Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-21/13 (R. B.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-21/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-21/13, rješavajući apelacije Radomira Brkovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Radomir Brković, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 010032 11 Rsž od 27. septembra 2012. godine;
Mahir Krdžalić i Velid Muslić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 058556 12 Rsž od 30. januara 2013.
godine;
Svetislav Tešanović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 036178 13 Rsž od 17. januara 2013. godine;
Kemal Čaušević, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001480 13 Rev od 14. februara 2013. godine;
Anita Soldo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 007110 11 Rev od 12. februara 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-21/13 Radomir Brković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 4. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 010032 11 Rsž od 27. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja disciplinskih organa tuženog (kojim je apelant oglašen krivim zbog teže povrede radne dužnosti i izrečena mu disciplinska mjera novčane kazne). U toku postupka je utvrđeno da u toku postupka pred disciplinskim organima tužene nije došlo do povrede odredaba Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca Ministarstva unutrašnjih poslova RS koje bi imale uticaja na zakonitost predmetnih odluka.
2. AP-965/13 Mahir Krdžalić i Velid Muslić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnijeli su 8. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 058556 12 Rsž od 30. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba apelanata i obavezan tuženi da apelantima isplati određene novčane iznose na ime razlike plaća, toplog obroka i regresa, te uplati doprinose, dok su odbijeni apelanti sa viškom tužbenog zahtjeva za isplatu na ime razlike plaća, toplog obroka i regresa, te uplate doprinosa. U toku postupka je utvrđeno da je tužbeni zahtjev apelanata djelomično osnovan u skladu sa relevantnim odredbama Općeg kolektivnog ugovora i pravilnika o radu tuženog, ali ne i u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u FBiH, jer isti nije obavezivao tuženog kao preduzeće sa većinskim privatnim kapitalom.
3. AP-1186/13 Svetislav Tešanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Broda, kojeg zastupa Jagoda Zvonar, zaposlenica Saveza Sindikata Republike Srpske, Banjaluka, podnio je 21. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 036178 13 Rsž od 17. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih plata, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade za topli obrok, regres i troškove prevoza, te je utvrđeno da je tužba povučena u dijelu koji se odnosio na isplatu plate za određeni mjesec. U toku postupka je utvrđeno da tuženi nije predvidio i izdvojio novčana sredstva za isplatu toplog obroka, regresa i troškova prevoza i iste nije isplatio ni jednom svom radniku, pa bi apelant bio doveden u povoljniji položaj u odnosu na ostale radnike ukoliko bi samo njemu bila izvršena isplata navedenih naknada.
4. AP-1632/13 Kemal Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 17. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001480 13 Rev od 14. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa. U toku postupka je utvrđeno da je apelant, kao zaposlenik Uprave za indirektno oporezivanje BiH, podnio tužbu protiv Bosne i Hercegovine – Ministarstvo finansija i trezora BiH. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da iz odredbi Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine nije proizilazila odgovornost tuženog za naknadu štete zaposlenicima institucija Bosne i Hercegovine zbog navodne povrede njihovih pojedinačnih prava iz radnog odnosa, te da nije bilo zakonskog osnova da se tuženi, koji nije bio apelantov poslodavac, obaveže na isplatu predmetnih potraživanja.
5. AP-1750/13 Anita Soldo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Nada Dalipagić, advokat iz Mostara, podnijela je 24. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 007110 11 Rev od 12. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičin tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je nezakonito rješenje tužene o otkazu ugovora o radu, vraćanja na posao, isplate neisplaćenih plata i uplate doprinosa, dok je apelantičin alternativno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično usvojen i obavezana tužena da za apelanticu uplati doprinose za određeni period, dok je odbijen preostali dio alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu doprinosa i isplatu otpremnine. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica kod tužene stupila na rad bez zaključenog ugovora o radu i da zbog navedenog nije došlo do zasnivanja radnog odnosa, nego se apelantičin rad za tužiteljicu u spornom periodu mogao pravno označiti kao faktički rad uz ugovorenu naknadu. Nadalje, utvrđeno je da je bio zakonit otkaz ugovora o radu i da apelantica nije bila u radnom odnosu kod tužene u spornom periodu, te je stoga odbijen apelantičin tužbeni zahtjev. Nadalje, djelomično je usvojen alternativno postavljeni tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa, jer je utvrđeno da tužena kao poslodavac nije uplatila doprinose na ime apelantice za period u kojem je apelantica imala prijavu osiguranja, dok je preostali dio odbijen, jer apelantica nije u predmetnom periodu bila zaposlenica tužene, odnosno, nije imala zaključen ugovor o radu. Osim toga, odbijen je i apelantičin alternativno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine, jer je predmetni ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je otkazan, trajao kraće od zakonski propisanog roka od dvije godine neprekidnog rada.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-21/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant Svetislav Tešanović smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, zagarantovano članom 6. Evropske konvencije.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Osim toga, u pogledu navoda apelanta Svetislava Tešanovića da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak na dvije sudske instance okončan za jednu godinu i tri mjeseca, pa u takvim okolnostima nema ništa što bi ukazivalo da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku osnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić