Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/13 (D. L.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2028/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-2028/13, rješavajući apelaciju Dragana Lazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Lazića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047415 12 Rev od 5. marta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banja Luke, podnio je 13. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047415 12 Rev od 5. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da isplati tužiteljici, na ime neosnovanog obogaćenja, određeni novčani iznos. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su pravilno nižestepeni sudovi cijenili da nije osnovan prigovor presuđene stvari, jer je za postojanje presuđene stvari potrebno da se ispune tri uslova: da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova, a sud tokom cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li je stvar pravosnažno presuđena (član 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Naime, u konkretnom slučaju, ispunjen je samo uslov identiteta stranaka, ali ne i druga dva uslova, što je pravilno utvrdio drugostepeni sud u pobijanoj odluci. Nadalje, citirane su odredbe čl. 23. stav 1. tačka 1. i 27. stav 1. Zakona o izvršnom postupku i istaknuto je da se deklaratornom presudom, kakva je presuda prvostepenog suda od 25. aprila 2002. godine, utvrđuje sadržaj postojećeg prava ili pravnog odnosa i cilj deklaratorne pravne zaštite ostvaruje se pravosnažnošću presude, pa nema potrebe za njenim prinudnim izvršenjem. Stoga je ukazano na to da apelant nije u pravu kada tvrdi da je ta presuda predstavljala izvršnu ispravu i da tužiteljica nije mogla voditi predmetnu parnicu već neposredno zahtijevati prinudno izvršenje, zbog čega nalazi da je trebalo usvojiti prigovor presuđene stvari. Dakle, Vrhovni sud je naglasio da je to zato što osim utvrđenja da zajednički stečenu bračnu imovinu, pored stana, čini i novac na štednim knjižicama, navedena presuda ne sadrži obavezu apelanta da isplati tužiteljicu, niti u visini utvrđenog suvlasničkog dijela, niti u tačno određenom novčanom iznosu.
2. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju prigovor zastarjelosti pravilno ocijenjen kao neosnovan. Naime, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se obaveže apelant da joj isplati njen suvlasnički dio od 1/3 dijela u odnosu na određeni novčani iznos, koji predstavlja zajednički stečenu imovinu u toku braka. Odredbom člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom, zastarijevaju za deset godina. Kako se, dakle, potraživanje tužiteljice zasniva na odluci suda, saglasno odredbi člana 361. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, zastarjelost njenog prava da traži isplatu svog dijela, počela je teći prvog dana poslije pravosnažnosti presude prvostepenog suda od 25. aprila 2002. godine, tj. od 22. januara 2005. godine. Znači, tek sa pravosnažnošću odluke kojom je utvrđeno njeno pravo na zajedničku bračnu tekovinu, tužiteljica je stekla mogućnost da zahtjeva od apelanta ispunjenje obaveze, a to pravo, kako to apelant pogrešno smatra, ona nije imala na dan 23. augusta 1986. godine, kada je podnijela tužbu radi utvrđenja suvlasničkog dijela u zajednički stečenoj imovini sa apelantom.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić