Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-219/13 (Š.Ć.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-219/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-219/13, rješavajući apelacije Š.Ć. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Š.Ć., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004163 11 Uvp od 11. oktobra 2012. godine;
Martin Glavinić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007385 12 U od 17. decembra 2012. godine;
Šaćira Cokoja, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 222984 12 Gž od 29. maja 2013. godine;
Rade Herceg, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 001279 12 Uvp od 26. aprila 2013. godine;
Muharem Kovačević, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 009937 12 U od 24. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-219/13 Š.Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Safet Medošević, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 004163 11 Uvp od 11. oktobra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 12. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa Uredbom o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske FBiH i državnih službenika i zaposlenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). U toku postupka je utvrđeno da je apelant predmetni zahtjev podnio neblagovremeno, odnosno, nakon isteka roka propisanog relevantnim odredbama Uredbe.
2. AP-868/13 Martin Glavinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, podnio je 28. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007385 12 U od 17. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom ukinuto je rješenje i apelantu je utvrđen prestanak svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu. U toku postupka je utvrđeno da je na osnovu provedenih dokaza u obnovljenom postupku utvrđeno da apelant nije ispunjavao uslove za utvrđivanje svojstva ratnog vojnog invalida kao ni priznavanja prava na osobnu invalidninu iz čl. 3., 8. i 12. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, s obzirom da je nadležna ljekarska komisija u postupku nadzoru i medicinskog vještačenja utvrdila da kod apelanta vojni invaliditet iznosio ispod 20%.
3. AP-2999/13 Šaćira Cokoja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Konjica, koju zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijela je 8. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 222984 12 Gž od 29. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom sud se oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje u predmetnoj pravnoj stvari i odbacio tužbu apelantice (podnesenu protiv tužene radi isplate potraživanja po osnovu prava iz Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica). U toku postupka je utvrđeno da su potraživanja koja se bila predmet ovog spora spadala u nadležnost organa uprave, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
4. AP-3157/13 Rade Herceg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 16. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 08 0 U 001279 12 Uvp od 26. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. U toku postupka je utvrđeno da je iz saglasnih nalaza i mišljenja nadležnih ljekarskih komisija proizilazilo da su obje komisije pregledom apelanta i uvidom u medicinsku dokumentaciju utvrdile da je ukupan invaliditet apelanta ispod 20%, te je stoga zaključeno da nisu bili ispunjeni uslovi iz relevantnih odredbi Zakona pravima branilaca i članova njihovih porodica za priznavanje apelantu svojstva ratnog vojnog invalida.
5. AP-4487/13 Muharem Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brke, podnio je 4. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 009937 12 U od 24. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je apelantu priznato pravo na starosnu penziju. U toku postupka je utvrđeno da je visina srazmjernog dijela starosne penzije apelantu utvrđena u skladu sa Sporazumom koji je zaključen između BiH i SR Jugoslavije o socijalnom osiguranju. Nadalje, utvrđeno je da su bili neosnovani apelantovi navodi da mu je pripadalo pravo na minimalnu penziju, jer se u konkretnom slučaju radilo o osiguraniku koji je pravo na srazmjerni dio penzije ostvario po međunarodnim ugovorima, a što je bilo u skladu sa odredbom člana 72. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-219/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić