Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1663/13 (S.B.,F. A. i Z. Z.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1663/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine u predmetu broj AP-1663/13, rješavajući apelacije S.B. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

S.B., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 K 017927 12 Kvlz od 15. februara 2013. godine;

Fuad Alibegović, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 K 017110 12 Kžk od 5. aprila 2013. godine;

Zajim Zukančić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 K 014567 13 Kž od 23. aprila 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1663/13 S.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, Crna Gora, podnio je 19. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 K 017927 12 Kvlz od 15. februara 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, dok je oštećeni upućen na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva. U toku postupka je utvrđeno da je provedeni dokazni postupak pokazao da u kritičnom događaju nije bio ostvaren primarni zakonski uslov instituta nužne odbrane, tj. nije postojao napad od strane oštećenog koji bi dozvoljavao pravo njegovog odbijanja, odnosno, pravo apelanta na odbranu. Nadalje, utvrđeno je da je verbalno vrijeđanje kojim je apelant bio izložen od strane oštećenog, ukazivalo da apelant kritične prilike nije bio ugrožen fizičkim napadom oštećenom. Stoga je zaključeno da se apelantov postupak nije mogao procjenjivati kao nužna odbrana, jer nije postojao napad kao aktivna radnja kojom se ugrožava neko apelantovo dobro.

2. AP-2771/13 Fuad Alibegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Emina Hasanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 K 017110 12 Kžk od 5. aprila 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo na mah iz člana

167. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, dok su oštećeni upućeni na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva. U toku postupka je utvrđeno da provedeni dokazi nisu ni na koji način ukazivali na postojanje takvog djela i takvih odnosa aktera događaja koji bi zahtijevali da se realna djelatnost apelanta cijeni prvenstveno na način da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Nadalje, utvrđeno je da u konkretnoj situaciji napad oštećenog nije bio usmjeren na tijelo, već na ličnost i imovinu apelanta i njegove supruge, tako da apelantovo ponašanje nije imalo težište na odbrani, kako se to zahtijeva institutom nužne odbrane, već na postupku „kratkog spoja“ i postupanja u jakoj razdraženosti.

3. AP-3430/13 Zajim Zukančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Milan Romanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 K 014567 13 Kž od 23. aprila 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. septembra 2013. i 17. aprila 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 600,00 KM, dok je oštećeni upućen na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva. U toku postupka je utvrđeno da apelant osporenom odlukom nije oglašen krivim za one radnje koje su predstavljale prekršaj iz oblasti javnog reda i mira, zbog kojih je oglašen odgovornim i uslovno osuđen u prekršajnom postupku, već za kasnije nanošenje tjelesnih povreda oštećenom, koje nisu bile obuhvaćene opisom djela za koje je oglašen odgovornim u prekršajnom postupku. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1663/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1663/13 (S.B.,F. A. i Z. Z.) | Sudska praksa | Aktio