Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2439/11 (RMC "Dr. Safet Mujić" Mostar)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2439/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-2439/11, rješavajući apelacije RMC "Dr. Safet Mujić" Mostar , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije RMC "Dr. Safet Mujić" Mostar podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012737 13 Rev 2 od 20. februara 2014. godine, broj 58 0 Rs 035990 13 Rev 2 od 18. marta 2014.

godine, broj 58 0 Rs 028889 13 Rev 2 od 12. juna 2014. godine i broj 58 0 RS 029656 13 Rev 2 od 17. juna 2014. godine (u dijelu kojim su revizije uvažene i predmeti vraćeni na ponovni postupak), zato što su preuranjene.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije RMC "Dr. Safet Mujić" Mostar podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 012730 10 Rev od 21. aprila 2011.

godine; broj 58 0 P 012728 10 Rev od 7. juna 2011. godine; broj 58 0 P 035959 10 Rev od 2. juna 2011. godine; broj 58 0 P 012717 10 Rev od 24. maja 2011. godine; broj 58 0 P 014739 10 Rev od 19. maja 2011. godine; broj 58 0 P 012794 10 Rev od 21. februara 2012.

godine; broj 58 0 Rs 012735 11 Rev od 24. februara 2012. godine;

broj 58 0 P 036827 11 Rev od 21. februara 2012. godine; broj 58 0 Rs 029257 11 Rev od 24. aprila 2012. godine; broj 58 0 Rs 027531 13 Rev 2 od 12. decembra 2013. godine; broj 58 0 Rs 028892 13 Rev 2 od 13. januara 2014. godine; broj 58 0 P 035958 13 Rev 2 od 13.

januara 2014. godine, broj 58 0 Rs 012769 13 Rev 2 od 21. januara 2014. godine; broj 58 0 P 035956 13 Rev 2 od 18. februara 2014.

godine; broj 58 0 RS 033678 13 Rev 2 od 18. februara 2014. godine;

broj 58 0 Rs 027600 13 Rev od 11. februara 2014. godine; broj 58 0 P 012737 13 Rev 2 od 20. februara 2014. godine; broj 58 0 Rs 035990 13 Rev 2 od 18. marta 2014. godine; broj 58 0 Rs 028885 13 Rev 2 od 22. aprila 2014. godine; broj 58 0 Rs 028889 13 Rev 2 od 12. juna 2014. godine; broj 58 0 RS 029656 13 Rev 2 od 17. juna 2014. godine i broj 58 0 RS 029206 13 Rev 2 od 5. juna 2014. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 041234 11 Rsž od 11.

septembra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. RMC "Dr. Safet Mujić" Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Zlatko Guzin, podnio je u periodu od 14. juna 2011. godine do 29. jula 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-2439/11, AP-3054/11, AP-3055/11, AP-3056/11, AP-3057/11, AP-1700/12, AP-1717/12, AP-1888/12, AP-2614/12, AP- 4106/13, AP-1197/14, AP-1356/14, AP-1357/14, AP-1636/14, AP-1870/14, AP-1871/14, AP- 1902/14, AP-1910/14, AP-1987/14, AP-2987/14, AP-3514/14, AP-3515/14 i AP-3516/14.

3. Dakle, ukupno je podneseno 23 apelacije, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2439/11.

4. U konkretnim slučajevima osporenim konačnim odlukama obavezan je apelant da tužiteljima na ime potraživanja iz radnog odnosa (dijela plate, regresa za godišnji odmor, prevoz, povećanja plate po osnovu prekovremenog rada) isplati određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u izrekama prvostepenih presuda.

5. U obrazloženjima osporenih presuda redovni sudovi su apelantovu obavezu za plaćanje dosuđenih naknada iz radnog odnosa temeljili na odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/00 od 27. novembra 2000. godine – u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine), zatim na odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 54/05 i 62/08 – u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor iz 2005. godine) te odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 19/00 od 26. maja 2000. godine – u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor iz 2000. godine).

6. Kantonalni sud je pred Ustavnim sudom Federacije BiH pokrenuo postupak ocjene ustavnosti Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. Ustavni sud Federacije BiH je, nakon provedenog postupka, donio Presudu broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine, kojom je utvrdio da Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, u vrijeme zaključivanja, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: HNK) nije bio zaključen u skladu s odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava Federacije BiH. Prema stanovištu Ustavnog suda Federacije BiH, Vlada HNK-a nije dala punomoć Vladi FBiH da pregovara, zaključi i potpiše granski kolektivni ugovor u oblasti zdravstva, a niti je tom ugovoru naknadno pristupila u smislu člana 115. Zakona o radu FBiH. Dakle, izostalo je dogovaranje između Vlade FBiH i Vlade HNK-a iz čega jasno proizlazi da su, prilikom zaključivanja Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, postojali nedostaci koji su doveli do kršenja Ustava Federacije BiH.

7. Imajući u vidu navedenu presudu Ustavnog suda Federacije BiH Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbama, kao mjerodavno pravo, nije koristio odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je iznio svoj stav u vezi s važenjem odluke Ustavnog suda Federacije. Prema stavu Kantonalnog suda, Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine je od zaključivanja pa do prestanka važenja bio neustavan, tj. taj ugovor je bio ništav od momenta donošenja te nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, niti su se po osnovu takvog ugovora mogla konstituirati bilo kakva prava i obaveze pogotovo ne za Vladu HNK-a i apelanta, koji je dio integralnog zdravstva HNK-a.

8. Vrhovni sud je rješavajući o revizijama tužitelja zauzeo drugačiji pravni stav od Kantonalnog suda u vezi s važenjem odluke Ustavnog suda Federacije BiH. Vrhovni sud je naglasio da navedena odluka Ustavnog suda Federacije, po pravilu, djeluje od momenta njenog objavljivanja (ex nunc) a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud takvo djelovanje utvrdio u svojoj odluci (vidi čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije). U konkretnom slučaju, Ustavni sud Federacije BiH retroaktivno važenje nije odredio u svojoj odluci. Vrhovni sud je naglasio da se ukoliko o predmetnom tužbenom zahtjevu nije pravosnažno riješeno prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH, da se odluka Ustavnog suda Federacije BiH primjenjuje u takvom slučaju, te da se o potraživanjima tužitelja ne može odlučivati na osnovu odredaba Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, koji je proglašen neustavnim. Vrhovni sud je, za razliku od Kantonalnog suda, zauzeo drugačiji stav u pogledu važenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH u odnosu na slučajeve ove vrste, kada je postupak pravomoćno okončan prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH. Prema stavu Vrhovnog suda odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine bi se primjenjivale na takve slučajeve, ako je postupak pravomoćno završen (pred prvostepenim i drugostepenim sudom) prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH, s obzirom da odlukom Ustavnog suda Federacije nije utvrđeno retroaktivno važenje te odluke. Slično obrazloženje dato je u presudi Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 RS 041234 11 Rsž od 11. septembra 2013. godine.

9. Apelant tvrdi da ga ne obavezuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, na osnovu čijih odredaba su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev. Razloge za navedeno apelant vidi u tome što Vlada HNK-a nije dala punomoć Vladi FBiH za zaključivanje Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, niti je Vlada HNK-a naknadno pristupila tom ugovoru. S obzirom da je relevantnim odredbama Ustava Federacije propisano da su zdravstvo i socijalna politika u zajedničkoj nadležnosti federalne i kantonalne vlasti, očigledno je da je na ovaj način Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine zaključen suprotno Ustavu Federacije. Apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine, a kojom je utvrđeno da Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, u vrijeme zaključivanja, u odnosu na HNK-a nije bio zaključen u skladu s odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava Federacije. Po apelantovom mišljenju odluka Ustavnog suda Federacije BiH ima retroaktivno važenje, s obzirom da je Ustavni sud Federacije BiH utvrdio da je ugovor bio neustavan „…u vrijeme zaključivanja…“, pa tako taj segment odluke ukazuje na njeno retroaktivno važenje. U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na AP-1910/14, AP-1987/14, AP-3514/14 i AP-3515/14

11. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

12. U konkretnim slučajevima, presudama Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 028889 13 Rev 2 od 12. juna 2014. godine i broj 58 0 RS 029656 13 Rev 2 od 17. juna 2014. godine, drugostepene odluke su ukinute u dijelu odluke o isplati razlike plata za precizirane periode i troškova postupka i u tom dijelu predmeti su vraćeni drugostepenom sudu na ponovno suđenje, pa slijedi da su apelacije u navedenom dijelu preuranjene.

U odnosu na ostale apelacije

13. S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelant ima status javne ustanove, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da je u predmetnim apelacijama osnovno sporno pitanje da li se na apelanta primjenjuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, odnosno da li Presuda Ustavnog suda Federacije broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine, kojom je utvrđeno da Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, u vrijeme zaključivanja, u odnosu na HNK nije bio zaključen u skladu s odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava Federacije BiH, ima pravno dejstvo ex tunc ili ex nunc. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju pojavljuju dvije osnovne grupe predmeta, apelacije u kojima je postupak pred redovnim sudovima okončan prije donošenja presude Ustavnog suda FBiH i apelacije u kojima je postupak pred redovnim sudovima okončan nakon donošenja navedne presude.

17. Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu u situacijama u kojima je presuda Ustavnog suda Federacije o neustavnosti Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine, donesena nakon što je postupak pravomoćno okončan pred redovnim sudovima. U Odluci Ustavnog suda broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, odlučujući o istom činjeničnom i pravnom pitanju, Ustavni sud se pozvao na vlastite stavove u Odluci broj AP 1449/07 od 16. jula 2007. godine U navedenoj Odluci AP 1449/07 relevantni su sljedeći stavovi Ustavnog suda: Obzirom da se glavni apelantov prigovor odnosi na tvrdnju da je Vrhovni sud prenebregnuo činjenicu da je za primjenu Kolektivnog ugovora bila nužna saglasnost Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud cijenio ovu činjenicu te zaključio da, u skladu s čl. 111. i 112. stav 3. ZOR do formiranja udruženja poslodavca na strani poslodavca, kao subjekt kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnog ugovora može biti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Kako je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zaključila Opći kolektivni ugovor kojim se za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine utvrđuju temeljna prava i obveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koja nisu regulirana ZOR, te kako je člankom 1. Općeg kolektivnog ugovora određeno da se navedeni kolektivni ugovor primjenjuje za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine, Vrhovni je sud zaključio da u predmetnom sporu radi potraživanja tužitelja oi osnovu prava iz radnog odnosa treba primijeniti Opći kolektivni ugovor prema kojemu su tužitelji odredili svoj tužbeni zahtjev. Vrhovni je sud uporište za svoj stav temeljio na činjenici da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine zaključila Opći kolektivni ugovor i Ugovor o pravima i obvezama poslodavca i zaposlenika u oblasti zdravstva, te da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine stranka Kolektivnog ugovora na strani poslodavca i da predmetni kolektivni ugovor obvezuje i tuženog i poslodavca. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud dovoljno razvidno obrazložio razloge za svoju odluku, iz kojih je vidljivo da je analizirao pravnu situaciju u svezi s apelantovim obvezama prema tužiteljima u kontekstu zakonske regulative i zaključenih općeobvezujućih kolektivnih ugovora o pravima i obvezama poslodavca i zaposlenika iz oblasti radnih odnosa u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, budući je Vrhovni sud dovoljno razvidno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu… Ustavni sud konstatira da, obzirom na navedeno, u postupanju Vrhovnog suda nije našao propuste na koje apelant ukazuje u apelaciji. Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz apelantovog nezadovoljstva činjenicom da je, ionako teškog materijalnog stanja, dodatno pogođen dosuđenim obvezama…“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1449/07 od 16. jula 2007. godine, tač. 16. i 17).

18. U predmetima u kojima je situacija, drugačija jer je prije pravosnažnog okončanja postupka pred redovnim sudovima, donesena odluka Ustavnog suda Federacije, kojom je proglašen neustavnim Granski kolektivni ugovor iz 2000. godine, Ustavni sud podsjeća da vlastitu praksu u navedenoj Odluci Ustavnog suda broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , gdje je, između ostalog, zaključio:“Ustavni sud naglašava da u odnosu na vremensko važenje ustavnosudskih odluka (ex nunc – od sada, od ovog časa) ili (ex tunc – od ranije) postoje različite teorije, ali da zadatak Ustavnog suda, u okviru konkretnog slučaja, nije da se opredjeljuje niti za jednu od tih teorija. Stoga će Ustavni sud, prvenstveno u kontekstu pozitivnih zakonskih odredaba, dati svoje mišljenje u odnosu na stav Vrhovnog suda u pogledu važenja ove odluke Ustavnog suda Federacije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra nespornim da naše pozitivno zakonodavstvo važenje zakonskih ili podzakonskih akata ili odluka ustavnih sudova veže za moment njihovog objavljivanja u službenim glasilima. U konkretnom slučaju Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije je krajnje jasan. Odredbe čl. 40. i 41. navedenog zakona propisuju da se zakon ili propis za koji Ustavni sud Federacije utvrdi da je neustavan neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u „Službenim novinama Federacije BiH“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje“ (tačka 56. navedene Odluke). Imajući u vidu navedeno, a shodno stavu Ustavnog suda u naprijed citiranom predmetu broj AP 3519/11, Ustavni sud nalazi da suprotno apelantovim navodima nema proizvoljnosti u stavu Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda F BiH nema retroaktivno dejstvo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke je izjava o neslaganju predsjednice Valerije Galić sa pozivom na njeno izdvojeno mišljenje u odluci Ustavnog suda broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2439/11 (RMC "Dr. Safet Mujić" Mostar) | Sudska praksa | Aktio