Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2279/13 (N. N.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2279/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine u predmetu broj AP-2279/13, rješavajući apelacije Nedeljka Ninića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Nedeljko Ninić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 117486 12 Rev od 5. marta 2013. godine;
Mirnes Ajanović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 051285 12 Gž od 14. marta 2013. godine;
Jasminka Mujkanović i Mira Cigić , protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 000144 13 Gž 2 od 12. jula 2013. godine;
Goran Đogić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 066406 12 Gž od 17. juna 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2279/13 Nedeljko Ninić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vranića, Srbija, kojeg zastupa Jasna Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 117486 12 Rev od 5. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete (na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti i pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti), dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske ranjen 24. marta 1994. godine i da mu je zbog posljedica ranjavanja, rješenjem nadležnog organa priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV kategorije sa 80% invaliditeta. Dalje je utvrđeno da se tužena, ponudom apelantu da zaključe vansudsko poravnanje u vezi sa tužbenim zahtjevom, odrekla prava na isticanje prigovora zastarjelosti (član 366. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), zbog čega je apelantu za sve utužene vidove nematerijalne štete pripadalo pravo na naknadu ali samo u visini iznosa utvrđenih članom 17. stav 1. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.
2. AP-2439/13 Mirnes Ajanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 5. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 051285 12 Gž od 14. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade nematerijalne štete zbog klevete, odnosno, povrede ugleda i časti. U toku postupka je utvrđeno da u sadržini spornog dopisa tuženih nije bilo elemenata klevete, već se radilo samo o iznesenom mišljenju i sumnji, te da se sporno izražavanje nije moglo smatrati ni uvredom, odnosno povredom ugleda i časti u smislu odredbe člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
3. AP-3587/13 Jasminka Mujkanović i Mira Cigić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Tuzle, koje zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnijele su 16. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 000144 13 Gž 2 od 12. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezane su apelantice, kao tužiteljice, da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da su apelantice, u predmetnom parničnom postupku radi naknade nematerijalne štete, kao vrijednost predmeta spora označile iznos od 100.000,00 KM i da se uspjeh apelantica u predmetnom postupku imao odrediti u odnosu na vrijednost predmeta spora označenog u tužbi i na visinu ukupno dosuđenog iznosa nematerijalne štete. Kako je apelanticama na ime naknade nematerijalne štete dosuđen ukupan iznos od 11.800,00 KM, utvrđeno je da su apelantice u parnici uspjele sa 11,80% a tužena sa 80,20% i da im pripadaju troškovi postupka u određenom iznosu, te je nakon izvršenog prebijanja troškova, ostala obaveza apelantica da tuženoj isplate određeni novčani iznos na ime troškova parničnog postupka.
4. AP-3761/13 Goran Đogić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ranko Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 066406 12 Gž od 17. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljičina tužba i obavezan prvotuženi da u svom dnevnom izdanju „Press RS“ povuče spornu izjavu, uz javno izvinjenje tužiteljici, isplati tužiteljici određeni novčani iznos na ime nematerijalne štete zbog duševnih bolova prouzrokovanih klevetom sa zakonskom zateznom kamatom i nadoknadi troškove postupka, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva protiv prvotuženog preko dosuđenog iznosa. Nadalje, utvrđeno je povlačenje tužbe u odnosu na apelanta, kao drugotuženog, i odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka. U toku postupka je utvrđeno da je odredbom člana 396. stav 5. Zakona o parničnom postupku propisano da ako povlačenje tužbe nije izvršeno na raspravi, zahtjev za naknadu troškova se može staviti u roku od 15 dana po prijemu obavještenja o povlačenju. S tim u vezi, utvrđeno je da je apelant 27. aprila 2011. godine primio obavijest o povlačenju tužbe, a 27. septembra 2011. godine opredijelio zahtjev za naknadu troškova, te je stoga njegov zahtjev za naknadu troškova odbijen.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2279/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić