Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1689/13 (F. I.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1689/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-1689/13, rješavajući apelaciju Fuada Islamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Islamovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 015832 12 Gž od 13. februara 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Islamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 22. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 015832 12 Gž od 13. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je kao neblagovremen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakoniti, sporazumni prijedlog radi ustanovljavanja založnog prava na nekretninama sastavljen dana 28. juna 2001. godine između „Auto Hit“ d.o.o. Sarajevo, „Stela Tours“ d.o.o. Bihać, Z.I. i apelanta i rješenje Općinskog suda u Bihaću od 12. jula 2001. godine, te da se naloži ZK uredu Općinskog suda u Bihaću da u ZK ulošku broj 1230 k.o. Izačić u C listu izvrši brisanje uknjižbe izvršeno na osnovu izvršenja Općinskog suda u Bihaću od 12. jula 2001. godine. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da apelant, dakle, nije tražio utvrđenje apsolutne ništavosti sporazumnog prijedloga od 28. juna 2001. godine i rješenja od 12. jula 2001. godine iz razloga što je njegov potpis na punomoći, na osnovu koje je prvotuženi zaključio sudsku nagodbu, krivotvoren (prethodno pitanje). Zatim, istaknuto je da pravilno apelantova žalba navodi da je sudska nagodba ugovor, ali da nije osnovan navod žalbe da je sud trebao kao materijalno pravo vezano za tužbeni zahtjev primijeniti odredbe čl. 103. do. 117. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojima nema rokova za utvrđenje ništavosti, jer apelant nije postavio zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora – sudske nagodbe već da se ponište kao nezakoniti sporazum i rješenje, a nisu nezakoniti jer svako ima pravo da zaključi sudsku nagodbu i da na svojim nekretninama zasnuje hipoteku – da zasnuje založno pravo. Također, ukazano je na to da nije sporno da se pravo na isticanje ništavosti prema članu 110. predmetnog zakona ne gasi, ali takav zahtjev nije postavljen. Isto tako, naglašeno je da ako se radi o rušljivosti ugovora onda rok za poništenje prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, a to pravo u svakom slučaju prestaje u roku od tri godine od dana zaključenja ugovora (član 117. navedenog zakona). Na kraju, konstatovano je da je, s obzirom na navedeno, prvostepeni sud pravilno utvrdio da je prošao prekluzivni rok od pet godina iz člana 92. stav 3. Zakona o parničnom postupku za pobijanje sudske nagodbe, a rješenje od 12. jula 2011. godine jeste sudska nagodba.
2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić