Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-132/13 (R. I.,H. M. i R. O. i S. S.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-132/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-132/13, rješavajući apelacije R. I. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
R. I. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 002171 11 UVP od 4. decembra 2012. godine;
Hidajet Muratspahić protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 005328 12 U od 1. februara 2013.
godine;
Rasema Okanović protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 008606 12 U od 8. januara 2013. godine;
Simo Savić protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 009843 12 U od 19. septembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-132/13 R. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Graca-Austrija, podnio je 14. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 002171 11 UVP od 4. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova tužba koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na invalidsku penziju. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da za ostvarivanje traženog prava nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana
131. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS, s obzirom da kod apelanta postoji invalidnost-preostala sposobnost za drugi posao sa punim radnim vremenom, odnosno da zdravstveno stanje apelanta nije umanjilo njegovu radnu sposobnost u tolikoj mjeri da bi postojao gubitak radne sposobnosti.
2. AP-595/13 Hidajet Muratspahić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, kojeg zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnio je 12. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 005328 12 U od 1. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava iz invalidskog osiguranja. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da za ostvarivanje traženog prava nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 22. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH, budući da kod apelanta ne postoji I kategorija invaliditeta, a s obzirom da je sposoban za drugi odgovarajući posao koji ne iziskuje veće fizičko naprezanje, dizanje i nošenje težeg tereta.
3. AP-673/13 Rasema Okanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Kozarske Dubice, podnijela je 15. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 008606 12 U od 8. januara 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 18. i 19. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelantice koju je podnijela protiv akta upravnog organa u predmetu isplate neisplaćenih penzija. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelantica prouzrokovala okolnosti (propust da obavijesti nadležnu filijalu o promjeni adrese za isplatu penzije), zbog kojih joj u spornom periodu nisu mogle biti isplaćivane dospjele penzije. Propustom da, nakon ukidanja ratnog stanja odlukom Narodne skupštine RS od 19. juna 1996. godine, uputi nadležnoj filijali bilo kakav dopis u kojem bi naznačila svoju adresu ili adresu svog punomoćnika za prijem penzije, ili pak da navede račun u banci na koji želi da joj se vrši isplata penzije, zaključeno je da je apelantica svojim pasivnom držanjem bez dileme saglasila sa nastupanjem pomenutih posljedica za obustavljanje isplate penzije.
4. AP-4702/13 Simo Savić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, podnio je 18. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 009843 12 U od 19. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena tužba apelanta koju je podnio protiv akta upravnog organa u predmetu ponovnog određivanja invalidske penzije. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je penzija apelanta ponovno određena po službenoj dužnosti u smislu odredbi člana 172. stav 4. važećeg Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), kojima je propisano da će za korisnike penzije koja je određena u skladu sa odredbama člana 87. ranijeg Zakona o PIO po službenoj dužnosti donijeti rješenje o utvrđivanju novog iznosa penzije određene od penzijskog osnova u skladu sa odredbama čl. 77.-86. tog Zakona. Slijedom navedenog je apelantu određena penzija u iznosu od 63,17 KM. S tim u vezi je u osporenoj odluci navedeno da se potpuno bez osnova ukazuju navodi apelanta iz tužbe da se u postupku donošenja pobijanog upravnog akta radi o stečenom pravu koje se nije moglo naknadno mijenjati.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-132/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić