Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2/13 (J. K. i drugi)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-2/13, rješavajući apelacije Jasminke Kević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Jasminka Kević protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001895 12 REV od 27. septembra 2012. godine;

S. R. protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049139 10 GZ od 24. septembra 2012. godine;

RTV „Q“ d.o.o. Visoko protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 RS 024433 12 RSŽ od 5. novembra 2012. godine;

Pero Garić, Nermin Polić, Zoran Kutleša i Zoran Bošnjak protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 RS 007229 08 RSZ od 10. decembra 2012. godine, 65 0 Rs 048155 09 Rsz od 24.

decembra 2012. godine, 09 0 Rs 007726 08 Rsž od 7. decembra 2012.

godine i 09 0 Rs 006765 08 Rsz od 10. decembra 2012. godine;

Ljubica Martinović protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 045434 12 RSŽ od 11. januara 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2/13 Jasminka Kević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 3. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001895 12 REV od 27. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 001895 09 Gž od 17. februara 2012. godine, kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog (Grad Mostar), radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike isplaćenih i pripadajućih plaća i regresa). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je u cjelosti neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu razlike plaća. S tim u vezi je navedeno da je neosnovan navod apelantice da se u njenom slučaju imao primijeniti Pravilnik o plaćama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Pravilnik), budući da, iako je stupio na snagu, nije primjenjiv jer još niko od namještenika (uključujući i apelanticu) nije zaključio novi ugovor o radu. Dakle, zaključeno je da je primjenjivost navedenog Pravilnika uslovljena prijemom-postavljenjem na novo radno mjesto, a očigledno je (kao u konkretnom slučaju) da, iako je interni oglas raspisan nije izvršen izbor po Pravilniku, pa se isti ne može primjenjivati ni u pogledu plaća na namještenike koji su zadržali svoj raniji posao. Također je navedeno da je neprihvatljiv navod apelantice da je tuženi, donošenjem Zaključka Gradskog vijeća Grada Mostara od 18. maja 2007. godine i Odlukom o privremenom usklađivanju koeficijenata za obračun plaća namještenika Gradske uprave Grada Mostara od 28. juna 2007. godine, na indirektan način priznao tužbeni zahtjev.

2. AP-172/13 S. R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Hadžića, kojeg zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049139 10 GZ od 24. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tužene (FBiH-Vlade FBiH) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata plaće i regresa). Osporenom odlukom je preinačena usvajajuća prvostepena presuda i zaključeno da je u predmetnoj pravnoj stvari došlo do zastare potraživanja u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu FBiH, imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 30. decembra 2005. godine, a potraživanja na ime plaće se odnose za februar i mart 2001. godine, a potraživanja na ime regresa za period od 1999. do 2002. godine. Također je navedeno da donošenje Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne predstavlja odricanje od zastarjelosti, niti se pak radi o priznanju duga sa posljedicama prekidanja zastarjelosti potraživanja.

3. AP-348/13 RTV „Q“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa, Suljo Delić advokat iz Sarajeva, podnio je 28. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 RS 024433 12 RSŽ od 5. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojeg je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je, između ostalog, utvrđeno da je apelant nezakonito prekinuo radni odnos tužitelju i da nepotpisani Sporazum o prestanku ugovora o radu ne proizvodi pravni učinak, pa je naloženo apelantu da tužitelju uspostavi radno-pravni status i vrati ga na posao, kao i da mu isplati naknade na ime plaće i toplog obroka. Apelant je, također, obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da tužitelj nije potpisao sporazum o prestanku ugovora o radu od 21. februara 2011. godine, niti je svojeručno potpisao zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa od 11. februara 2011. godine. Slijedom navedenog je zaključeno da apelant nije imao pravni osnov da tužitelju prekine radni odnos i da ga odjavi sa evidencije aktivnih osiguranika kod Federalnog zavoda za PIO.

4. AP-462/13 Pero Garić, iz Turbeta, Nermin Polić, iz Kaknja, Zoran Kutleša, iz Novog Travnika, i Zoran Bošnjak, iz Kiseljaka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 1. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 09 0 RS 007229 08 RSZ od 10. decembra 2012. godine, 65 0 Rs 048155 09 Rsz od 24. decembra 2012. godine, 09 0 Rs 007726 08 Rsž od 7. decembra 2012. godine i 09 0 Rs 006765 08 Rsz od 10. decembra 2012. godine. U konkretnim slučajevima, osporenim odlukama su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata koje su podnijeli protiv tužene (FBiH-Vlada FBiH), radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata plaća i regresa). Osporenim odlukama Kantonalnog suda su preinačene usvajajuće prvostepene presude, te je zaključeno da su predmetna potraživanja zastarjela u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu FBiH. Također je navedeno da donošenje Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne predstavlja odricanje od zastarjelosti, niti se pak radi o priznanju duga sa posljedicama prekidanja zastarjelosti potraživanja.

5. AP-489/13 Ljubica Martinović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska Kancelarija Kebo&Guzin advokat iz Mostara, podnijela je 4. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 RS 045434 12 RSŽ od 11. januara 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 25. augusta 2014. godine, osporivši rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 045434 13 Rev od 8. jula 2014. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija koju je izjavila protiv presude Kantonalnog suda od 11. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog (Klinička bolnica Mostar), radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaća i naknade za prekovremeni rad). U predmetnoj pravnoj stvari je zaključeno da apelantica ne može temeljiti svoje potraživanje (isplata plaća) na spornom Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva FBiH u pogledu kojeg je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom od 21. decembra 2011. godine utvrdio da u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi je navedeno da je apelantici za utuženi period (od 1. jula 2005. godine do septembra 2007. godine) naknada dosuđena prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, a prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora. U odnosu na zahtjev za isplatu naknade na ime prekovremenog rada, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio broj prekovremenih sati koje je apelantica za utuženi period ostvarila.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2/13 (J. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio