Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2404/13 (F. P. i drugi)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2404/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-2404/13, rješavajući apelacije Fate Pozderović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Fata Pozderović, Hanifa Pozderović, Nura Jusufović, Melima Pozderović, Ajka Pozderović, Admir Dobrnjić, Avdo Modrić, Pašan Dobrnjić, Mersad Dobrnjić, Ajnija Omerčić, Rasema Kahvedžić i Šaha Delić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 010493 12 Gž od 12. aprila 2013. godine;
Bilal Bašović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050598 12 Rev od 4. juna 2013. godine;
Darko Trifunović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004788 13 Rev od 4. septembra 2013. godine;
Dragan Gadže, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 012923 13 Gž od 17. oktobra 2013. godine;
Milica Jovanović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 017722 13 Rsž od 11. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2404/13 Fata Pozderović iz Grivica – Banovići, Hanifa Pozderović iz Grivica – Banovići, Nura Jusufović iz Grivica – Banovići, Melima Pozderović iz Grivica – Banovići, Ajka Pozderović iz Grivica – Banovići, Admir Dobrnjić iz Grivica – Banovići, Avdo Modrić iz Čubrića, Pašan Dobrnjić iz Grivica – Banovići, Mersad Dobrnjić iz Grivica – Banovići, Ajnija Omerčić iz Grivica – Banovići, Rasema Kahvedžić iz Grivica – Banovići i Šaha Delić iz Hrvata - Banovići (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijeli su 3. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 010493 12 Gž od 12. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi naknade materijalne štete zbog neostvarivanja novčane podrške u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji za 2007. godinu. U toku postupka je utvrđeno da je iz izvedenih dokaza proizilazilo da apelanti nisu ostvarili pravo na novčanu podršku u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji za 2007. godine u traženim novčanim iznosima ne zbog propusta u radu nadležnih organa tuženih, nego zbog eventualnih propusta u radu otkupljivača mlijeka koji je bio u ugovornom odnosu sa apelantima, kao proizvođačima mlijeka, zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 172. a u vezi sa članom 189. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima.
2. AP-3615/13 Bilal Bašović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Emina Hasanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050598 12 Rev od 4. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade materijalne štete (naknade obične štete nastale oštećenjem poslovnog objekta, opreme, inventara i instalacija i naknade izmakle koristi za period u kome apelant nije mogao koristiti predmetni poslovni prostor). U toku postupka je utvrđeno da tuženi nije odgovoran za štetu iz razloga što apelant nije dokazao postojanje uzročno-posljedične veze između štete koju je pretrpio i postupanja tuženog. S tim u vezi, utvrđeno je da okolnost da je poslove na rekonstrukciji kanalizacione mreže obavljao tuženi, nije mogla biti osnov za njegovu odgovornost za štetu, niti je predstavljalo dovoljan dokaz da je navedenom radnjom tuženog prouzrokovana šteta apelantu.
3. AP-4435/13 Darko Trifunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Broda, kojeg zastupa Ranko Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004788 13 Rev od 4. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete u vidu izgubljene zarade i uplate doprinosa na iznos štete – izgubljene zarade. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije trpio štetu u vidu izgubljene zarade i da mu nije pripadao traženi iznos, jer nije dokazao da su bile ostvarene nužne pretpostavke za naknadu štete, shodno članu 154. stav 1. i člana 189. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima.
4. AP-4837/13 Dragan Gadže (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 27. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 012923 13 Gž od 17. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da mu tuženi popravi nanesenu štetu na vozilu na način da apelantu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da nije postojala uzročno-posljedična veza između položaja vozila na kolniku koje je bilo osigurano kod tuženog i slijetanja apelanta sa kolnika prije mjesta na kojem je predmetno vozilo bilo zaustavljeno.
5. AP-5079/13 Milica Jovanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Slobodanka Stajić, advokat iz Doboja, podnijela je 12. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 017722 13 Rsž od 11. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi poništenja kao nezakonitog rješenja tuženog o prestanku ugovora o radu zbog sticanja uslova za ostvarivanje starosne penzije i isplate neisplaćenih plata. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije radilo o zaštiti prava iz radnog odnosa, već o naknadi štete koju je apelantica pretrpila nakon prestanka ugovora o radu zbog neblagovremenih uplata doprinosa od strane tuženog nadležnom Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja. S tim u vezi, utvrđeno je da apelantica nije bila u radnom odnosu kod tuženog u periodu za koji je tražila isplatu, jer joj je predmetnim rješenjem tuženog na zakonit način prestao radni odnos kod tuženog. Nadalje, apelantici nije pripadalo pravo ni po osnovu naknade štete, jer nije bio propust tuženog za nastanak bilo koje štete na strani apelantice.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2404/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić