje obaveza proisteklih iz presude...“, mada je Ustavni sud svjestan da globalna ekonomska kriza neminovno mora utjecati na Bosnu i Hercegovinu. Posebno se naglašava ne tako davna ratna prošlost, te, s tim u vezi, ogromna šteta koja je nanijeta ljudskim i ekonomskim potencijalima, a što je imalo kao posljedicu i nastanak velikog broja različitih potraživanja koja egzistiraju na osnovu pravosnažnih sudskih odluka prema svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini postoje „posebne okolnosti“ na osnovu kojih bi se mogla opravdati određena odgoda u izvršenju pravosnažnih sudskih odluka. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Federacija BiH i izvršenik, tj. Grad Mostar, preduzeli određene korake s ciljem izvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Naime, Federacija BiH je usvojila dopunu ZIP-a kojim je u relevantnom dijelu navedenog zakona (član 138. st. 4. i 5) propisano da se izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije i kantona provodi „[…] u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Odlukom o izvršenju budžeta […], te da više povjeritelja koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke“. Također, u Odluci o izvršavanju budžeta Grada Mostara za 2014. godinu propisano je da plaćanje sudskih izvršnih naloga i vansudskih nagodbi sa zaposlenicima predstavlja jedan od prioriteta za finansiranje budžetskih izdataka.

35. Međutim, u konkretnom slučaju, prema shvaćanju Ustavnog suda, suština problema je u tome što izvršenik nije napravio ukupan zbroj i listu svih potraživanja (glavnica i kamate) koja mora isplatiti iz svojih budžetskih sredstava na osnovu izvršnih sudskih odluka. Tako je nemoguće procijeniti, uzimajući u obzir prosječna izdvajanja budžetskih sredstava namijenjena za isplatu izvršnih sudskih odluka, kada će povjeritelji biti isplaćeni. Osim toga, problem je i što ne postoji centralna evidencija potraživanja svih povjeritelja sačinjena prema datumu njihovog izvršnog naslova s evidentiranim isplatama (ukoliko ih je bilo), te s redoslijedom daljnje isplate, koja bi bila transparentna u odnosu na povjeritelje, kako bi se izbjegle sve sumnje da nekome može biti izvršena isplata prije nego što je njegov izvršni naslov došao na red da bude isplaćen. Ispunjavanjem navedenog i planiranjem adekvatnih novčanih iznosa u budžetu svake godine, iz kojih bi se mogla izvršiti isplata svim povjeriteljima u razumnom roku, izvršenik bi ispunio svoju pozitivnu obavezu osiguranja poštivanja ljudskih prava (konkretno prava na izvršenje pravosnažne sudske odluke iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju).

36. Osim toga, imajući u vidu da „...novčani iznos koji je u korist apelanata dosuđen pravosnažnim sudskim odlukama predstavlja imovinu apelanata u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju...», Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju neizvršenjem predmetnih sudskih odluka dovedeno u pitanje i pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju Ustavnog suda, a imajući u vidu navode poslovne banke u kojoj se vodi izvršenikov transakcijski račun, izvršenje predmetne presude odvijat će se u skladu sa odredbama člana 138. stav 4. ZIP-a. Dalje, opet imajući u vidu navode izvršenikove poslovne banke i informacije kojima raspolaže Općinski sud, može se konstatirati da na izvršenikovom računu nema raspoloživih sredstava za izvršenje prema navedenim sudskim presudama, te da, stoga, treba čekati dok se za tu namjenu ne odobre i planiraju sredstva u budžetu izvršenika, prema citiranoj odredbi člana 138. stav 4. ZIP-a i članu 8. Odluke o izvršenju proračuna Grada Mostara.

37. Stoga se može zaključiti da je neizvršenje predmetnih sudskih presuda zasnovano na odredbama člana 138. stav 4. ZIP-a, kao i na odredbama člana 8. Odluke o izvršenju proračuna Grada Mostara. Ustavni sud smatra da je usvajanje navedenih odredbi bilo u javnom interesu (a što do sada niko nije osporio relevantnim dokazima) jer bi istovremeno izvršenje velikog broja pravosnažnih presuda dovelo u pitanje funkcioniranje izvršenika. Međutim, način na koji je u konkretnom slučaju izvršeno ograničenje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka dovelo je u pitanje načelo proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo načelo, kao što je Ustavni sud ponovio u više svojih odluka, podrazumijeva da postoji «fer-balans» između javnog interesa šire zajednice i poštivanja individualnih ljudskih prava. Upravo to načelo je, prema mišljenju Ustavnog suda, povrijeđeno u konkretnom slučaju, jer odredbe člana 138. stav 4. ZIP-a, kao i odredbe člana 8. Odluke o izvršenju proračuna Grada Mostara ne daju bilo kakve odgovore na pitanje kada bi apelanti mogli namiriti svoja potraživanja, tj. kada će u relevantnoj budžetskoj stavci biti raspoloživih sredstava za isplatu prema predmetnim pravosnažnim sudskim presudama. S tim u vezi, s pravom se može postaviti pitanje apsolutne neizvjesnosti (u pogledu roka i ishoda naplate) u kojoj se nalaze apelanti kao imatelji pravosnažnih sudskih odluka kojima su utvrđena njihova novčana potraživanja prema izvršeniku, pa je i opravdan strah apelanata da li će uopće doživjeti da naplate svoja potraživanja.

38. Dakle, s ciljem ispunjavanja navedenih pozitivnih obaveza, izvršenik mora izračunati ukupan iznos novca koji je obavezan isplatiti povjeriteljima na osnovu izvršnih sudskih odluka, te sačiniti odgovarajuću evidenciju (transparentnu listu, bez mogućnosti zloupotrebe, koja uključuje svakog povjeritelja ponaosob, bez obzira na datum pravosnažno dosuđenog potraživanja, kao i na predmet spora). Planiranjem dovoljnih budžetskih sredstava postat će moguće da povjeritelji naplate svoja potraživanja u razumnom roku. Ustavni sud neće određivati koliki će biti „razuman rok“ jer smatra da je izvršenik u boljem položaju da odredi vremenski rok u okviru kojeg će izvršiti isplatu svih izvršnih sudskih odluka, a taj rok će biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali istovremeno neće ugroziti funkcioniranje izvršenika.

39. Ustavni sud napominje da je suštinski identična stanovišta iz obrazloženja ove odluke već ranije usvojio u Odluci broj AP 1544/08 od 27. maja 2011. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), uz napomenu da se u tom slučaju radilo o problemima izvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, dok se u konkretnom slučaju radi o problemima izvršenja pravosnažnih sudskih odluka na teret budžeta izvršenika.

40. Konačno, Ustavni sud podsjeća da je identična pravna pitanja - neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta Zeničko-dobojskog kantona - razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2110/08 od 12. oktobra 2011. godine, objavljenoj u «Službenom glasniku BiH» broj 99/11), kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3713/10 od 16. maja 2013. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u predmetnim odlukama Ustavni sud je zaključio da, „imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da Vlada Zeničko-dobojskog kantona nije izračunala ukupan zbir dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka koji bi ažurirala sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizlazi da apelanti, kao imatelji izvršnog sudskog naslova, nemaju garancije da će moći naplatiti svoja potraživanja od Zeničko-dobojskog kantona u razumnom roku, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke u razumnom roku, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 54)“.

41. Imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da nadležne vlasti izvršenika nisu izračunale ukupan zbroj dugovanja po osnovu izvršnih sudskih odluka, koji bi se ažurirali sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji centralna i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke, proizlazi da apelanti kao imatelji izvršnog sudskog naslova nemaju garancije da će u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja od izvršenika. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da je apelantima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne postoje garancije da će apelanti kao imatelji izvršnog sudskog naslova moći naplatiti svoja potraživanja u razumnom roku.

43. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 7. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4121/13 (N. D. i S. G.) | Sudska praksa | Aktio