Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1781/11 (E. M. i R. M.)

Odluka donesena 25. 09. 2014.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1781/11

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1781/11, rješavajući apelaciju Esada Mulavdića i Raseme Mulavdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Esada Mulavdića i Raseme Mulavdić.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000383 09 Rev od 10. februara 2011. godine i Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000643 od 27.

januara 2009. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Nalaže se Kantonalom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 63.

stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavjesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Esad Mulavdić i Rasema Mulavdić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Suad Kumrić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 18. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000383 09 Rev od 10. februara 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07- 000643 od 27. januara 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku, tuženog DD RMU Banovići iz Banovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore 24. februara 2014. godine, a tuženi je odgovor dostavio 20. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj P-822/05 od 22. septembra 2006. godine (stav I izreke presude) utvrđeno je da su apelanti ispunili zakonske uvjete za kupovinu jednosobnog stana koji se nalazi u Banovićima (u daljnjem tekstu: predmetni stan), po strukturi bliže označenog izrekom presude, koji je tuženi dužan da proda apelantima u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, tj. od 18. marta 2004. godine, a to nije učinio. Stavom II izreke presude utvrđeno je da ova presuda zamjenjuje ugovor o kupovini stana na temelju koje apelanti stječu osnov da postanu suvlasnici predmetnog stana ukoliko tuženom uplate iznos od 14.241,90 KM u certifikatima, što je tuženi dužan da prizna i trpi da se apelanti u knjigama etažnog vlasništva, odnosno do njihovog formiranja, polaganjem ovog ugovora u odgovarajuću evidenciju suda upišu kao suvlasnici sa dijelom ½.

6. Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je nesporno da je tuženi apelantu Esadu Mulavdiću kao svom radniku Odlukom broj 1865/04 od 14. aprila 2004. godine dodijelio na korištenje predmetni stan, da je pravni osnov za dodjelu predmetnog stana, kako je to navedeno u obrazloženju navedene odluke, bila Odluka pravnog prednika tuženog DP RMU „Tito“ Banovići (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženog) broj 828-2/2 od 5. decembra 1989. godine, kojom mu je prvobitno bio dodijeljen na korištenje stan u Ulici Veljka Vlahovića broj 114 nosioca stanarskog prava Milana Lazića. Pravni prednik tuženog je dodjelom apelantima stana nosioca stanarskog prava Milana Lazića (u daljnjem tekstu: raniji nosilac stanarskog prava) istovremeno ovom licu dodijelio na korištenje predmetni stan koji je u momentu dodjele bio u izgradnji (izgradnja predmetnog stana je završena 1996. godine) zbog čega se raniji nosilac stanarskog prava u predmetni stan nije nikad uselio. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je raniji nosilac stanarskog prava početkom ratnih dešavanja u BiH napustio stan u Ulici Veljka Vlahovića broj 114 u koji su se apelanti uselili 14. marta 1997. godine. Pošto je raniji nosilac stanarskog prava tražio vraćanje u posjed tog stana i koji mu je vraćen u posjed, apelanti su se iz navedenog stana iselili, nakon čega im je tuženi Odlukom broj 1865/04 od 12. aprila 2004. godine dodijelio na korištenje predmetni stan, dakle, stan u koji je trebalo da se useli raniji nosilac stanarskog prava. Apelanti su se u predmetni stan uselili 31. maja 2004. godine, kada su sa Službom za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i razvoj Općine Banovići zaključili Ugovor o korištenju tog stana broj 06/1-23- 959/04, a 8. juna 2004. godine su tuženom podnijeli zahtjev za kupovinu predmetnog stana, a ugovor je tuženi dostavio Kantonalnom pravobranilaštvu Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) radi ovjere. Pravobranilaštvo je aktom broj Su-130/04-IX od 9. juna 2005. godine predmetni ugovor vratilo tuženom uz obrazloženje da u konkretnom slučaju, prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), nisu ispunjeni uvjeti za otkup predmetnog stana, jer u spisu predmeta nema podataka da su apelanti na predmetnom stanu stekli stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine, niti su kod nadležnog suda pokrenuli postupak radi utvrđenja da su na navedenom stanu stekli stanarsko pravo. Nakon ocjene izvedenih dokaza Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine FBiH“ broj 28/05) propisano da se stanovi iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona) vraćaju davaocu stana na korištenje pod uvjetom da su na području općine na čijoj teritoriji se nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje u posjed stana. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je predmetni stan vraćen u posjed tuženom na njegov zahtjev, koji, dalje, primjenom člana 7. navedenog zakona raspolaže stanovima vraćenim rješenjem nadležnog organa na način da stanove dodijeli po prioritetu porodicama svojih radnika poginulih u ratu, radnicima-ratnim vojnim invalidima i invalidima rada, radnicima demobiliziranim borcima, penzionerima, odnosno radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nisu na drugi način riješili svoje stambeno pitanje, te deficitarnim kadrovima. Prema tome, pošto nije uslijedila realizacija Ugovora o kupoprodaji stana, što proizlazi iz akta Pravobranilaštva od 9. juna 2005. godine, Općinski sud je, pozivajući se na odredbu člana 7. stav 4. Zakona o prodaji stanova, odlučio kao u izreci presude, ocijenivši osnovanim tužbeni zahtjev apelanata.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000643 od 27. januara 2009. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda je preinačena i tužbeni zahtjev apelanata je u cijelosti odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je naveo da je uvidom u spise predmeta utvrdio da je prvostepena presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odredbama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova kojima su regulirani uvjeti i način vraćanja stanova davaocu stanova na korištenje, dodjela i prodaja stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona, dakle, stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo i koji su bili napušteni nakon 30. aprila 1991. godine (član 3. Zakona), a koji se, zbog prestanka stanarskog prava na osnovu čl. 5. i 12. navedenog zakona, vraćaju na raspolaganje davaocu stana na korištenje. Ovo zbog toga što iz spisa predmeta ne slijedi da je predmetni stan imao status napuštenog stana, u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona, niti je dodjela tog stana apelantu izvršena prema odredbama navedenog zakona. S tim u vezi, Kantonalni sud je podsjetio da je članom 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova propisano da ugovori o korištenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) do stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, a stavom 2. istog zakona propisano je da lica koja su do isteka roka iz stava 1. ovog člana, tj. do 6. decembra 2000. godine, stekla stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama ZSO imaju pravo da otkupe stana po odredbama ovog zakona. Također, Odlukom Vlade Federacije BiH o privremenom uređivanju prodaje stanova (tačka IVa) propisano je da se zahtjev za kupovinu stana na kojem je stečeno stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine podnosi u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove odluke. Kantonalni sud je, dalje, podsjetio da je tačkom Xe) Odluke propisana posebna zaštita licima koja su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog suda pokrenula postupak radi stjecanja stanarskog prava, tako što im je utvrđeno pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana koji im je vlasnik stana dodijelio u postupku izvršenja sudskih odluka, kao i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu tog stana, koje pripada i licima kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji. Međutim, Kantonalni sud smatra da sadržina iznesenih činjeničnih navoda apelanata, kao i izvedenih dokaza ne upućuju na postojanje takve pravne situacije koja bi opravdala osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata, jer iz spisa predmeta proizlazi da je tuženi apelantu Esadu Mulavdiću predmetni stan dodijelio na korištenje Odlukom broj 1865/04 od 14. aprila 2004. godine, dakle, nakon 6. decembra 2000. godine, do kojeg datuma se, shodno odredbama Zakona o prodaji stanova, moglo stjecati stanarsko pravo, a niti da je do dodjele stana došlo u postupku izvršenja odluke suda. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da pravo apelanata na otkup predmetnog stana nije moglo biti utemeljeno na odredbi člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova, ni na odredbi tačke Xe) Odluke Vlade FBiH o privremenom uređivanju prodaje stanova zbog čega je primjenom člana 229. tač. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 P 000383 09 Rev reviziju apelanata odbio kao neosnovanu, kao i zahtjev da im tuženi naknadi troškove parničnog postupka.

9. Vrhovni sud je presudu Kantonalnog suda ocijenio kao pravilnu i na zakonu utemeljenu zbog čega je odbio kao neosnovane navode apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u smislu da je drugostepeni sud u konkretnom slučaju bio dužan da primijeni odredbu člana 46. stav

2. Zakona o prodaji stanova i tačku Xe) Odluke Vlade FBiH o privremenom uređivanju prodaje stanova. U vezi s tim je podsjetio da je članom 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova propisano da lica koja su do isteka roka iz stava 1. ovog člana (6. decembra 2000. godine) stekla stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama ZSO imaju pravo da otkupe stan po odredbama ovog zakona. Imajući u vidu da su se apelanti u predmetni stan uselili nakon dodjele 14. aprila 2004. godine, dakle, nakon 6. decembra 2000. godine, to, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo mjesta za primjenu člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova zbog čega smatra da apelantima, u smislu člana 7. st. 3. i 4. navedenog zakona, ne pripada pravo na otkup stana. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud bio dužan da primijeni tačku Xe) stav 2. Odluke Vlade FBiH o privremenom uređivanju prodaje stanova, kojom je propisano da lica koja su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog suda pokrenula postupak radi stjecanja stanarskog prava na zaključenje ugovora o korištenju stana koji im je vlasnik dodijelio u postupku izvršenja sudske odluke imaju pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora o korištenju stana. Navedeno zbog toga što se ova odredba odnosi na lica koja su posjedovala i koristila stan u času stupanja na snagu navedene odluke (17. jula 2002. godine), što u konkretnom predmetu u odnosu na apelante očito nije bio slučaj. Vrhovni sud, također, smatra da su neosnovane tvrdnje apelanata da odluka o dodjeli predmetnog stana predstavlja nastavak okončanja postupka raspodjele stanova povodom koje je pravni prednik tuženog apelantu Esadu Mulavdiću dodijelio odlukom od 5. decembra 1989. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti osporavaju presudu Vrhovnog i Kantonalnog suda, smatrajući da im je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti prvenstveno navode da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Smatraju da se navedene presude temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer su ti sudovi u istim ili sličnim predmetima (koje apelanti dostavljaju uz apelaciju) različito primijenili materijalno pravo, odredbu člana 46. Zakona o prodaji stanova i odredbu člana Xe) Odluke Vlade FBiH o privremenom uređivanju prodaje stanova, što je, kako tvrde, kao posljedicu imalo povredu njihovog prava na nediskriminaciju.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da ostaje pri obrazloženju svoje presude, jer smatra da apelantima nisu povrijeđena prava koja navode u apelaciji, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Kantonalni sud navode apelanata smatra neosnovanim o čemu je u svojoj presudi, kako ističe, dao jasne i argumentirane razloge, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Tuženi u odgovoru na apelaciju navodi da su netačni navodi apelanata da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo. Navodi da je u konkretnoj pravnoj stvari nesporno trebalo primijeniti član 46. Zakona o prodaji stanova i član Xe) Odluke Vlade FBiH. Naime, imajući u vidu činjenice da su se apelanti uselili u predmetni stan nakon što ga je dodijelio tuženi 12. aprila 2004. godine, dakle, nakon 6. decembra 2000. godine, smatra da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova, te da samim tim apelantima ne pripada pravo na otkup predmetnog stana.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

15. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 46. stav 1. i 2.

Ugovori o korištenju stana zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do stupanja na snagu ovog zakona prestaju važiti najkasnije u roku od tri godina od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Osobe koje su do isteka roka stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.

16. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ br. 11/98 do 32/02) u relevantnom dijelu glasi: Tačka IVa Zahtjev za kupovinu stana na kojem je stečeno stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine, podnosi se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove odluke.

Tačka Xe Osobe koje su do 6. decembra 2000. godine kod nadležnog organa pokrenule postupak prenosa stanarskog prava po odredbama Zakona o stambenim odnosima a do tog dana nije doneseno prvostepeno rješenje ili je rješenje bilo poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, imaju pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana kada im je pravosnažnom odlukom utvrđeno stanarsko pravo.

Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

[ ]

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000383 09 Rev od 10. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2011. godine a apelacija je podnesena 18. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelanti osporavaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, prvenstveno ukazujući na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim, povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode [...], što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na nesmetano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

23. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 301-A, stav 51).

24. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovina“ u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC], broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).

25. U konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje da li zahtjev apelanata da sud donese presudu koja će zamijeniti kupoprodajni ugovor na predmetnom stanu potpada pod primjenu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Osporenim odlukama odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su ispunili uvjete za kupovinu predmetnog stana pozivanjem sudova na odredbu člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova i tačku IVa) Odluke Vlade FBiH o privremenom uređivanju prodaje stanova, te uz obrazloženje da su apelanti stanarsko pravo stekli nakon 6. decembra 2000. godine. Međutim, Ustavni sud podsjeća da su, u smislu člana 11. ZSO (stanarsko pravo stječe se zakonitim useljenjem u stan, a zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan), apelanti stanarsko pravo na predmetnom stanu stekli zakonitim useljenjem na temelju odluke tuženog, tj. Odlukom broj 1865/04 od 12. aprila 2004. godine (31. maja 2004. godine), te da su 31. maja 2004. godine sa Službom za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove i razvoj Općine Banovići zaključili ugovor o korištenju stana. Dakle, u konkretnom slučaju je nesporno da su apelanti, u smislu citirane odredbe ZSO, imali legitimno očekivanje, da su ispunili zakonske uvjete da sa tuženim zaključe ugovor o kupovini predmetnog stana, jer su stanarsko pravo ne svojom krivicom stekli protekom roka propisanog Zakonom o prodaji stanova, a da će Pravobranilaštvo, također ocjenjujući situaciju u koju su dovedeni, a ne dosljednim tumačenjem navedenog zakona, ovjerom ugovora omogućiti im da pristupe otkupu predmetnog stana. Iz navedenog slijedi da se odlučivanje o tužbenom zahtjevu apelanata ticalo odlučivanja o njihovim imovinskim pravima u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je osporenim odlukama kojim je njihov tužbeni zahtjev odbijen došlo do miješanja u njihovo pravo.

27. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.

28. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan, jer im je predmetni stan dodijeljen odlukom tuženog 12. jula 2004. godine, dakle, nakon 6. decembra 2000. godine, kada se po zakonu više nije moglo steći stanarsko pravo, tako da se ni pravo apelanata na otkup predmetnog stana nije moglo temeljiti na odredbama Zakona o prodaji stanova. Ustavni sud smatra da su osporene presude donesene u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova, konkretno članom 46. stav 1, kojim je propisano da ugovori o korištenju stana zaključeni u skladu sa odredbama ZSO prestaju da važe u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona (6. decembra 2000. godine), te tačkom IVa) Odluke Vlade Federacije o privremenom uređivanju prodaje stanova kojom je propisano da se zahtjev za kupovinu stana na kojem je stečeno stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine podnosi u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ove odluke.

29. Iz navedenog proizlazi pravni osnov za donošenje osporenih odluka propisan u navedenim propisima koji ispunjavaju uvjete u pogledu dostupnosti, tj. pristupačnosti (objavljeni su u službenom glasniku koji je javno glasilo) i jasnoće (s obzirom na to da su citirane odredbe dovoljno jasno formulirane u smislu da svako može ocijeniti kakve će biti posljedice njegovog ponašanja). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u pravo apelanata na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

30. Međutim, postavlja se pitanje da li u okolnostima konkretnog slučaja miješanje zadovoljava i razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinaca. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A broj 98, st. 46. i 50).

31. Ustavni sud primjećuje da je tuženi apelantu Esadu Mulavdiću kao svom radniku odlukom od 14. aprila 2004. godine dodijelio na korištenje predmetni stan, a povod za dodjelu tog stana je bila Odluka pravnog prednika tuženog broj 828-2/2 od 5. decembra 1989. godine kojom mu je prvobitno bio dodijeljen na korištenje stan u Ulici Veljka Vlahovića broj 114 ranijeg nosioca stanarskog prava kojem je tuženi dodijelio na korištenje predmetni stan. Pošto zgrada u kojoj se predmetni stan nalazio u momentu dodjele ranijem nosiocu stanarskog prava nije bila izgrađena (izgradnja stana završena je tek 1996. godine), to se on iz objektivnih razloga nije nikad uselio u predmetni stan, te pošto je početkom ratnih dešavanja napustio BiH i stan u Ulici Veljka Vlahovića broj 114, apelanti su se na temelju odluke pravnog prednika tuženog u navedeni stan uselili 14. marta 1997. godine. Međutim, pošto je raniji nosilac stanarskog prava tražio vraćanje u posjed navedenog stana koji je proglašen napuštenim i koji mu je vraćen u posjed, apelanti su se iz njega morali iseliti. Ustavni sud, dalje, zapaža da je tuženi nakon toga apelantima Odlukom broj 1865/04 od 14. aprila 2004. godine dodijelio na korištenje predmetni stan u koji su se apelanti uselili 31. maja 2004. godine, kada su sa nadležnom službom Općine Banovići zaključili Ugovor o korištenju tog stana broj 06/1-23-959/04, a nakon čega su tuženom 8. juna 2004. godine podnijeli zahtjev za njegovu kupovinu.

32. Ustavni sud smatra da su apelanti u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja dovedeni u situaciju da ne mogu ostvariti pravo na otkup predmetnog stana, posebno imajući u vidu činjenicu da su i pravni prednik tuženog, kao i sam tuženi, dodjelom apelantima prvo stana u Ulici Veljka Vlahovića, a zatim dodjelom predmetnog stana iskazali volju da riješe njihovo stambeno pitanje, a da su apelanti zaključivanjem ugovora o korištenju predmetnog stana nesporno pokazali volju i da ga realiziraju. Prema tome, dosljedna primjena zakona u konkretnom slučaju ne zadovoljava pravičan odnos proporcionalnosti između zaštite općeg interesa i interesa pojedinca, te apelanti moraju snositi poseban i pretjeran teret.

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

34. Apelanti, također, smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na nediskriminaciju a navode o kršenju ovih prava apelanti dovode u vezu sa povredom prava na imovinu. Prema tome, s obzirom na zaključke u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u pravo na imovinu zasnovano na zakonu i radi ostvarivanja legitimnog cilja, ali je u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja narušen razuman odnos proporcionalnosti, tako da apelanti moraju snositi pretjeran teret.

36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini izdvojeno mišljenje predsjednice Valerija Galić koje je suprotno odluci, a kojem se pridružuje sudija Mato Tadić.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić Izdvojeno mišljenje predsjednice Valerije Galić suprotno odluci U skladu sa članom 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 22/14 i 57/14), izdvojila sam mišljenje suprotno odluci većine sudija Ustavnog suda BiH u navedenom predmetu zbog toga što smatram da osporenim presudama Vrhovnog suda Federacije BiH i Kantonalnog suda u Tuzli nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, jer su, prema mojem mišljenju, u osporenim odlukama redovni sudovi dali jasne i precizne razloge i konzistentne argumente u prilog svom odlučenju. S obzirom na to da su se apelanti u sporni stan uselili nakon što im je dodijeljen predmetni stan 12. aprila 2004. godine, dakle, nakon 6. decembra 2000. godine (do kada se, u pravilu, prema pozitivnim propisima moglo stjecati stanarsko pravo), smatram da su redovni sudovi pravilno zaključili da se u odnosu na apelante nije mogla primijeniti odredba člana 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa im, u smislu člana 7. st. 3. i 4. navedenog zakona, ne pripada pravo na otkup stana. S tim u vezi, smatram da apelantima nije povrijeđeno pravo na imovinu u smislu pravila, odnosno standarda iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.