Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-201/13 (M. J.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-201/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-201/13, rješavajući apelaciju Midhata Julardžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Midhata Julardžije podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045180 12 Rev od 23. oktobra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Midhat Julardžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banja Luke, podnio je 17. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045180 12 Rev od 23. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zamjeni, zakupu i otkupu stana i radi predaje stana u posjed, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način preciziran u izreci presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, citirao odredbe čl. 17. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i naveo da je odredbom člana 19. stav 1. tog zakona određen rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova napuštenih u periodu između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine i taj rok je konačno isticao 19. aprila 2000. godine. Dakle, istaknuto je da posljedica propuštanja ovog roka za apelanta, kao predratnog nositelja stanarskog prava, znači gubitak aktivne legitimacije da traži predaju stana na kom je do tog momenta imao stanarsko pravo, koje pravo bi, zbog prekluzije roka, ex lege gubio (član 19. stav 2. predmetnog zakona). Također, naglašeno je da time apelant nema ni aktivnu legitimaciju da zahtijeva utvrđenje da su ništavi ugovor o zakupu i otkupu stana kog su zaključili tuženi. Nadalje, ukazano je na to da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom izvedenih dokaza našli utvrđenim da je apelant tužbu radi predaje spornog stana u posjed, podnio prvostepenom sudu 6. marta 2002. godine, a da nije dokazao da je prije 19. aprila 2000. godine takav zahtjev podnio CRPC-u ili Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica.
2. Isto tako, u pogledu zahtjeva da se utvrdi ništavim ugovor o zamjeni stanova koga je apelant zaključio sa drugotuženim, nižestepeni sudovi su pravilno našli da taj ugovor, zbog formalnih nedostataka, nije ni nastao, odnosno, da ne proizvodi pravno dejstvo (član 32. stav 5. Zakona o stambenim odnosima, pa se takav zahtjev nije ni mogao postaviti. Naime, nesporno je da je taj ugovor potpisan od strane apelanta i njegovog davatelja stana na korištenje, ali ne i od strane drugotuženog i njegovog davatelja stana na korištenje. Konačno, konstatovano je da nisu osnovani ni apelantovi navodi o povredi odredbe člana 9. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova kojom je propisano da se ne može, do pravosnažnog završetka spora, otkupiti stan u državnoj svojini. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je tačno da je apelant podnio tužbu 6. marta 2002. godine, a da je ugovor o otkupu stana zaključen poslije toga, 27. oktobra 2003. godine, ali da, međutim, tužbu za utvrđenje ništavosti može podići samo lice koje za to ima određeni pravni interes, a kako su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat spornog stana, on je gubitkom aktivne legitimacije izgubio i pravni interes da traži ništavost ugovora o otkupu stana.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić