Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2490/13 ("Konzum" d.o.o. Sarajevo,N. T., D. T. i D. F.,T. Ć.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2490/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-2490/13, rješavajući apelacije "Konzum" d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

"Konzum" d.o.o. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 152224 12 REV od 26.

marta 2013. godine;

Nada Tadić, Draško Tadić i Dijana Farago, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 051947 13 GŽ 2 od 26.

augusta 2013. godine;

T.Ć., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 RS 020704 12 REV od 19. septembra 2013.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2490/13 "Konzum" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 152224 12 REV od 26. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je odlukom o otkazu ugovora o radu tužitelja Đ.B. iz 2009. godine nezakonito prestao radni odnos tužitelja kod apelanta, te je navedena odluka poništena, a apelant obavezan da tužitelja vrati na rad, uspostavi mu radno pravni odnos, uveže radni staž od dana prestanka rada i isplati mu novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude na ime neisplaćenih plaća. Sud je utvrdio da, u postupku donošenja sporne odluke o otkazu od strane apelanta, tužitelju nije dato pravo na odbranu u smislu člana 90. Zakona o radu, niti je apelant u tom postupku dokazao koje je povrede radne dužnosti tužitelj počinio i kada, zbog čega je tužiteljev tužbeni zahtjev u cjelosti osnovan.

2. AP-4485/13 Nada Tadić, Draško Tadić i Dijana Farago (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Milan Romanić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 4. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 051947 13 GŽ 2 od 26. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi „1. Maj Metalska“ a.d. Banja Luka isplati plate za vremenski period od 24. januara 2003. godine do 8. decembra 2003. godine (kao dana prestanka radnog odnosa prednika apelanata). Istom presudom odbačena je kao neblagovremena tužba apelanata u dijelu tužbenog zahtjeva kojim potražuju isplatu plata od tuženog za vremenski period od 8. decembra 2003. do 25. juna 2004. godine (kao dana penzionisanja prednika apelanata) u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je „predniku apelanata putem naloga blagajni od 5. maja 2005. godine od strane tuženog isplaćen iznos od 1.122,00 KM sa naznakom da radnik koji potpisuje nalog, poslije navedene isplate nema potraživanja“, zbog čega je sud zaključio da je tužena prema predniku apelanata svoju obavezu u vidu isplate zarađenih plata do prestanka radnog odnosa izmirila. Također, sud je zaključio da je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva apelanata kojim zahtijevaju isplatu plata koje bi prednik apelanata zaradio da je radio u vremenskom periodu od 8. decembra 2003. godine do 25. juna 2004. godine neblagovremena u skladu sa odredbom člana 118. Zakona o radu.

3. AP-4708/13 T. Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Jadranka Lojić advokatica iz Cazina, podnijela je 18. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 RS 020704 12 REV od 19. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi JU Dječije obdanište „Husnija Omanović“ Cazin obaveže da joj na ime razlike isplaćenog regresa za 2004. godinu isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude, dok je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj tuženi isplati razlike plaća za period od augusta 2004. do oktobra 2008. godine, odbijen kao neosnovan. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sud je utvrdio da je tuženi u spornom periodu isplaćivao apelantici plaće u skladu sa Ugovorom o radu i Pravilnikom o radu tuženog, te da joj nije isplaćivao manje iznose plaća nego što je to zagarantirano Općim kolektivnim ugovorom iz 2005. godine. Pored toga, sud je zaključio da se na apelanticu kao zaposlenicu predškolskih ustanova, koje su posebna vrsta ustanova i koje se ne mogu poistovjetiti sa osnovnim školama i drugim njima sličnim obrazovnim ustanovama navedenim u članu 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), ne može primijeniti pomenuti Kolektivni ugovor, kako apelantica pogrešno tvrdi u tužbi, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2490/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2490/13 ("Konzum" d.o.o. Sarajevo,N. T… | Sudska praksa | Aktio