Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4229/11 (D. B.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Suvlasništvo
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4229/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4229/11, rješavajući apelaciju Drage Bevande, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b), članka 59. st. 1, 2. i 3. i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 17. rujna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Drage Bevande.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 070052 12 Gž 2 od 12.
prosinca 2012. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantu Dragi Bevandi, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, sukladno članku 72. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Drage Bevande podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 070052 12 Gž 2 od 12. prosinca 2012. godine i dijela Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 070052 10 Rev od 12.
srpnja 2011. godine u kojem je revizija odbijena u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Drago Bevanda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 31. listopada 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 070052 10 Rev od 12. srpnja 2011. godine u dijelu kojim je postupak meritorno okončan odbijanjem revizije. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere. Obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane člankom 19. stavak 2. (nije bila dostavljena punomoć za zastupanje) prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09-u daljnjem tekstu: prethodna Pravila) koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od apelanta je 3. studenog 2011. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelant je 21. studenog 2011. godine dostavio traženu dopunu apelacije.
2. Apelant je 24. siječnja 2013. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je naveo da navode apelacije proširuje i na Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 58 0 P 070052 12 Gž 2 od 12. prosinca 2012. godine koje je u međuvremenu doneseno.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4229/11 od 20. prosinca 2011. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu. Općinski sud) i Mladena Bevande (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 3. studenog 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Vrhovni sud je dostavio odgovor 11. studenog 2011. godine, tuženi 16. studenog 2011. godina a Općinski sud 19. prosinca 2011.godine dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 17. studenog 2011. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Tužitelj je 10. listopada 1997. godine podnio tužbu protiv apelanta Općinskom sudu kojom je tražio da su utvrdi suvlasništvo na motornom vozilu, te isplati naknada po osnovi izgubljene zarade. Nakon što ja apelant dostavio odgovor na tužbu, Općinski sud je zakazao i održao 14 ročišta do stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nakon što je tužitelj 15. prosinca 2003. godine precizirao tužbu sukladno novom ZPP, Općinski sud je zakazao i održao još pet ročišta s tim da je na ročištu od 13. siječnja 2004. godine glavna rasprava bila odgođena na neodređeno vrijeme zbog potrebe obavljanja vještačenja, ali je nakon što je vještačenje obavljeno ročište održano 18. ožujka 2004. godine.
8. Nakon toga Općinski sud je donio Presudu broj P.1966/97 od 9. srpnja 2004. godine čijim stavkom 1. je utvrđeno da su tužitelj i apelant suvlasnici na jednake dijelove (1/2) teretnih vozila bliže navedenih u presudi. Stavkom 2. je obvezan apelant tužitelju platiti iznos od 37.500,00 KM (na ime ostvarene zarade) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. srpnja 1998. godine do isplate, a stavkom 3. je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da mu apelant isplati iznos od 2.500,00 KM (na ime refundiranja za vozilo „opel kadet“ koji je tužitelj unio u ortakluk) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. listopada 2001. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Stavkom 4. presude obvezan je apelant tužitelju na ime izgubljene zarade za točno precizirana razdoblja pobliže navedena u presudi isplatiti ukupan iznos od 8.532,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog mjesečnog iznosa počev od 1. srpnja 1998. godine pa ubuduće s tim što mjesečni obrok dospijeva svakog 10. za prethodni mjesec, dok je tužbeni zahtjev za dosuđenje iznosa preko dosuđenog odbijen. Apelant je stavkom 5. presude obvezan tužitelju naknaditi i troškove parničnog postupka u iznosu od 17.263,50 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. srpnja 2004. godine kao dana presuđenja pa do isplate.
9. U obrazloženju presude je navedeno da je na temelju provedenih dokaza Općinski sud utvrdio da su apelant i tužitelj još 1991. godine zaključili ugovor o ortakluku radi obavljanja prevozničke djelatnosti pa da su, obzirom na to da je tužitelj otišao u mirovinu, odlučili da se njihova prevoznička djelatnost vodi na imenu apelanta koji je i bio registriran za obavljanje djelatnosti. Dalje, utvrđeno je da su apelant i tužitelj prvo počeli obavljati poslove sa teretnim vozilom marke „mercedes“ kojeg su 1993. godine prodali i kupili nova teretna vozila pa da su po kupovini spornih vozila nastavili sa poslovima s tim da je tužitelj bio angažiran oko održavanja vozila a apelant se bavio prevozničkom djelatnošću. Navedeno je da su na ovaj način ostvarivali dobit poslujući tako do 1997. godine, kada je došlo do međusobnog neslaganja i od kada je apelant tužitelja počeo sprečavati u ostvarivanju dobiti i tvrditi da su sporna vozila isključivo njegova i kupljena isključivo njegovim sredstvima bez namjere da sa tužiteljem zajednički radi i ostvaruje dobit, budući da mu je tužitelj samo povremeno pomagao i za to bio plaćen. Dalje, navedeno je da je radi utvrđivanja visine zarade za sporno razdoblje provedeno financijsko vještačenje, te da je, kako apelant u tijeku postupka nije pružio sudu dokaze u korist svojih tvrdnji, sud donio odluku kao u izreci i obvezao apelanta na isplatu navedenih iznosa ocjenjujući utvrđenu činjenicu da između apelanta i tužitelja postoji ugovor o ortakluku kojim su se uzajamno obvezali da ulaganjem svog rada i imovine a radi obavljanja prevozničke djelatnosti i ostvarivanja dobiti s tim da dobit od imovine dijele na jednake dijelove. Sud je, dalje, vezano za ostvarenu zaradu, konstatirao da je iz iskaza svjedoka utvrdio da je apelant sa spornim vozilima vršio prijevoz robe i da je kontinuirano ostvarivao zaradu iz autoprevozničke djelatnosti pa je, obzirom na izvješće Porezne uprave o neto prosječnoj zaradi za razdoblje od 1996. do 2003. godine, zaključio da se potraživani iznos od 37.500,00 KM uklapa u sporno razdoblje kao prosječna zarada, budući da se radi o iznosu koji se za četiri godine sasvim realno mogao ostvariti, apelant nije pružio suprotne dokaze u tom pogledu. U tom kontekstu sud je istaknuo da su stranke zaključile ugovor o ortakluku, kojim su se uzajamno obvezale ulaganjem svoga rada i imovine, a radi obavljanja prevozničke djelatnosti i ostvarivanja dobiti, te da je ovlaštenje za vođenje poslova preneseno na apelanta s tim da se dobit od imovine dijeli na jednake dijelove a sve sukladno odredbama čl. 1175. do 1193. Općeg građanskog zakonika. Dalje je, vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj potraživao na ime izgubljene zarade mjesečnu rentu u iznosu od po 500,00 KM, navedeno da je, zbog toga što apelant nije vodio nikakve računovodstvene podatke, kao i zbog neadekvatnih podataka Porezne uprave, kao i iz razloga što nisu postojali statistički podaci o prosječnim neto primanjima od autoprevozničke djelatnosti, niti je tužitelj pružio dokaze na temelju kojih bi sud mogao utvrditi izgubljenu zaradu tužitelja za sporno razdoblje, visina mjesečne rente određena nakon financijskog vještačenja a prema prosječnim mjesečnim neto plaćama u FBiH. S tim u svezi, Općinski sud je obvezao apelanta na isplatu iznosa navedenih u izreci presude.
10. Općinski sud je obrazložio i da je odbio u cijelosti zahtjev tužitelja za isplatu naknade od 2.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, budući da je vozilo „opel kadet“ unio u predmetni ortakluk, te i iz razloga što tužitelj nije dokazao da mu je apelant obećao da će mu iz svog dijela zarade refundirati svoj udio u iznosu za koje je vozilo kupljeno. Na koncu je navedeno da je Općinski sud odluku o troškovima donio primjenom članka 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te uz preciziranje iznosa svake poduzete radnje obvezao apelanta da tužitelji isplati troškove postupka.
11. Protiv navedene presude i apelant (15. srpnja 2004. godine) i tužitelj su izjavili prizive Kantonalnom sudu koji je Presudom broj Gž-943/04 od 16. svibnja 2005. godine apelantov priziv uvažio, osporenu presudu u pobijanom dijelu preinačio, i to u st. 1, 2. i 4. (kojim je utvrđeno suvlasništvo na teretnim vozilima i obvezan apelant da tužitelju isplati precizirane iznose) na način da je odbijen taj dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva a priziv tužitelja odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu u stavku 3. potvrdio (kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da mu apelant isplati iznos od 2.500,00 KM). Presudom je obvezan tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu i roku preciziranim u presudi. U obrazloženju je navedeno da, suprotno zaključcima prvostupanjskog suda, taj sud smatra da je utemeljen apelantov priziv, budući da tužitelj nije dokazao da su on i apelant zajedničkim sredstvima kupili sporna vozila i zaključili ugovor o ortakluku, niti je dokazao utemeljenost isplate dobiti navedene u stavku 2. osporene presude i postojanje obveze apelanta na isplatu naknade za izgubljenu zaradu navedenu u stavku 4. osporene presude.
12. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Rev-989/05 od 14. studenog 2006. godine reviziju uvažio, drugostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje, jer je utvrđeno da je taj sud osporenu presudu donio na temelju drugačije utvrđenog činjeničnog stanja nego u prvostupanjskom postupku a da pri tome nije otvorio novu glavnu raspravu pred tim sudom.
13. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-08-000198 od 16. travnja 2010. godine oba priziva odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudom je obvezan apelant tužitelju isplatiti troškove bliže navedene u presudi u ukupnom iznosu od 1.760,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da se na temelju provedenih dokaza nedvojbeno nameće zaključak da su apelant i tužitelj zajedničkim radom vodili ortakluk, zajedničkom aktivnošću nabavljali osnovna sredstva i ugovarali poslove iz čega proizlazi da je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je poklonio vjeru tužitelju i svjedocima bliže navedenim u presudi, kao i“ drugim svjedocima koji nisu spomenuti“. Navedeno je da su iskazi svjedoka identični u tvrdnji da su parnične stranke nastupale zajednički u poslovima zbog čega se ne može prihvatiti apelantov navod da je ortačka zajednica prestala prodajom vozila „mercedes“ i podjelom dobijenog iznosa od prodaje na jednake dijelove. Kantonalni sud je obrazložio i da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda vezano za visinu godišnje izgubljene dobiti i odbijanje tužbenog zahtjeva za isplatu rente po osnovi izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 500,00 KM i izračun te rente na temelju prosječne netoplaće na razini FBiH. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da je trebalo odbiti dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.500,00 KM, budući da je prvostupanjski sud u presudi iznio razloge koje u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud.
14. Protiv navedene presude apelant je 28. svibnja 2010. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 070052 10 Rev od 12. srpnja 2011. godine reviziju djelomično uvažio, ukinuo drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je apelant obvezan tužitelju na ime izgubljene zarade za razdoblja bliže navedena u presudi isplatiti ukupan iznos od 8.532,80 KM sa zakonskom kamatom, računajući od dospijeća svakog mjesečnog iznosa počev od 1. srpnja 1998. godine pa ubuduće, s tim što svaki mjesečni obrok dospijeva svakog 10. u mjesecu, te je u tom dijelu vratio predmet drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu revizija je odbijena, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova revizijskog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da Vrhovni sud u cijelosti prihvaća činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda, ali da je apelantov prigovor o povredi postupka pred drugostupanjskim sudom djelomično osnovan jer prvostupanjska presuda u pogledu odluke kojom je apelant oavezan na plaćanje iznosa od 8.532,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime izgubljene zarade uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su trebale biti pravna i stvarna osnova za predmetnu odluku. Prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostupanjska presuda u navedenom dijelu je nerazumljiva i zbog nedostataka u obrazloženju ne može se ispitati, te je navedeno da je drugostupanjski sud propustio sankcionirati nepravilnu primjenu odredbe članka 191. stavak 4. ZPP koju je učinio prvostupanjski sud zbog čega je drugostupanjski sud i sam počinio povredu odredaba ZPP koja je bila od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Osim toga, Vrhovni sud je istaknuo da su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je, obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev i pravnu osnovu spora, relevantno materijalno pravo za odlučivanje u svezi sa postojanjem ugovora o ortakluku Opći građanski zakonik. Istaknuto je da su nižestupanjski sudovi pravilno konstatirali da ortački ugovor nije formalni pravni posao, da ne mora biti zaključen u pismenoj formi ali da se mora znati koje se stvari ili rad unose, u kojem opsegu, te kako se dijeli dobit. U tom kontekstu je navedeno da se u konkretnom slučaju iz činjeničnog utvrđenja jasno vidi koje stvari stranke unose (vozilo), koje će poslove obavljati, te kako će se dobit dijeliti. Dogovorena su prava i obveze, što je propisano odredbama Općeg građanskog zakonika – Poglavlje XXVII, te su stoga ocijenjeni neutemeljenim apelantovi navodi da se ne radi o ugovoru o ortakluku. Osim toga, budući da je vozilo kupljeno zajedničkim sredstvima, istaknuto je da je pravilan stav nižestupanjskih sudova da su parnične stranke, u smislu članka 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, suvlasnici na predmetnom vozilu, te da stoga tužitelju, u smislu članka 124. Zakona o obligacionim odnosima, pripada pravo da traži ispunjenje ugovora u smislu isplate dobiti iz ortačkog ugovora. Vrhovni sud je obrazložio i da su ostali navodi revizije neutemeljeni, te ih je, s tim u svezi, odbio.
15. Nakon toga, u postupku izvršenja presude Vrhovnog suda, Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 P 070052 22 Gž od 1. veljače 2012. godine priziv djelomično uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo u stavku 4, te predmet vratio u tom dijelu (u kojem je tužitelj potraživao izgubljenu zaradu) prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
16. Općinski sud je donio Rješenje broj 58 0 P 070052 97 P od 22. svibnja 2012. godine u kojem se u ovoj pravnoj stvari tužba smatra povučenom, jer je tužitelj odustao od nje, te je obvezan tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 105,30 KM a odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 10.951,20 KM.
17. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 58 0 P 070052 12 Gž 2 od 12. prosinca 2012. godine priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje, navodeći u obrazloženju da je neutemeljen apelantov prizivni navod da su troškovi postupka pogrešno obračunati. Ovo stoga što su, kako je obrazložio Kantonalni sud, troškovi apelantu dosuđeni na temelju odredbi članka 13. točka 6. Odvjetničke tarife koje se primjenjuju za zastupanje na ročištu koje je okončano povlačenjem tužbe. Također je navedeno da je neutemeljen zahtjev za dosuđenje troškova u iznosu od 10.951,20 KM, jer je u prethodnom postupku pravomoćno odlučeno o troškovima postupka, zbog čega sud, sukladno odredbama članka 386. stavak 2. u svezi sa člankom 67. stavak 1. točka 4. ZPP, ne može ponovno o njima odlučivati. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je riješio kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, kao i u duljini trajanja predmetnog postupka. Apelant smatra da su sudovi postupali pristrano i da je doveden u neravnopravan položaj sa suprotnom stranom, jer je tuženog zastupala odvjetnica koja je bila član VSTV, čime je, prema apelantovom mišljenju, utjecala na pristranost suda, kao i da mu je pruženo samo formalno pravo na podnošenje pravnog lijeka a da taj lijek nije suštinski razmatran. Apelant navodi da je tijekom cijelog postupka negirao postojanje ortakluka a da nije osporavao da je sa tužiteljem bio suvlasnik vozila, ali da je tvrdio da nije bilo nikakvog ortakluka između njih jer je ortakluk prestao prodajom vozila „mercedes“ koja se desila 1993. godine. Prema apelantovim navodima, apelant je diskriminiran, jer su sudovi imali selektivan pristup dokazima i ignorirali su očiglednu činjenicu da nitko od svjedoka nije mogao dokazati u čijem vlasništvu su nova vozila, već su se oslonili na nesuvisle i neuvjerljive tvrdnje tužitelja. U dopuni apelacije apelant navodi da su mu redoviti sudovi neopravdano uskratili troškove postupka i da se pri tome nisu pozvali niti na jedan relevantni zakonski propis.
b) Odgovor na apelaciju
19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neutemeljena, jer su osporene odluke donesene sukladno zakonu i Ustavu, te da je zbog toga treba odbiti.
20. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da niti jedan od navoda apelacije nije osnovan, te da ostaje pri obrazloženju navedenom u svojoj presudi.
21. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da se apelant neutemeljeno poziva na kršenje prava navedenih u apelaciji, te da su neutemeljeni navodi o zastupanju članice VSTV, budući da ju je u razdoblju dok je tu dužnost obavljala zamjenjivala druga odvjetnica.
V. Relevantni propisi
22. U Općem građanskom zakoniku relevantne odredbe glase:
Članak 1175.
Društvo za zajedničko tečenje ili ortakluk postaje pogodbom, po kojoj dvije ili više osoba pristaju na to, da ulože samo svoj trud, ili i svoje stvari radi zajedničke koristi. Razdjeljenje Članak 1176.
Vrste ortakluka jesu različite i prava njegova protežu se više ili manje pogovoru među ortacima učinjenom, po kojem ortaci ti meću u zajednicu samo pojedine stvari ili sume ili cijelu vrstu stvari na pr. svukoliku robu, svekolike plodove, sva nepokretna dobra ili najposlije cijelu svoju imovinu ništa ne izuzevši.
Članak 1177.
Ako je pogodba ortačka učinjena vrhu cijele imovine, pod tom imovinom razumijeva se samo sadašnja imovina.
Ali ako pogodba ta obuhvata i buduću imovinu, tad se pod budućom imovinom razumijeva samo imovina stečena, a ne nasljeđena; već ako su obadvije izrijekom ugovorene bile.
Kako se ima ustanoviti ortačka pogodba Članak 1178.
Pogodbe ortačke, koje se tiču samo sadašnje ili samo buduće imovine, nisu tvrde, ako dobro, što ga je stavila u ortakluk jedim i druga strana nije bilo uredno opisano i pobilježeno.
Glavnica ortakluka Članak 1182.
Štogod je izrijekom određeno na opravljanje zajedničkog posla jest glavnica ili fond ortakluka.
Ostalo što posjeduje svaki ortak, smatra se kao razlučeno dobro.
Članak 1183.
Ako se meću u zajednicu novci, stvari potrošne, a i nepotrošne, kojih je vrijednost određena u novcu: tad ne samo korist otud izvađena, nego i glavnica smatra se glede ortaka, koji su se sastavili, kao vlasnost zajednička. Tko obećava da će samo svoj trud uložiti na korist zajedničku taj ima pravo na dobitak, ali nema pravo na glavnicu (paragraf 1192).
Prava i dužnosti ortaka. Prilog na glavnicu Članak 1184.
Svaki ortak obvezan je priložiti jednaki dio u zajedničku glavnicu izuzevši slučaj ako je što drugo bilo ugovoreno.
Članak 1187.
Pogodba ustanovljuje točnije dužnosti ortaka. Tko se obvezao da će samo radili, taj nije dužan ino što priložiti. Tko je obećao jedino novčani ili ini prilog, taj niti je dužan niti je vlastan da na drugi način pomaže tečenju zajedničkom.
Glavnica ostaje vlasnost onih, koji su u nju priložili; već ako je vrijednost radnja pridata glavnici, i ako je svekoliko kao dobro zajedničko bilo proglašeno.
Članak 1193.
Dobitak dijeli se po razmjeni dijelova priloženih u glavnicu, a radnje koje izvršiše svikolici ortaci nadoknađuju se jedno s drugim. Ako jedan ili nekoliko ortaka samo rade, ili ako uz prilaganje u glavnicu ulože također svoje radnje, tad ako ništa nije ugovoreno, i ortaci se ne mogu međusobno pogoditi, valja sud da odredi za takve radnje iznosak s obzirom na važnost posla, na uloženi trud i na pribavljenu korist.
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99 i „Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. Apelant je prvobitno podnesenom apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj broj 58 0 P 070052 10 Rev od 12. srpnja 2011. godine u dijelu kojim je meritorno riješeno o dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na koji je revizija odbijena i protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 2. rujna 2011. godine a apelacija je podnesena 31. listopada 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije postupak u konkretnom slučaju nije bio u cijelosti okončan (u dijelu u kojem je bio vraćen na ponovno suđenje), te kako se apelant u apelaciji poziva i na nedonošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud ukazuje da je, iako je u međuvremenu postupak u tom dijelu okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 070052 12 Gž 2 od 12. prosinca 2012. godine, to je apelacija u tom dijelu, sukladno odredbi članka 18. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja obzirom na apelantove navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1. do 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i čl. 13. i 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje-primjena prava
29. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na utvrđivanje prava suvlasništva i prava na naknadu zbog izgubljene dobiti, dakle, postupak se ticao građanskih apelantovih prava i obveza, te je zbog toga članak 6. Europske konvencije primjenjiv.
30. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama u dijelu u kojem je njegova revizija odbijena prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, jer su redoviti sudovi zaključili da je postojao ortakluk između njega i tužitelja zbog čega su utvrdili da su suvlasnici spornih vozila i obvezali apelanta na naknadu tužitelju zbog nemogućnosti korištenja vozilima i jer mu Kantonalni sud, u konačnici, nakon povlačenja tužbe o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva, nije dobro obračunao troškove postupka. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka, utvrdili da je između apelanta i tužitelja nesporno bio zaključen usmeni ugovor o ortakluku i da su zajedničkim sredstvima kupili sporna motorna vozila koja su, pored svog rada, unijeli kao zajedničku imovinu u ortakluk, te da zbog toga postoji suvlasništvo na tim vozilima i obveza apelanta na naknadu navedenog iznosa zbog činjenice da je tužitelju uskratio korištenje predmetnih vozila. Ustavni sud, također, primjećuje da su se prilikom donošenja osporenih odluka redoviti sudovi pozvali na odredbe čl. 1175 do 1193. Općeg građanskog zakonika kojim su bila regulirana pitanja ortakluka i iz kojih proizlazi da je taj ugovor neformalan, da ono što je uneseno u ortakluk predstavlja zajedničku imovinu ortaka i da srazmjerno tome ortaci i dijele dobit, te da će u slučaju kada o visini udjela ortaci ne mogu da se dogovore, o tome odlučiti sud.
33. Obzirom da je u konkrentom slučaju nesporno utvrđeno suvlasništvo apelanta i tužitelja na predmetnim vozilima koja su unijeli kao zajedničku imovinu u ortakluk, da je tim vozilima ostvarivana dobit, ali da je apelant tužitelju uskratio korištenje i rad sa predmetnim vozilima i nije sa tužiteljem dijelio ostvarenu dobit, a kako je već citiranim odredbama Općeg građanskog zakonika propisana obveza podjele dobiti ostvarene obavljanjem poslova u okviru ortačke zajednice, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su donijeli navedene odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra i da su obrazloženja redovitih sudova o ovim pitanjima jasna i argumentirana i da su sukladna standardima članka 6. Europske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne nudi nikakve dokaze u korist svojih tvrdnji kojim bi mogao dovesti u pitanje utvrđene činjenice i primjenu materijalnog prava, pa stoga Ustavni sud apelantove navode o proizvoljno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neutemeljenim.
34. Apelant smatra i da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo jer su, kako tvrdi, pogrešno obračunali troškove postupka i nisu mu dosudili dio koji mu je pripadao. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi troškove ponovljenog postupka u kojem je tužitelj povukao tužbu o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva (izgubljena zarada) koji je vraćen na ponovni postupak, odredili sukladno relevantnim odredbama Odvjetničke tarife i ZPP, te da u apelantov zahtjev za dosuđenje troškova u iznosu od 10.951,20 KM za prethodne faze postupka odbili kao neutemeljen, budući da su, kako su obrazložili redovni sudovi, ti troškovi u ranijim fazama postupka već dosuđeni zbog čega se ne može o njima ponovno raspravljati, budući da se u tom dijelu radi o pravomoćno presuđenoj stvari u smislu članka 67. stavak 1. točka 4. ZPP. Imajući u vidu činjenice predmeta na način kako su one prezentirane u ovoj odluci, te relevantne odredbe ZPP na kojim su sudovi u ovom dijelu utemeljili svoje odluke, Ustavni sud smatra da ni u ovom obrazloženju redovitih sudova nema ništa što bi upućivalo na proizvoljnost u primjeni odredbi ZPP koje se odnose na troškove postupka zbog čega Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neutemeljenim.
35. Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantove navode da su redoviti sudovi postupali pristrano jer je tužitelja zastupala osoba koja je bila članica VSTV. Ustavni sud zapaža da je apelant u svezi s tim dostavio na uvid obavještenje Regionalne odvjetničke komore Mostar od 21. siječnja 2004. godine da odvjetnica Danka Vučina nije brisana iz imenika odvjetnika u vrijeme kada je bila članica VSTV, budući da je VSTV donijelo odluku da se iz postupaka izuzimaju samo članovi tog vijeća koji dolaze iz sudova ili tužiteljstava (dakle, suci i tužitelji) s kojima ti članovi Vijeća usko surađuju dok se to izuzimanje ne odnosi na odvjetnike uz uvjet da svoju djelatnost obavljaju sukladno Kodeksu odvjetničke etike. Imajući u vidu navedeno, kao i da iz osporenih presuda proizlazi da navedena odvjetnica jeste bila opunomoćenica tužitelja, ali da nije sudjelovala na raspravama, odnosno da ju je mijenjala odvjetnica Nevenka Oručević, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neutemeljenim.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje-duljina postupka
37. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije prekršeno i zbog toga što predmetne odluke nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1997. godine.
a) Relevantni principi
38. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
39. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Europskog suda, da članak 6. stavak 1. Europske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sustave tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23).
b) Razdoblje koje se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je tužitelj pokrenuo pred Općinskim sudom 10. listopada 1997. godine a da je postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda od 12. prosinca 2012. godine. Dakle, Ustavni sud će, u konkretnom slučaju, razmotriti duljinu postupka u razdoblju od 15 godina i dva mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja bilo utvrđivanje postojanja ortačkog ugovora između tužitelja i apelanta, suvlasništva na spornim vozilima i prava na naknadu radi izgubljene zarade. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o naročito složenom sudskom postupku.
42. Ustavni sud zapaža da je, iako je Općinski sud održao 19 ročišta, tom sudu bilo potrebno čak sedam godina da donese prvostupanjsku presudu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je nakon toga predmet dva puta vraćan na ponovni postupak (Općinskom sudu i Kantonalnom sudu) zbog isključive proceduralne greške tih sudova (neotvaranja rasprave pred drugostupanjskim sudom iako su utvrđivane nove činjenice i zbog toga što presuda nije sadržavala razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je donesena), te da, iako je postupak u pojedinim fazama (prizivni i revizioni postupci) trajao relativno kratko (u prosjeku godinu dana), navedeno ne može opravdati ukupno trajanje postupka od više od 15 godina u predmetu koji nije posebice složen. Pritom Ustavni sud zapaža da u odgovorima na apelaciju redoviti sudovi nisu dali nikakav razlog za ovoliko trajanje postupka. Osim toga, Ustavni suda zapaža i da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant na bilo koji način svojim postupanjem doprinio duljini postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost redovitih sudova za nedonošenje odluke u razumnom roku.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je duljina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
44. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka u „uobičajenom iznosu“. Prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te se ona, u smislu stavka 2. navedenog članka, određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
45. U svezi sa tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima. (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenog 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke u predmetu koji se ticao utvrđivanje postojanja ortačkog ugovora između tužitelja i apelanta, suvlasništva na spornim vozilima i prava na naknadu radi izgubljene zarade i koji po zakonu nije hitan isplatiti iznos od približno 150,00 KM. Obzirom na to da je postupak trajao više od 15 godina, apelantu se određuje ukupan iznos od 2.250,00 KM. Obzirom na sjedište redovitih sudova pred kojima je predmetni postupak trajao više od 15 godina, ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Pravo na imovinu
46. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka ove odluke u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neutemeljenim i navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na učinkovit pravni lijek
47. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na učinkovit pravni lijek u svezi sa pravom na pravično suđenje, jer je, kako navodi, o njegovim prizivima samo formalno odlučeno a nisu uzeti u obzir njegovi argumenti. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant koristio sve učinkovite pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju sukladno zakonskim odredbama, kao i da iz osporenih odluka proizlazi da su redoviti sudovi dali odgovore na pitanja koja su pokretana u prizivnom, odnosno revizionom postupku. Imajući u vidu navedeno, kao i da činjenica da apelantovim pravnim lijekovima nije u potpunosti udovoljeno ne vodi sama po sebi kršenju ovog prava, te kako Ustavni sud nije utvrdio da je apelantu prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra navode o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije neutemeljenim.
Pravo na nediskriminaciju
48. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da apelant ne dostavlja nikakve argumente, niti nudi dokaze iz kojih bi bila vidljiva eventualna diskriminacija u postupku u kojem se odlučivalo o postojanju suvlasništva i ortačkog ugovora i njegovoj obvezi naknade štete tužitelju zbog nekorištenja vozila na kojima je utvrđeno suvlasništvo. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak o nekršenju prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte ovog prava naveden u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neutemeljeni.
VIII. Zaključak
49. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi utvrdili da je između apelanta i tužitelja bio zaključen usmeni ugovor o ortakluku, te da su, s tim u svezi, sporna motorna vozila njihovo suvlasništvo zbog čega tužitelju pripada pravo na naknadu zbog nemogućnosti korištenja tih vozila.
50. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije kada apelant ove navode veže za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
51. Nema kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada apelant ove navode veže za primjenu materijalnog prava, odnosno za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da u konkrentom slučaju nije bilo kršenja tog prava, i kada je apelant koristio sve raspoložive pravne lijekove koji su mu prema zakonu bili na raspolaganju i kada činjenica da tim lijekovima nije u potpunosti udovoljeno ne vodi sama po sebi kršenju ovog prava.
52. Na temelju članka 59. st. 1. i 2. i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić