Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2119/12 (M. Z. Ž.Z., S.Z., R.Ž., N.P. i M.S.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2119/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelantah, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M. Z., Ž.Z., S.Z., R.Ž., N.P. i M.S. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 RS 000556 10 REV od 15. marta 2012. godine;

Z. J., protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 102664 11 GŽ od 17. decembra 2012. godine;

K. M., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 000917 12 REV od 13. marta 2013. godine;

Vladimir Atanacković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 081207 12 REV od 17. septembra 2013.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2119/12 M. Z. Ž.Z., S.Z., R.Ž., N.P. i M.S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Željko Šurlan advokat iz Banja Luke, podnijeli su 5. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 RS 000556 10 REV od 15. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se ponište odluke tuženog „1. Maj Metalska“ AD Banja Luka o otkazu ugovora o radu apelanata prema kojima im radni odnos prestaje 8. decembra 2003. godine, kao i da se apelanti vrate na rad kod tuženog, te da im tuženi isplati izgubljenu zaradu i naknadu za topli obrok, i uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje. U postupku je utvrđeno da su sporne odluke o otkazu ugovora o radu donesene u skladu sa Zakonom o radu (u daljnjem tekstu. ZOR) i Pravilnikom o radu tuženog kao rezultat zakonito provedenog disciplinskog postupka u kojem je utvrđeno da su apelanti počinili povrede radnih obaveza zbog neopravdanog izostanka s posla u periodu od 1. januara do 28. oktobra 2003. godine, za što im je izrečena mjera prestanka radnog odnosa.

2. AP-355/13 Z. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Nusret Kolašinac advokat iz Sarajeva, podnio je 28. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 102664 11 GŽ od 17. decembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 27. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom prekinut je postupak koji je apelant pokrenuo tužbom radi uspostavljanja radno-pravnog statusa i kojom je tražio da sud naloži tuženoj Federaciji Bosne i Hercegovine-Federalnoj upravi civilne zaštite Sarajevo da mu uspostavi radno-pravni status i vrati ga na radno mjesto rukovodioca Federalnog operativnog centra civilne zaštite-pomoćnika direktora shodno rezultatima javnog konkursa za popunu radnog mjesta državnog službenika kod tužene, do okončanja postupka pred Agencijom za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Agencija). U postupku je utvrđeno da je 2008. godine Agencija raspisala javni konkurs za popunu radnih mjesta državnih službenika kod tužene, na koji se prijavio i apelant, ali da Agencija nakon objavljivanja liste uspješnih kandidata, prema kojoj je apelant ostvario najbolje rezultate, još uvijek nije izvršila izbor i imenovanje kandidata na poziciju iz pomenutog konkursa. Budući da je apelant Odboru državne službe za žalbe izjavio žalbu na obavještenje o rezultatima javnog konkursa, koja je uvažena i predmet vraćen Agenciji na ponovni postupak, završetak postupka pred Agencijom, po ocjeni suda, predstavlja prethodno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari, pa je u smislu odredaba člana 379. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku, postupak prekinut do okončanja postupka pred Agencijom.

3. AP-2187/13 K. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, podnio je 21. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 000917 12 REV od 13. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi „Kontinental“ d.o.o. Kiseljak isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude na ime naknade plaće za period od januara do novembra 2011. godine i uplati mu doprinose za penziono i invalidsko osiguranje, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je sa tuženim zaključio usmeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto tehnologa za finalnu obradu drveta počev od maja 2005. godine, što je tuženi dužan priznati i izdati apelantu potvrdu o zaključenom ugovoru i isplatiti mu naknade plaća za period prekida rada, tj. od novembra 2005. do septembra 2006. godine. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, utvrđeno je da su apelant i tuženi u maju 2005. godine zaključili usmeni ugovor o radu u kojem su ugovorili probni rad apelanta kod tuženog bez roka trajanja, ali da je navedeni probni rad otkazan u oktobru 2005. godine jer apelant nije tuženom dostavio traženu diplomu o završenom Mašinskom fakultetu. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da u konkretnom slučaju apelant nije bio kod tuženog u radnom odnosu, nego se radilo o probnom radu koji je istekao u oktobru 2005. godine, pa slijedom toga, nakon tog perioda apelantu ne pripadaju niti naknade koje je potraživao predmetnom tužbom.

4. AP-4933/13 Vladimir Atanacković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 3. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 081207 12 REV od 17. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog Zdravstvena ustanova, bolnica, „Internacionalni dijaliza centar“ Banja Luka od 9. januara 2009. godine o prestanku radnog odnosa apelanta i da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, te da se tuženi obaveže da apelantu za vremenski period od decembra 2009. godine do marta 2011. godine na ime neisplaćenih plata i toplog obroka isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je sporna odluka o otkazu ugovora o radu donesena u skladu sa odredbama ZOR-a kao rezultat zakonito provedenog disciplinskog postupka u kojem je utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radnih obaveza zbog neopravdanog izostanka s posla u periodu od 9. novembra do 13. novembra 2009. godine, za što mu je izrečena mjera prestanka radnog odnosa.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2119/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2119/12 (M. Z. Ž.Z., S.Z., R.Ž., N.P. i… | Sudska praksa | Aktio