Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-283/13 (Ž. G.,J. M.,Z. B.,M. J.,H.S.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-283/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine u predmetu broj AP-283/13, rješavajući apelacije Željka Greba i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Željko Greb, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048891 12 Rev od 8. novembra 2012. godine;

Jusuf Mujić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010389 13 U od 4. aprila 2013. godine;

Zlatan Bećirević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005544 12 Uvp od 24. aprila 2013.

godine;

Marija Jurošević, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 040559 12 Už od 28. maja 2013. godine;

H.S., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 178954 12 Rev od 17. septembra 2013.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-283/13 Željko Greb (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048891 12 Rev od 8. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana od 21. oktobra 1991. godine koji je apelantov pravni prednik zaključila sa tuženim i na osnovu kojeg je ona postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da apelant ima pravo trajnog i nesmetanog korištenju predmetnog stana, koji drži u posjedu kao član porodičnog domaćinstva svog pravnog prednika i da se naloži tuženom da sa apelantom zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana u svrhu njegovog otkupa. U toku postupka je nesporno utvrđeno da je apelantov pravni prednik (apelantova tetka), na temelju ugovora o korištenju stana od 21. oktobra 1991. godine, bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, pa apelant nije imao pravni interes da se u predmetnoj parnici utvrđuje pravna valjanost predmetnog ugovora. Nadalje, utvrđeno je apelant nije dokazao navode da je sa tetkom (te svojom porodicom) živio u ekonomskoj zajednici koja je trajala više od deset godine.

2. AP-1904/13 Jusuf Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bukinja, podnio je 6. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010389 13 U od 4. aprila 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. juna i 3. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je kao nedopušten apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed. U toku postupka je utvrđeno da je apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed od 14. aprila 2000. godine odbačen kao neblagovremen konačnim i pravosnažnim aktom, prije nego što je došlo do izmjene Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odnosno, prije nego je članom 18e. istog Zakona propisan novi rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje uništenog ili oštećenog stana. Nadalje, utvrđeno je da apelant u navedenom naknadno propisanom roku nije se obraćao sa novim zahtjevom, nego se obratio tek 10. aprila 2008. godine podneskom naslovljenim kao „zahtjev za donošenje rješenja po zahtjevu (urgencija)“. Stoga je zaključeno da čak i da se radilo o uništenom ili oštećenom stanu, predmetni zahtjev bi bio neblagovremen i po odredbama člana 18e. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

3. AP-2773/13 Zlatan Bećirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnio je 25. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 005544 12 Uvp od 24. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu nije priznato stanarsko pravo na stanu, niti mu je isti vraćen u posjed, te je određeno da privremenom korisniku prestaje pravo privremenog korisnika i da je dužan iseliti se iz predmetnog stana u određenom roku. U toku postupka je utvrđeno da je apelant predmetni zahtjev podnio 21. juna 2002. godine, odnosno, nakon isteka zakonom propisanog roka, te mu je prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i isti mu nije vraćen u posjed, na osnovu člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

4. AP-3222/13 Marija Jurošević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa Slavica Ristić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 19. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 040559 12 Už od 28. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev da se utvrdi nosiocem stanarskog prava na stanu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica predmetni zahtjev podnijela 28. juna 2011. godine, odnosno, van roka propisanog odredbom člana 25. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

5. AP-4063/13 H.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajevo, podnio je 27. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 178954 12 Rev od 17. septembra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se obaveže tuženi da mu uspostavi stanje u vezi sa stanom koje je bilo prije 2000. godine, a ukoliko ne uspostavi navedeno stanje, da apelantu nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu. U toku postupka je utvrđeno da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da su se stekli uslovi iz čl. 111. do 117., te čl. 198., 200. i 210. Zakona o obligacionim odnosima za rušljivost ugovora o poravnanju od 6. januara 1999. godine, odnosno, naknadu štete, niti da se po nekom drugom osnovu moglo udovoljiti postavljenom tužbenom zahtjevu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-283/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-283/13 (Ž. G.,J. M.,Z. B.,M. J.,H.S.) | Sudska praksa | Aktio