Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2043/13 (Kantonalni sud u Sarajevu)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2043/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-2043/13, rješavajući apelacije Kantonalnog suda u Sarajevu, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Kantonalni sud u Sarajevu, protiv:
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 286747 12 RSŽ od 27. februara 2013. godine;
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 258864 13 RSŽ od 13. maja 2013. godine;
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 228691 12 RSŽ od 9. maja 2013. godine;
- presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 275189 13 RSŽ od 16. maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2043/13 Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 14. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 286747 12 RSŽ od 27. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljicama M.B., A.B.-H., A.C., A.B., S.M., N.T., S.Č. i E.Z. kao svojim zaposlenicama isplati naknade za ishranu u toku rada i razliku regresa za 2012. godinu, a tužiteljicama B.M. i A.B. jubilarnu nagradu za pet godina neprekidnog rada kod apelanta, u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant tužiteljicama u spornom periodu isplaćivao manje iznose pomenutih naknada nego što im pripadaju prema čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Također je utvrđeno da tužiteljicama B.M. i A.B. pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade shodno odredbi člana 28. Granskog kolektivnog ugovora, te da je neosnovan apelantov prigovor nenadležnosti suda u pogledu zahtjeva za isplatu jubilarne nagrade, jer se radi o zahtjevu za isplatu novčanog potraživanja iz radnog odnosa za koje je redovni sud nadležan.
2. AP-2328/13 Apelant je podnio 29. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 258864 13 RSŽ od 13. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici S.Dž. kao svojoj zaposlenici isplati jubilarnu nagradu za neprekidan rad u trajanju od 25 godina u iznosu bliže navedenom u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da tužiteljici pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade shodno odredbi člana 28. Granskog kolektivnog ugovora. Sud je zaključio da apelantove tvrdnje da nisu postojale materijalne mogućnosti za isplatu jubilarne nagrade u konkrentom slučaju, ne mogu biti od uticaja na pravo tužiteljice na jubilarnu nagradu, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
3. AP-2842/13 Apelant je podnio 28. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 228691 12 RSŽ od 9. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljicama A.P.-K., B.H. i T.G. kao svojim zaposlenicama isplati naknade za ishranu u toku rada i naknade za manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života, a tužiteljici T.G. jubilarnu nagradu za 10 godina neprekidnog rada kod apelanta, u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant tužiteljicama u spornom periodu isplaćivao manje iznose pomenutih naknada nego što im pripadaju prema relevantnim odredbama Granskog kolektivnog ugovora. Također je utvrđeno da tužiteljici T.G. pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade shodno odredbi člana 28. Granskog kolektivnog ugovora, te da je neosnovan apelantov prigovor nenadležnosti suda u pogledu zahtjeva za isplatu jubilarne nagrade, jer se radi o zahtjevu za isplatu novčanog potraživanja iz radnog odnosa za koje je redovni sud nadležan.
4. AP-2843/13 Apelant je podnio 28. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 RS 275189 13 RSŽ od 16. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljima S.N., M.T., R.K., Z.K., O.B., F.Č. i S.V. kao svojim zaposlenicima isplati naknade za ishranu u toku rada, razliku regresa za 2012. godinu i naknade za manje isplaćene plaće po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života, u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant tužiteljima u spornom periodu isplaćivao manje iznose pomenutih naknada nego što im pripadaju prema relevantnim odredbama Granskog kolektivnog ugovora, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2043/13.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se pozivao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić