Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2081/11 (T. I. i M. I.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2081/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2081/11, rješavajući apelaciju Tomke Iveljić i Mladena Iveljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Tomke Iveljić i Mladena Iveljića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 P 000460 10 Rev od 24.
februara 2011. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantima Tomki Iveljić i Mladenu Iveljiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 72.
stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Tomke Iveljić i Mladena Iveljića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 P 000460 10 Rev od 24. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001357 od 12. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-000 660 od 8. maja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Tomka Iveljić i Mladen Iveljić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Ružica Tanasilović, advokatica iz Tuzle, podnijeli su 16. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000460 10 Rev od 24. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001357 od 12. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-000 660 od 8. maja 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Rudnika „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), učesnika u postupku, zatraženo je 11. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 18. do 20. juna 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Prednik apelanata je 28. septembra 1990. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi naknade štete. U periodu od 11. juna 1992. godine do 23. oktobra 1995. godine održano je više ročišta na kojima su izvođeni dokazi na prijedlog parničnih stranaka. Dana 14. novembra 1995. godine održano je ročište na koje je pristupio punomoćnik prednika apelanata, tuženi nije pristupio iako je bio uredno obaviješten, koje je završeno bez zakazivanja narednog termina ročišta. Iz stanja spisa dalje proizlazi da je sljedeće ročište novi postupajući sudija zakazao za 16. septembar 2003. godine. Na tom ročištu je konstatirano da je tužilac, prednik apelanata, umro. Također su utvrđeni zakonski nasljednici, određeno izvođenje dokaza vještačenjem, te je ročište odloženo za 22. decembar 2003. godine. Na ročištu od 22. decembra 2003. godine je konstatirano da punomoćnik prednika apelanata nije dostavio adrese zakonskih nasljednika, niti punomoć za njihovo zastupanje, te je sud donio rješenje o prekidu postupka u toj pravnoj stvari zbog smrti prednika apelanata, s tim da će se postupak nastaviti nakon što ga njegovi nasljednici preuzmu ili ih sud pozove da to učine. Isti dan punomoćnik prednika apelanata je predložio nastavak prekinutog postupka dostavljajući istovremeno punomoć za zastupanje apelanata kao zakonskih nasljednika i rješenje o nasljeđivanju. Općinski sud je 1. decembra 2004. godine donio Rješenje broj P-3227/04 o nastavku prekinutog postupka. Naredno ročište je održano 8. juna 2005. godine, s tim što je postupak vođen iznova jer se promijenio postupajući sudija. Sljedeće ročište bilo je zakazano za 4. oktobar 2005. godine, međutim, 13. jula 2005. godine postupajući sudija je donio rješenje kojim je opozvao rješenje o zakazivanju ročišta jer je raspoređen na drugi referat.
6. Nova postupajuća sutkinja je zakazala ročište u predmetnoj pravnoj stvari u smislu važećih odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) za 31. oktobar 2005. godine. Pripremno ročište je održano isti dan, a glavna rasprava je održana 19. decembra 2005. godine. Na ročištu od 2. februara 2006. godine glavna rasprava je zaključena, te su stranke obaviještene da će presuda u biti donesena 2. marta 2006. godine.
7. Presudom broj P-3227/04 od 2. marta 2006. godine Općinski sud je obavezao tuženog da apelantima na ime naknade štete na objektima i na ime umanjene upotrebne vrijednosti zemljišta i voćnih kultura isplati ukupan iznos od 54.846,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do isplate i troškovima postupka u navedenom iznosu. Istom presudom višak tužbenog zahtjeva za zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, te višak zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen.
8. Žalba tuženog protiv presude Općinskog suda od 2. marta 2006. godine je Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000735 od 15. februara 2007. godine uvažena, navedena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
9. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 032-0-P-07-000 660 od 8. maja 2008. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima na ime naknade štete na zemljištu, na voćnim stablima, te na ime izgubljene koristi isplati ukupan iznos od 12.784,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do isplate, te da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. Istom presudom višak tužbenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen (stav I izreke presude). Navedenom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi na ime naknade totalne štete na objektima isplati iznos od 43.485,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav II izreke presude).
10. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u dokaznom postupku vještak geolog obavio vještačenje. Vještak je odgovarajući na postavljeni zadatak utvrdio da je rješenjem nadležnog organa, rješenje NRBiH, Sekretarijata za industriju i građevinarstvo od 10. augusta 1962. godine, proglašeno eksploatacijsko polje Sjeverna sinklinala, te da su predmetne parcele tada ušle u to eksploatacijsko polje. Dalje je utvrdio da, kako je spomenuto eksploatacijsko polje bilo nefunkcionalno i obuhvatalo velik prostor u općinama Lukavac i Tuzla, pristupilo se izradi novih polja u okviru prethodnog polja (rješenjem nadležnog organa od 28. decembra 1978. godine). Općinski sud je utvrdio da su objekti apelanata (kuća, sušara i bunar) izgrađeni na području koje je u vrijeme gradnje (1967. godina) već bilo proglašeno rudnim poljem. Općinski sud je utvrdio, ocjenjujući pri tome izjave samog prednika apelanata i saslušanih svjedoka, da je gradnja stambenog objekta počela 1967. godine i da je stambeni objekt (što je potvrdio i prednik apelanata) građen bez odobrenja nadležnog organa za izgradnju, a u vrijeme kada je, shodno članu 16. Odluke o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu („Službeni glasnik Općine Tuzla“ broj 14/65), takva obaveza postojala. Općinski sud je istakao da je navedenom odredbom bilo propisano da se izgradnji zgrade na selu može pristupiti na osnovu prethodno pribavljenog odobrenja za gradnju koje izdaje općinski organ uprave nadležan za komunalne poslove na osnovu prijave investitora koji je dužan da uz prijavu podnese i odgovarajuću investiciono-tehničku dokumentaciju i zemljišnoknjižni izvadak.
11. Općinski sud je, također, utvrdio da prednik apelanata nije postupio u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, odnosno odredbom člana 74. stav 1. Osnovnog zakona o rudarstvu („Službeni list FNRJ“ broj 28/59), koji je bio na snazi u vrijeme kada je prednik apelanata gradio stambeni objekt, jer nije pribavio mišljenje rudarskog preduzeća o mogućnosti podizanja građevinskog objekta. Naime, tom odredbom je propisano da se za podizanje građevinskih objekata na zemljištu u granicama eksploatacijskog polja mora prije izdavanja građevinske dozvole pribaviti mišljenje rudarskog preduzeća o mogućnosti podizanja građevinskog objekta. Općinski sud je utvrdio da u slučaju gradnje bez građevinske dozvole, ako se takvo mišljenje (odobrenje) tražilo po zakonu, što je predmetni slučaj, odgovornost tuženog – rudnika je isključena i pored toga što nije upozorio prednika apelanata na opasnost gradnje na eksploatacijskom rudnom polju. Također, prema odredbi člana 22. stav 1. Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu („Službeni list NRBiH“ broj 48/62), koji je u to vrijeme bio na snazi, bilo je obavezno pribavljanje odobrenja za građenje. Kako su objekti prednika apelanata podignuti bez pribavljenog mišljenja rudarskog preduzeća i bez građevinske dozvole, takvim propustom prednik apelanata je preuzeo rizik za eventualnu štetu pa ne postoji odgovornost tuženog za nastalu štetu. Naknadna legalizacija izgrađenih objekata slijedom Odluke Skupštine općine Tuzla iz 1977. godine (Odluka o urbanističkoj sanaciji bespravno izgrađenih stambenih objekata na području općine Tuzla broj 6/77 od 31. maja 1977. godine) za objekte izgrađene prije 15. februara 1968. godine ne može obavezati ni potpuno ni djelimično tuženog u smislu odgovornosti za nastalu štetu na tim objektima. Općinski sud se pozvao na pravne stavove u odlukama Vrhovnog suda broj Rev-1047/05 od 27. oktobra 2006. godine i Rev-359/07 od 18. marta 2008. godine. Budući da su, kako proizlazi iz utvrđenog činjeničnog stanja, objekti apelanata izgrađeni na području koje je u vrijeme gradnje već bilo proglašeno rudnim poljem a prednik apelanata nije postupio u skladu s pozitivnim zakonskim propisima, tuženi nije odgovoran za štetu prouzrokovanu rudarskim radovima na predmetnim objektima, zbog čega je Općinski sud dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na totalnu štetu na objektima odbio kao neosnovan.
12. Apelanti su se žalili protiv presude Općinskog suda od 8. maja 2008. godine. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 003-0-Gž-08-001357 od 12. maja 2010. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u spisu predmeta nema dokaza da je u prvostepenom postupku sud povrijedio odredbe parničnog postupka, a prema ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe materijalnih propisa, tako da u cijelosti prihvata razloge obrazloženja iz prvostepene presude i smatra da je osporavanom presudom pravilno i zakonito odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata.
13. Apelanti su protiv navedene presude Kantonalnog suda od 12. maja 2010. godine podnijeli reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 70 0 P 000460 10 Rev od 24. februara 2011. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, suprotno navodima revizije, pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete nastale na predmetnim objektima. Vrhovni sud je istakao da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja drugostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku i u obrazloženju presude dao jasne i valjane razloge koje prihvata i Vrhovni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti u apelaciji ukazuju na to da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer je postupak trajao 21 godinu, što, prema njihovom mišljenju, ne može biti razuman rok za odlučivanje o zahtjevu apelanata. Apelanti su zatražili naknadu štete zbog dužine trajanja postupka. Također, apelanti ukazuju na to da su redovni sudovi prilikom odlučivanja proizvoljno primijenili materijalno pravo. Istakli su da je pogrešno primijenjen član 74. stav 1. Zakona o rudarstvu jer tuženi nije niti upozorio niti pokušao obustaviti gradnju iako je znao i morao znati da se gradnja vrši u eksploatacijskom polju, a apelanti nisu znali niti su morali znati da im se imovina nalazi u okviru eksploatacijskog rudnog polja i da ne smiju graditi na njemu. Prema mišljenju apelanata, trebalo je izvršiti eksproprijaciju zemljišta prije započinjanja eksploatacije uglja ispod njihovih nekretnina.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju presude protiv koje je apelacija podnesena. Suprotno stanovištu apelanata, Sud smatra da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se pozvali u apelaciji.
16. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da navode apelacije smatra neosnovanim, te da je presuda tog suda zakonita i pravilna, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju hronološki naveo tok parničnog postupka počevši od dana podnošenja tužbe do donošenja presude Vrhovnog suda.
18. Tuženi je u odgovoru istakao da apelanti nisu dokazali da su im povrijeđena prava na koja su se pozvali u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
20. Osnovni zakon o rudarstvu („Službeni list FNRJ“ broj 28/59; u „Službenom listu SFRJ“ broj 23/64 objavljen je Osnovni zakon o rudarstvu – Prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi: Član 74. stav 1.
(1)Za podizanje građevinskih objekata na zemljištu u granicama eksploatacionog polja mora se, prije izdavanja građevinske dozvole, pribaviti mišljenje rudarskog preduzeća o mogućnosti podizanja građevinskog objekta s obzirom na rudarske radove.
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000460 10 Rev od 24. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelanti opovrgavaju osporene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. Ustavni sud zapaža da apelanti apelacijom osporavaju odluke donesene u parničnom postupku u kojem su tražili naknadu štete pričinjene na njihovim objektima, koje se dakle tiču građanskih prava apelanata, pa stoga primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.
A) Činjenično stanje i primjena materijalnog prava
29. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presude redovnih sudova tvrdeći da su redovni sudovi u svojim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo.
30. U vezi s ovim prigovorima apelanata kojim ukazuju na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. Ispitujući osnovanost navoda apelanata, Ustavni sud uočava da su apelanti prigovore identične ovima iz apelacije iznosili u žalbenom i revizionom postupku, o čemu su se Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano izjasnili, a data obrazloženja ne čine se proizvoljnim. Ustavni sud, dalje, uočava da su redovni sudovi na tri sudske instance zaključili da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili naknadu totalne štete na njihovim objektima, ističući da je prednik apelanata u vrijeme gradnje propustio zatražiti obavezno mišljenje rudarskog preduzeća o mogućnosti podizanja građevinskog objekta na zemljištu koje je bilo proglašeno eksploatacijskim rudnim poljem, čime je preuzeo rizik za eventualnu štetu. Dovodeći navode apelacije u kontekst obrazloženja datih u osporenim presudama, te imajući u vidu sadržaj relevantnih zakonskih odredaba koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud iz datih obrazloženja ne vidi proizvoljnost u segmentima na koje su apelanti ukazali. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovome dijelu neosnovana.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke.
B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“
34. Ustavni sud zapaža da apelanti postupak osporavaju i sa aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta.
a)Relevantni principi
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
37. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
38. Ustavni sud zapaža da je postupak započeo podnošenjem tužbe apelanata Općinskom sudu 28. septembra 1990. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. U vezi s navedenim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelanti žale, iako je postupak ukupno trajao preko 20 godina, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine) pa do donošenja presude Vrhovnog suda od 24. februara 2011. godine, dakle period od 15 godina i dva mjeseca, što je u konkretnom slučaju relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine postupka.
c) Analiza dužine trajanja postupka
39. Ustavni sud uočava da je prednik apelanata pokrenuo postupak protiv tuženog radi naknade štete. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu.
40. Na dan zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda postupak je trajao pet godina i dva mjeseca.
41. Ispitujući period od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda 14. decembra 1995. godine, Ustavni sud zapaža da je, računajući od navedenog datuma, Općinski sud rad na konkretnom predmetu nastavio 16. septembra 2003. godine, dakle nakon sedam godina i devet mjeseci, a u tom periodu nije preduzeo niti jednu procesnu radnju. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem države od temeljne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog perioda, jer svako nepotrebno odugovlačenje postupka često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovog prava i gubitka povjerenja u pravni sistem. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne vidi niti jedan argument (a to u odgovoru na apelaciju nije naveo ni Općinski sud) da bi se mogao opravdati period neaktivnosti Općinskog suda od sedam godina i devet mjeseci. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o zahtjevu apelanata nakon nastavka postupka 1. decembra 2004. godine donio u roku od jedne godine i dva mjeseca. Također, u ponovnom postupku koji je ukupno trajao dvije godine i devet mjeseci redovni sudovi na tri sudske instance donosili su svoje odluke u relativno kratkim rokovima što ne može biti opravdanje za ukupnu dužinu trajanja postupka, a iz priloženih dokaza ne proizlazi da su apelanti na bilo koji način doprinijeli da postupak traje tako dugo.
42. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog postupka, te njegovo sveukupno trajanje (20 godina i četiri mjeseca), period od 15 godina i dva mjeseca, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati „razumnim rokom“ za donošenje meritorne odluke o tužbenom zahtjevu radi naknade štete. Za nedonošenje odluke, u ovako dugom roku, odgovornost snosi prvenstveno Općinski sud.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
44. Apelanti su zatražili da im se zbog dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a ako odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
46. S obzirom na to da je postupak trajao preko 15 godina, Ustavni sud smatra da apelantima za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, budući da se ne radi o sporu koji je zahtijevao posebnu hitnost, treba isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle ukupan iznos od 2.250,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Pravo na imovinu
47. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je parnični postupak trajao preko 15 godina, za što najveći dio odgovornosti snosi Općinski sud, koji nije ponudio relevantno obrazloženje za svoju pasivnost, a pri čemu apelanti svojim ponašanjem nisu doprinijeli dužini postupka.
49. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji su apelanti neosnovano ukazali.
50. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić