Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2804/14 (S. S.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2804/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine u predmetu broj AP-2804/14, rješavajući zahtjev Sretena Stefanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 22/14 i 57/14), donio je:

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Sretena Stefanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Sreten Stefanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnio je 17. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050966 14 Rev od 15. maja 2014. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi se „nastavila isplata naknade apelantu za korištenje stana u mjesečnom iznosu od 98,00 KM do donošenja odluke o meritumu“.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050966 11 P 2 od 19. oktobra 2012. godine, naloženo je Aniti Medvešek (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati nakandu za korištenje četverosobnog stana u Sarajevu Ul. Čekaluša čikma broj 3. (bliže oznake navedene u izreci presude; u daljnjem tekstu: predmetni stan) u iznosu od 98,00 KM mjesečno, počev od 24. aprila 2006. godine pa nadalje, do trajanja prava korištenja, uz kamate i troškove postupka. U preostalom dijelu odbijen je tužbeni zahtjev za uspostavljanje obaveze tužene da apelantu za period od 3. decembra 2003. godine do 24. aprila 2006. godine naknadi novčani iznos za korištenje stana i za utvrđenje da tužena na predmetnom stanu ograničava apelantova vlasnička prava.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je iz provedenih dokaza nedvojbeno utvrđeno da tužena koristi stan koji je u vlasništvu apelanta i da se u konkretnom slučaju radi o posebnom odnosu koji nije reguliran pozitivnim zakonodavstvom. S tim u vezi, Općinski sud je ocijenio da apelantovo pravo na naknadu za korišćenje stana koji je u njegovom vlasništvu sa dijelom 1/1 proizilazi iz odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Budući da visina naknade nije određena pozitivnim propisima a da prema sudskoj praksi iznosi 1,00 KM po m2, tužena je obavezana na naknadu za korištenje apelantovog stana u iznosu od 98,00 KM i to od dana kada je zaprimila preinačenu tužbu, jer prije toga nije znala za postojanje tog potraživanja. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen uz obrazloženje da apelant nema pravni interes da se posebno utvrđuje činjenica ograničenja njegovog prava vlasništva od strane tužene, obzirom da je to njegovo pravo nesporno ograničeno ustanovljenim pravom korištenja od strane tužene na njegovom privatnom stanu, zbog čega je i utvrđena obaveza tužene koja se sastoji u plaćanju za korišćenje stana.

4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi donio presudu broj 65 0 P 050966 13 Gž 2 od 21. novembra 2013. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda u osporenom dijelu (stav II izreke) potvrđena. Kantonalni sud je ocijenio da tužena visinu naknade za korištenje stana nije osporila konkretnim razlozima, a naknada je od strane prvostepenog suda pravilno dosuđena, u skladu sa sudskom praksom koja je ustanovljena povodom istih zahtjeva u parničnim postupcima.

5. Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud je donio presudu broj 65 0 P 050966 14 Rev od 15. maja 2014. godine kojom je revizija uvažena i obje nižestepene presude preinačene tako što je tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 11/98 i 19/99; u daljnjem tekstu: ZSO) kojom je propisano da građanin koji je do stupanja na snagu ZSO stekao stanarsko pravo na stanu u porodičnoj stambenoj zgradi, odnosno posebnom diijelu zgrade, ima sva prava i obaveze koje se ovim zakonom propisuju za nosioce stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva, odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Pravo vlasnika stana, kako je dalje navedeno, regulisano je odredbama čl. 55. do 58. ZSO i svodi se na pravo da se po prestanku stanarskog prava zaštićenog stanara, useli u stan odnosno da od stambenog organa traži useljenje u svoj stan ili dio stana u slučaju kada nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana kojeg koristi sam ili sa članovima svog porodičnog domaćinstva. Pravo vlasnika stana da traži useljenje u svoj stan nije derogirano Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a odredbom člana 46. stav 1. tog Zakona je propisano da se prestanak svih stanarskih prava nakon 6. decembra 2000. godine ne odnosi na zaštićene stanare. U pogledu visine stanarine, Vrhovni sud je naveo odredbu člana 38. ZSO iz koje proizilazi obaveza nosioca stanarskog prava da plaća stanarinu u skladu sa propisima Skupštine općine, a ta obaveza je donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (stanarina kao naknada za korišetnje stana) prestala. U konkretnom postupku je utvrđeno da tužena kao zaštićeni stanar stanuje u stanu apelanta (vlasnika stana) kojeg koristi u svojsvu nosioca stanarskog prava i ne plaća naknadu za korištenje stana. U takvim okolnostima, nije sporno da je apelant ograničen u korištenju svoje imovine, ali u nedostaku propisa kojima bi bilo regulirano pitanje visine naknade stanarine, sudovi nisu u mogućnosti utvrditi visinu tražene stanarine i najamnine. To pitanje se po ocjeni Vrhovnog suda ne može izvršiti kroz institut naknade štete i izgubljene koristi u smislu odredbi ZOO. Stoga, u nedostaku zakonodavnih instumenata i manjkavosti odredbi u vezi s određivanjem stanarine, sud nije mogao nadomjestiti propuste u stambenom zakonodavstvu, pa tako nije mogao odrediti ni minimalnu nakandu po kvadratnom metru, jer sud nema ulogu zakonodavca niti može kreirati nepostojeću pravnu normu. Stoga su obje nižestepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava preinačene i apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

6. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant je naveo da je osporena presuda nerazumljiva i da predstavlja prekoračenje zahtjeva tužene koja je u reviziji tražila da se drugostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Smatra da njegov zahtjev nije mogao biti odbijen iz razloga koji je naveo Vrhovni sud, dakle nedostatka propisa kojima bi bila regulirana visina stanarine. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da zbog kršenja prava na koja je apelacijom ukazao trpi materijalnu i nematerijalnu štetu, pa je predložio „da se nastavi isplata naknade za korištnje stana u mjesečnom iznosu od 98,00 KM do donošenja odluke o meritumu“.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U konkretnom slučaju apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se nastavila isplata naknade za korištenje stana u mjesečnom iznosu od 98,00 KM, do donošenja odluke o meritumu, ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda, pri čemu nije posebno obrazložio niti je potkrijepio dokazima razloge zbog kojih traži donošenje privremene mjere. Iz navedenog proizilazi da apelant očigledno smatra da njegovi navodi o kršenju ljudskih prava, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. S obzirom da apelant nije konkretizirao zahtjev za donošenje privremene mjere te da osim navoda koji se tiču merituma samog predmeta, koje Ustavni sud tek treba da razmatra u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije, ne nudi nikakve druge dokaze i razloge koji bi, u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić