Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1639/13 (JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar i drugi)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1639/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine u predmetu broj AP-1639/13, rješavajući apelacije JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 034266 10 Gž od 3. aprila 2013. godine;

JP Elektroprivreda BiH, d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 071221 12 Pž od 9. jula 2012. godine;

Šumarstvo „Srednje neretvanjsko“ d.d. Mostar, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 063835 12 Pž od 16. jula 2013. godine;

Agencija za bankarstvo Republike Srpske, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004905 12 Rev od 7.

novembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1639/13 JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Toni Čerkez iz Mostara, zaposlenik apelanta, podnio je 17. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 034266 10 Gž od 3. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na određeni novčani iznos, dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je dio glavnog duga u određenom novčanom iznosu uplaćen nakon podnošenja tužbe i stoga je apelant uspio sa tužbenim zahtjevom u tom dijelu, što je činilo 19% tužbenog zahtjeva, pa su tuženom dosuđeni troškovi postupka u omjeru od 81%, što je činilo njegov uspjeh u postupku.

2. AP-1947/13 JP Elektroprivreda BiH, d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 9. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 071221 12 Pž od 9. jula 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 28. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate duga za isporučenu robu. U toku postupka je utvrđeno da ocjenom dokaza koje je apelant izveo na glavnoj raspravi nije se moglo sa sigurnošću utvrditi postojanje iznijetih spornih pravno relevantnih činjenica na kojima je apelant zasnovao postavljeni zahtjev prema tuženom.

3. AP-3910/13 Šumarstvo „Srednje neretvanjsko“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anel Droce, advokat iz Zajedničke advokatska kancelarije KEBO&GUZIN Mostar, podnio je 16. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 063835 12 Pž od 16. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužiteljeva tužba kojim je tražio da se obaveže apelant da mu vrati određeni novčani iznos na ime neosnovano naplaćene naknade za uništenu šumu i šumsko zemljište, te je odbijen apelantov zahtjev da mu se naknade troškovi postupka. U toku postupka je utvrđeno da je apelantov zahtjev za naknadu parničnih troškova odbijen, jer u konkretnom slučaju nije bilo određenog zahtjeva. S tim u vezi, obrazloženo je da je apelant u žalbi naveo da traži troškove parničnog postupka u određenom iznosu, ne navodeći o kojim troškovima se radi, međutim, sudska odluka o troškovima postupka se može donijeti samo na osnovu precizno postavljenog zahtjeva.

4. AP-4939/13 Agencija za bankarstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004905 12 Rev od 7. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime ugovorne kazne (po ugovoru o građenju, zbog zadocnjenja u izgradnji). U toku postupka je utvrđeno da je konačni rok završetka objekta bio 10. oktobar 2003. godine, a da je apelant samoinicijativno, bez obzira na zaključenja aneksa ugovora i ugovoren konačan rok završetka objekta, ne čekajući tehnički prijem objekta i pribavljanje upotrebne dozvole, te bez zapisničke primopredaje objekta, 8. augusta 2003. godine ušao u posjed predmetnog objekta. Stoga je utvrđeno da u konkretnom slučaju na strani tuženog nije bilo kašnjenja u izgradnji, slijedom čega nije bilo mjesta ni primjeni ugovorene kazne zbog kašnjenja u izgradnji.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1639/13.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1639/13 (JP „Elektroprivreda HZ HB“ d.d… | Sudska praksa | Aktio