Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1440/13 (S. K.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1440/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-1440/13, rješavajući apelacije Slavka Koprivice i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Slavko Koprivica, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 012669 11 REV od 22. januara 2013. godine;

„Ingrap“ d.d. Hadžići, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 084960 12 REV od 7.

februara 2013. godine;

G. V., protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 MAL 013847 13 GŽ od 22. marta 2013. godine;

Zoran Andrić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 013593 12 GŽ od 13. maja 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1440/13 Slavko Koprivica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Predrag Nikolić advokat iz Višegrada, podnio je 8. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 012669 11 REV od 22. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena Republika Srpska-Ministarstvo pravde Banja Luka na ime nematerijalne štete zbog duševnih bolova izazvanih neosnovanim lišenjem slobode zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, isplati iznos od 12.000,00 KM. U pogledu odluke o visini naknade nematerijalne štete, koju apelant osporava budući da je tužbom tražio isplatu iznosa od 20.000,00 KM, sud je naveo da je u konkretnom slučaju cijenio dužinu trajanja lišenja slobode apelanta, težinu i prirodu krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, težinu i trajanje psihičkih bolova, značaj povrijeđenog dobra, starost apelanta, te ugled koji je apelant uživao u svojoj sredini, odnosno odnos sredine prema apelantu poslije lišenja slobode, pa je primjenom principa pravične naknade iz člana 201. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je iznos od 12.000,00 KM adekvatna naknada za apelanta.

2. AP-2159/13 „Ingrap“ d.d. Hadžići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 20. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 084960 12 REV od 7. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju N.T. na ime nematerijalne štete za pretrpjele duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičkih bolova i pretrpjelog strana isplati iznose bliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužitelj, kao zaposlenik apelanta, doživio nesreću na poslu prilikom obavljanja redovnih poslova i zadataka (upravljanje kamionom), pri čemu je pretrpio teške tjelesne povrede, zbog kojih je došlo do umanjenja njegove opće životne i radne sposobnosti u procentu od 42%, te zbog čega je trpio fizičke i duševne bolove jakog intenziteta, kao i da je kod tužitelja došlo do naruženosti srednjeg stepena. Sud je zaključio da je apelant u konkrentom slučaju kao vlasnik opasne stvari-kamiona odgovoran po principu objektivne odgovornosti, a tužitelj svojim ponašanjem ničim nije doprinio nastanku štete, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

3. AP-2433/13 G. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Irena Pehar advokatica iz Mostara, podnio je 4. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 MAL 013847 13 GŽ od 22. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi D.V. na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpjelih fizičkih bolova i straha isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao osnov štete u konkrentom slučaju, odnosno nedopuštenu radnju tuženog na način kako je to tvrdio u tužbi (udar metalnom šipkom po leđima), zbog čega je primjenom čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku u vezi sa čl. 154., 155. i 200. ZOO donesena odluka kao u dispozitivu presude.

4. AP-3095/13 Zoran Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Aida Smajić advokatica iz Tuzle, podnio je 15. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 013593 12 GŽ od 13. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojena apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpjele fizičke bolove i duševne bolove zbog naruženosti, koji su prouzrokovani u saobraćajnoj nesreći, kao i na ime naknade materijalne štete zbog uništenja bicikla i druge opreme, troškova za tuđu njegu i pomoć i troškova liječenja, isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude. Sud je odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu pomenute nematerijalne i materijalne štete preko dosuđenih iznosa. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je zaključio je u smislu odredaba člana 192. stav 2. ZOO, uzimao u obzir sve okolnosti koje mogu biti od uticaja na odgovornost za nastalu štetu, kao i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o podijeljenoj odgovornosti za saobraćajnu nesreću u omjeru od 30% u odnosu na apelantovu odgovornost i 70% u odnosu na odgovornost osiguranika tuženog, te da je s tim u vezi utvrdio pravičan iznosi naknada.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1440/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1440/13 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio