Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-183/13 (R. B.,M. M. i B. M.,M. B. i M. L.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-183/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-183/13, rješavajući apelacije R. B. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
R. B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 100393 11 REV od 11. oktobra 2012. godine;
Milenko Milić i Bojo Milić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 138995 12 GŽ od 17. januara 2013. godine;
M. B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 011466 12 REV od 19. marta 2013. godine;
M. L., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 MAL 014290 13 REV od 7. novembra 2013.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-183/13 R. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Senad Huremović advokat iz Tuzle, podnio je 16. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 100393 11 REV od 11. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla obaveže da mu na ime naknade materijalne štete na stambenom objektu i kokošinjcu isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelantov stambeni i pomoćni objekat izgrađen 1966. godine na zemljištu koje se od 1962. godine nalazi u granicama eksploatacionog rudnog polja tuženog, ali da apelant prije gradnje navedenih objekata nije pribavio mišljenje rudarskog preduzeća o mogućnosti gradnje na takvom zemljištu u skladu sa članom 74. Osnovnog zakona o rudarstvu, niti je apelant pribavio građevinsku dozvolu. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelant ovim propustima, bez obzira što je naknadno legalizirao stambeni objekat, preuzeo rizik nastanka eventualne štete od rudarskih radova, pa je tuženi ekskulpiran od svake odgovornosti za štetu, iako je ona u uzročnoj vezi sa opasnom djelatnošću tuženog, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
2. AP-755/13 Milenko Milić i Bojo Milić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pala, koje zastupa Milana Bulić advokatica iz Sokoca, podnijeli su 20. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 138995 12 GŽ od 17. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi „Sarajevošume“ d.o.o. Sarajevo na ime naknade materijalne štete za sječu stabala na njihovim parcelama u Dragoradima isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da sporne parcele na kojima je izvršena sječa crnogorične šume od strane tuženog nisu vlasništvo apelanata, nego su državna svojina sa pravom raspolaganja u korist Šumskog gazdinstva u Sarajevu, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan.
4. AP-2777/13 M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Frankfurta, Savezna Republika Njemačka, koju zastupa Davor Kovač advokat iz Ljubuškog, podnijela je 25. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 011466 12 REV od 19. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi Zapadnohercegovački kanton na ime materijalne štete za najam vozila u periodu od marta 2008. do januara 2009. godine, te popravke vozila, kupovine guma i akumulatora, isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelantičino motorno vozilo u spornom periodu bilo privremeno oduzeto od B.M. koji je upravljao vozilom po apelantičinom ovlaštenju, zbog vođenja prekršajnog postupka protiv B.M. za carinski prekršaj. Također je utvrđeno da je navedeno vozilo odmah nakon donošenje pravomoćne odluke kojom je utvrđeno da je B.M. odgovoran za carinski prekršaj, vraćeno apelantici na njen zahtjev. S tim u vezi, sud je zaključio da sama činjenica da je apelantici oduzeto vozilo u prekršajnom postupku koji je vođen protiv B.M., te da se u tom periodu koji je trajao ukupno 10 mjeseci vozilo nalazilo kod tuženog i apelantica ga nije mogla koristiti, sama po sebi ne predstavlja odgovornost tuženog za štetu na koju se apelantica poziva u tužbi, budući da je tuženi u skladu sa odredbama člana 19. stav 2. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine imao zakonsko pravo i mogućnost da oduzme vozilo kao predmet carinskog prekršaja, iako ono nije bilo vlasništvo okrivljenog. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da apelantica nije dokazala protupravnost radnje tuženog u oduzimanju predmetnog vozila, zbog čega je njen tužbeni zahtjev neosnovan.
4. AP-5298/13 M. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Nedeljko Ripić advokat iz Mostara, podnio je 25. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 MAL 014290 13 REV od 7. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo na ime materijalne štete nastale na apelantovom vozilu u saobraćajnoj nezgodi isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je do štete na apelantovom vozilu došlo isključivom krivicom apelanta za saobraćajnu nezgode, a koji je vozilo, kojim je upravljao osiguranik tuženog, obilazio kada za to nisu bili ispunjeni uvjeti (zbog dolaska vozila iz suprotnog smjera), zbog čega je sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 183/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić