Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1676/13 (M. L.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1676/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-1676/13, rješavajući apelaciju Mirzeta Loznice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirzeta Loznice podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 003730 10 Gž od 26. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirzet Loznica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Enver Paščanović, advokat iz Kalesije, podnio je 19. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 003730 10 Gž od 26. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je raskinut Ugovor o poslovnoj saradnji od 25. aprila 2008. godine, zaključen između tužitelja i apelanta, te je apelant obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos, na ime isporučenih junica. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je predmetnim ugovorom o poslovnoj saradnji od strane tužitelja kao proizvođača izvršeno kreditiranje nabavke mliječnih krava u određenoj novčanoj vrijednosti, koje su apelantu isporučene i predate dana 25. aprila 2008. godine, radi proizvodnje, otkupa, prerade i plasmana mlijeka na određeno vrijeme u trajanju od četiri godine. Tim ugovorom apelant se kao kooperant obavezao da redovno i u skladu sa otplatnim planom otplaćuje primljeni kredit, te da ne smije otuđiti krave kupljene sredstvima tog kredita sve dok traje obaveza otplate kredita, a odredbom člana 2. stav 2. navedenog ugovora stranke su ugovorile da će se ugovor smatrati raskinutim ukoliko apelant kao kooperant na bilo koji način bude kršio odredbe tog ugovora, a naročito ukoliko sa mliječnim kravama ne bude postupao sa pažnjom dobrog domaćina ili ne bude predavao sve količine mlijeka proizvođaču.
2. Nadalje, navedeno je da iz neospornog utvrđenja prvostepenog suda slijedi da apelant u ugovorenom periodu vraćanja kredita nije uplatio bilo koji iznos mjesečnih rata, te da je obje krave koje su se otelile, kao i telad, prodao i otuđio, a da prije toga zbog eventualnog nepoštivanja ugovornih obaveza proizvođača (tužitelja) nije tražio raskid ugovora i sniženje svojih obaveza. Također, naglašeno je da su netačne apelantove tvrdnje da se predmetnim ugovorom tužitelj obavezao da će mu za svaku steonu junicu isplatiti po 400,00 KM, kao i iznose od po 200,00 KM na ime premije po jednoj kravi i 25% dodatne premije, te da će mu obezbijediti po jednom grlu stoke deset dunuma zemlje, jer takvo nešto ne proizilazi iz ugovornih odredbi pomenutog ugovora. Konačno, Kantonalni sud je citirao odredbu člana 132. Zakona o obligacionim odnosima i konstatovao da ostali apelantovi navodi (da je dana 17. oktobra 2009. godine jedno grlo u glavu udarilo H.L. i nanijelo joj povrede glave; da je tužitelj nekim kooperantima u cijelosti isplatio premije i obezbijedio zemljište za ishranu kao i druge obećane beneficije) nisu od uticaja na rješenje predmetne pravne stvari u odnosu na njega povodom zaključenog ugovora o poslovnoj saradnji, odnosno ugovora o robnom kreditu koji je raskinut zbog povreda ugovornih obaveza apelanta kao kooperanta.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić