Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3911/14 (M.R.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3911/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-3911/14, rješavajući zahtjev M.R. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev M.R. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. M.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 22. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 004381 14 od 22. maja 2014. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 004381 10 K od 8. novembra 2013. godine.
2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odgoditi izvršenje navedenih presuda.
3. Okružni sud je presudom broj 11 0 K 004381 10 K od 8. novembra 2013. godine apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja u podstrekavanju iz člana 347. stav 4. u vezi sa članom 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa članom 24. istog zakona i krivično djelo manipulacije cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23. KZ RS, te mu je izrekao jedinstvenu kazanu zatvora od tri godine. Apelant je oglašen krivim da je, radnjama bliže opisanim u izreci presude, s umišljajem podstrekao D.C. i Ž.K. da kao službeno odnosno odgovorno lice, iskoriste svoj položaj ili ovlaštenje, kako bi mu pribavili imovinsku korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM i da je u namjeri da utiče na smanjenje cijena i stvori privid aktivnog trgovanja i time sebi pribavi imovinsku korist na Berzi, davao naloge za kupovinu ili prodaju hartija od vrijednosti, znajući da je dat ili da će biti dat nalog za prodaju ili kupovinu od drugog lica, po cijeni i broju koji je isti ili približno isti, a pribavljena imovinska korist, odnosno pričinjenu šteta je veća od 1.500,00 KM. Istom presudom oglašeni su krivim D.C. kao službeno lice, te Ž.K. kao odgovorno lice za krivično djelo iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS i krivično djelo iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23. KZ RS te su im izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od po tri godine. Najzad, istom presudom je oglašen krivim i N.B. za krivično djelo iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti u vezi sa članom 23. KZ RS te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci.
4. Iz obrazloženja presude proizilazi da je na temelju svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da je apelant, zajedno sa ostalim optuženim, ostvario prethodni dogovor i da su zajedno, u periodu od 16. marta 2009. godine do 20. avgusta 2009. godine izvršili manipulaciju cijenama akcija emitenta „Medicinska elektronika“ a.d. (u daljnjem tekstu: ME) na berzi, suprotno čl. 276, 277. i 278. Zakona o tržištu hartijama od vrijednosti, te su učestvovali sa drugim licima (pored ostalih, pravnim licem koje je u vlasništvu apelanta) u dogovorenim transakcijama, pa su na taj način snizili cijenu akcija ME sa početnih 0,45 KM na 0,05 KM po akciji. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da Komisija za hartije od vrijednosti nije reagovala na očigledno kršenje zakona u postupku trgovanja hartijama od vrijednosti iako joj je bila zakonska obaveza da obustavi ponudu za preuzimanje i da je proglasi nevažećom kada utvrdi nepravilnosti, nego je i javno objavila da je postupak za preuzimanje izvršen u skladu sa zakonom. Ovo je za učinak imalo da je apelant, kao ponudilac, stekao 35% akcija ME sa pravom glasa, na način što su jedini akcionari koji su deponovali akcije bili državni fondovi kojim upravlja Investiciono-razvojna banka RS (u daljnjem tekstu: IRB) i to po prijedlogu optuženog D.C., u to vrijeme rukovodilac Odjeljenja za upravljanja portfeljom hartija od vrijednosti IRB, a koji je učestvovao i u obaranju cijena na berzi. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da su apelant i ostali optuženi manipuilativnu tehniku koristili ne samo za smanjenje cijena akcija ME već i kao sredstvo za dolazak do konačnog cilja, tj. ostvarivanje protivpravne imovinske koristi za apelanta u iznosu od 1.143.187 KM a za koji iznos je nastupila šteta po imovinu RS. Okružni sud je nesumnjivo zaključio da su apelant i ostali optuženi prije smanjenja vrijednosti akcija ME na tržištu isplanirani način sticanja protivpravne imovinske koristi i da su manipulaciju na tržištu iskoristili kao sredstvo za svoje protivpravne ciljeve. Na temelju navedenog zaključeno je da su se u radnjama apelanta i ostalih optuženih stekla obilježja krivičnog djela iz člana 292. stav 2. Zakona o tržištu hartija od vrijednosti, i to u apelantovim i radnjama D.C. i N.B. u vezi sa stavom 1. tačka b) a u radnjama Ž.K. u vezi sa stavom 1. tačka v) navedenog zakona. Nadalje iz obrazloženja presude proizilazi da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant s umišljajem podstrekavao D.C. i Ž.K., obećavajući im izbor u organe upravljanja ME i napredak u karijeri, da zloupotrebe svoj položaj ili ovlaštenje kao službeno lica IRB i odgovorno lica u ME. Apelantu je stavljeno na teret da je uticao na Ž.K., u relevantnom periodu vršilac dužnosti direktora MC, da kao odgovorno lice iskoristi svoj položaj i utiče na male akcionare da prodaju akcije po cijeni od 0,05 KM do koje se došlo manipulisanjem, što mu je bilo poznato, uz obećanje da će im razliku do realne cijene od 0,40 KM uplatiti u gotovini mimo berze i to preko radnika ME i lično, te iz sredstava koje je lično obezbijedio. Nadalje, apelantu je stavljeno na teret da je uticao na D.C. da kao službeno lice iskoristi svoj položaj i predloži Upravi IRB prihvatanje javne ponude koju je istakao, a sa namjerom da sebi pribavi imovinsku korist u iznosu većem od 50.000,00 KM, što mu je bila želja i motiv, te zbog čega je i preduzimao nedozvoljene radnje. Na temelju navedenog zaključeno je da su se u radnjama apelanta stekla obilježja krivičnog djela iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. u vezi sa članom 24. KZ RS u podstrekavanju.
5. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 K 004381 14 od 22. maja 2014. godine apelantovu, kao i žalbe ostalih optuženih odbio kao neosnovane i prvostepenu presudu u cjelini potvrdio. Apelantovi žalbeni navodi o bitnim povredama odredaba postupka iz člana 311. stav 1. tač. k) i z) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), te iz člana 311. stav 2. ocijenjeni su neosnovanim jer iz žalbe nije bilo moguće zaključiti na što se odnose protivrječnosti između izreke i obrazloženja presude odnosno razloga zbog kojih bi navedena povreda postojala. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi je ukazano da su apelantove radnje jasno opisane u izreci presude, da su činjenična utvrđenja presude zasnovana na dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu, čiji sadržaj je u prvostepenoj presudi iznijet na način propisan članom 304. stav 7. ZKP RS, te koji su ocijenjeni shodno članu
295. Stav 2. ZKP RS, a koju ocjenu je Vrhovni sud prihvatio kao pravilnu. Neosnovanim su ocijenjeni navodi apelanta da su u prvostepenoj presudi izostali dokazi, razlozi i obrazloženja na temelju kojih je utvrđeno postojanje prethodnog dogovara između njega i ostalih optuženih da se utiče na smanjenje cijena akcija i stvori privid trgovanja, te utiče na male akcionare da prodaju akcije s ciljem pribavljanja koristi apelantu i omogućavanje da u postupku javne ponude stekne oko 35% akcija i to 29% iz portfelja Akcijskog fonda i 4,99% akcija iz Fonda za registraciju. U vezi s tim je ukazano na dokaze koji su na ovu okolnost provedeni u na glavnom pretresu, na koji način ih je prvostepeni sud cijenio i doveo u vezu, te i na nesporno utvrđene činjenice o kupovini i prodaji akcija ME u relevantnom periodu u kojim su učestvovali apelant, te D.C. i N.B., isplate malim akcionirama u gotovini razlike do pune cijene akcija, kao i na nalaz i mišljenje vještaka G.S.. Pri tom, Vrhovni sud se u cjelini složio sa razlozima i obrazloženjima na temelju kojih je prvostepeni suda prihvatio nalaz i mišljenje ovog vještaka.
6. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te prava iz člana 1., 5., 6., 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelantovi opširni i detaljni navodi i analiza provedenih dokaza, te relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, a na kojim temelji povredu prava na pravično suđenje, svode se na tvrdnju: da je u obrazloženju osporene prvostepene presude oglašen krivim za radnje za koje nije optužen i za koje nije osuđen u izreci presude, te s tim u vezi da je sud sam mijenjao optužnicu odnosno da nije ni znao za što je optužen dok nije dobio prvostepenu presudu, pa da mu je zbog toga uskraćeno i pravo na odbranu; da je činjeninično stanje pogrešno utvrđeno i s tim u vezi da nije mogao biti prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka G.S, kao i iskaz optuženog N.B. te da su iz iskaza drugih svjedoka koje izričito navodi izvedeni pogrešni zaključci; da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizilazi da se u njegovim radnjama stiču obilježja bića ijednog od krivičnih djela za koje je oglašen krivim, te s tim u vezi da nisu utvrđeni ni subjektivni ni objektivni elementi bića ovih krivičnih djela. Nadalje, apelant tvrdi da se Vrhovni sud odlučujući po žalbi samo paušalno pozvao na razloge i obrazloženja iz prvostepene presude ne upuštajući se suštinski u ispitivanje žalbenih navoda a zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Nadalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je oglašen krivim da je prodao svoju imovinu-akcije i potrošio svoj novac radi kupovine akcija a što je protivno članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno da mu je pravo raspolaganja imovinom oduzeto jer to ne dozvoljava član 292. Zakona o tržištu hartija o vrijednosti. Najzad apelant tvrdi da je doveden u neravnopravna položaj u odnosu na druge građane BiH jer su redovni sudovi zanemarili, pored ostalog i praksu Ustavnog suda, u pogledu obilježja bića krivičnog djela, te da se presuda ne može zasnivati na dokazima – iskazima svjedoka koji su učestvovali u radnji izvršenja.
7. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da su mu drastično povrijeđena prava obzirom da je oglašen krivim i za ono što mu ni optužbom ni izrekom presude nije stavljeno na teret, kao i zbog činjenice da je „sud podigao optužnicu“ nakon završetka glavnog pretresa, čime mu je onemogućeno da se brani. Nadalje, apelant je naveo da izreka presude ne sadrži elemente bića krivičnog djela iz člana 292. Zakona o tržištu hartija od vrijednosti, odnosno da je sud pogrešno zasnovao ocjenu o visini štete na iskazima svjedoka i vještaka koji to nije. Nadalje, apelant je istakao da je direktor i vlasnik imenovanog preduzeća koje je investitor i izvođač radova – stambeno poslovne zgrade a čiju bi daljnju izgradnju, s obzirom na obim preduzetih radova i složenost istih, te fazu u kojoj se nalaze, bilo nemoguće nastaviti, ukoliko bi on kao direktor investitora bio upućen na izdržavanje kazne zatvora. Ovo bi, kako navodi, za posljedicu imalo obustavu radova čime bi nastupila šteta za imenovano preduzeće, kao izvođača radova i nadzorni organ, te najzad dovelo bi do gubitka posla velikog broja radnika angažovanih na izvođenju ovih radova.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.
13. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremen mjere najprije temelji na tvrdnjama o brojnim povredama njegovih prava. Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Nadalje, apelant tvrdi da bi njegovo upućivanje na izdržavanje izrečene zatvorske kazne imalo za posljedicu i obustavu otpočetih građevinskih radova, štetu za preduzeće koji je njihov izvođač kao i gubitak posla za veliki broj radnika angažovanih na izvođenju istih. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da u skladu sa članom 69. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS osuđeni može tražiti odlaganje izvršenja izrečene kazne ako je obavezan da izvrši određeni posao koji je već započeo, a uslijed neizvršenja tog posla bi nastala znatna šteta. Apelant ne navodi da je ovu zakonsku mogućnost i koristio kao ni da je primio uputni akt za izdržavanje izrečene zatvorske kazne. S obzirom na navedeno proizilazi da apelant nije iskoristio zakonske mogućnosti koje je imao na raspolaganju, prije obraćanja Ustavnom sudu. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada nije iskoristio mogućnosti koje ima prema navedenom zakonu, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić