Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1695/13 (T.Z.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1695/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine u predmetu broj AP-1695/13, rješavajući apelacije T.Z. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
T.Z., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035418 12 Rev od 30. januara 2013. godine;
S.C., protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 036173 13 Rsž od 26. februara 2013. godine;
Mirsada Đukić-Hedžić, Željka Lakić, Ahmet Mahić, Latifa Mašić, Samir Muslić, Zdenka Šarkinović, Latifa Šehić i Enesa Vidimlić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 008029 11 Rev od 22. marta 2013. godine;
Ratko Joveš, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 011355 12 Gž od 16. aprila 2013. godine;
Edib Prašević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 072786 12 Rev od 26. marta 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1695/13 T.Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milenko Tomić, advokat iz Prijedora, podnio je 22. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035418 12 Rev od 30. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja odluka tuženog o otkazu ugovora o radu, vraćanja na posao, isplate naknade plata i uplate doprinosa. U toku postupka je utvrđeno da je tuženi proveo disciplinski postupak u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o radu i da su radnje koje su bile stavljene na teret apelantu bile nespojive sa vršenjem službe kod tuženog. Nadalje, utvrđeno je da je apelant, kao radnik tužene, vršio pregled pacijentice u privatnoj ginekološkoj praksi, te tako postupao mimo zabrane koja je propisana odredbom člana 113. Zakona o radu, a povreda klauzule konkurencije je predstavljala težu povredu radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 11. Zakona o radu.
2. AP-1753/13 S.C. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Jagoda Zvonar iz Banjaluke, zaposlenica Saveza sindikata Republike Srpske, podnio je 24. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 036173 13 Rsž od 26. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime zakonske zatezne kamate na neblagovremeno isplaćene plaće, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade za topli obrok, naknade za neisplaćene troškove prevoza i naknade za regres za korištenje godišnjeg odmora i uplate doprinosa. U toku postupka je utvrđeno da tuženi nije obezbijedio niti predvidio novčana sredstva za isplatu predmetnih naknada zaposlenim, te je stoga bio neosnovan apelantov zahtjev za isplatom istih, jer bi apelant sa navedenom isplatom bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostala zaposlena lica.
3. AP-2022/13 Mirsada Đukić-Hedžić, Željka Lakić, Ahmet Mahić, Latifa Mašić, Samir Muslić, Zdenka Šarkinović, Latifa Šehić i Enesa Vidimlić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnijeli su 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 008029 11 Rev od 22. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba apelanata i obavezana tužena da apelantima isplati određene novčane iznose na ime razlika naknada za topli obrok i regres, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plata, te preostalog dijela traženih naknada za topli obrok i regres. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da su plaće koje su im u spornom periodu isplaćivane bile manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, da bi im po navedenom osnovu pripalo pravo na isplatu razlike plaće do visine plaće koja je isplaćena službenicima organa uprave, u smislu relevantnih odredbi Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH.
4. AP-2230/13 Ratko Joveš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 23. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 011355 12 Gž od 16. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je kao neblagovremen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu na ime naknade neisplaćenih plata po osnovu bolovanja za period od 26. januara do 13. marta 2009. godine i uplate doprinosa za navedeni period, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu na ime naknade plata za neiskorišteni godišnji odmor. U toku postupka je utvrđeno da zbog pravosnažnosti odluke o prestanku radnog odnosa sa 26. januarom 2009. godine, apelant je neosnovano potraživao od tužene isplatu naknade plate za vrijeme bolovanja za period od 26. januara do 13. marta 2009. godine, jer je izgubio svojstvo radnika tužene. Nadalje, apelant je zahtjev za uplatu doprinosa za sporni period postavio 16. marta 2012. godine, pa je protekao zakonski rok za podnošenje tužbe. Apelantov zahtjev za isplatu na ime naknade plata za neiskorišteni godišnji odmor je odbijen iz razloga što apelant nije ostvario pravo na godišnji odmor za spornu godinu, niti je pobijao odluku tužene kojom je odbijen zahtjev za omogućavanja korištenja godišnjeg odmora.
5. AP-2351/13 Edib Prašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Azem Mehonić, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 072786 12 Rev od 26. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu na ime neisplaćenih potraživanja isplati posebnu novčanu nagradu po završnom računu u određenom novčanom iznosu, dok je odbijena apelantova tužba u preostalom dijelu za isplatu viška posebne novčane nagrade, naknade po osnovu troškova prevoza na posao i sa posla, te naknade po osnovu životnog osiguranja. U toku postupka je utvrđeno da je bio neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za isplatu viška posebne novčane nagrade, jer se ista odnosila na posebnu nagradu za period za koji ista nije bila ugovorena. Nadalje, odbijen je apelantov zahtjev za isplatu naknade po osnovu troškova prevoza na posao i sa posla, jer isto nije bilo predviđeno predmetnim ugovorom, a apelant je koristio službeni automobil tuženog. Apelantov zahtjev za isplatu naknade po osnovu životnog osiguranja je odbijen jer visina iste nije nikada određena na način predviđen predmetnim ugovorom, niti je apelant za vrijeme dok je bio zaposlen kod tuženog zahtijevao da se odredi visina navedene naknade.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1695/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić