Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-15/13 (R. P.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-15/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-15/13, rješavajući apelacije Ramiza Porče i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ramiz Porča protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 MAL 057059 12 GŽ od 6. novembra 2012. godine;
Zajednički odvjetnički ured Palameta & Palameta protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 PS 019931 12 PŽ od 21. decembra 2012. godine;
Nada Mićić protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 007798 11 GŽ 2 od 30. novembra 2012. godine;
Nijaz Osmanović protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000544 11 GŽ od 11. decembra 2012. godine;
„Momić“ d.o.o. Kotor Varoš protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 PS 022455 12 PŽ od 23. januara 2013.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-15/13 Ramiz Porča (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 4. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 MAL 057059 12 GŽ od 6. novembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. januara 2014. godine, osporivši rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Mal 057059 13 Rev od 12. decembra 2013. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 6. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužitelju, na ime duga, isplati novčani iznos, te mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je predmetni tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbi čl. 17., 262., 277. stav 1. i člana 324. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da su parnične stranke potpisivanjem Ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa stupile u obligacioni odnosu u kojem se apelant obavezao biti pretplatnik tužioca u roku do 24 mjeseca i tokom tog perioda plaćati ugovorenu mjesečnu naknadu, neovisno o tome da li je ugovor u međuvremenu raskinut.
2. AP-358/13 Zajednički odvjetnički ured Palameta & Palameta (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, podnio je 28. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 PS 019931 12 PŽ od 21. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi, na ime preostalog dijela ugovorene naknade za zastupanje, isplati novčani iznos. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka tuženom. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tuženi ispunio svoju obavezu prema apelantu iz Ugovora o zastupanju, naknadi i nagradi od 10. marta 2008. godine. Također je navedeno da bez obzira što je tuženi primio račun broj 77/2000 od 10. maja 2010. godine i nije mu prigovorio, s obzirom na nagradu veću od ugovorene, zaključeno je da klauzule koje apelant unosi jednostrano ne obavezuju tuženog jer se ne može jednostrano mijenjati ono što su stranke ugovorile.
3. AP-556/13 Nada Mićić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Rogatice, koju zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijela je 8. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 007798 11 GŽ 2 od 30. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tužena obaveže da joj, na ime duga, isplati novčani iznos. Apelantica je, također, obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantica nije dokazala da je tuženoj tokom 1999. godine posudila utuženi novčani iznos, slijedom čega je u osporenoj odluci zaključeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je primjenom odredaba člana 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku RS odbio predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. AP-651/13 Nijaz Osmanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, kojeg zastupa Jakub Memić, advokat iz Lukavca, podnio je 14. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000544 11 GŽ od 11. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi, na ime duga, isplati novčani iznos. Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je potraživanje u predmetnoj pravnoj stvari zastarjelo, budući da je od zaključenja kupoprodajnog ugovora putničkog motornog vozila (tokom 1996. godine) pa do pokretanja predmetnog postupka (9. novembar 2007. godine) protekao rok od pet godina iz člana
371. Zakona o obligacionim odnosima.
5. AP-827/13 „Momić“ d.o.o. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Vukan Šelver, advokat iz Kotor Varoši, podnio je 26. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 PS 022455 12 PŽ od 23. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužiocu, na ime duga, isplati novčani iznos, te mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su parnične stranke zaključile neformalne ugovore (ugovor o djelu i ugovor o prevozu robe), te da apelant nije ispunio svoje ugovorne obaveze, slijedom čega je odlučeno da se u predmetnoj pravnoj stvari imaju primijeniti odredbe čl. 600. i 648. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također je u osporenoj odluci navedeno da, kako se u konkretnom slučaju radi o javnom vanlinijskom prevozu, bilo bi mjesta primjeni i posebnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, a to je Zakon o prevozu i drumskom saobraćaju RS. Međutim, pošto su odredbe navedenog Zakona u pogledu prava i obaveza iz ove vrste pravnog posla identične odredbama ZOO, ocijenjeno je od strane drugostepenog suda da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-15/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić