Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3327/13 (S.P.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3327/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-3327/13, rješavajući apelaciju S.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.P. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053175 12 Rev od 23. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 26. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053175 12 Rev od 23. aprila 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, radi naknade materijalne štete, osporenom konačnom odlukom odlučeno je na način preciziran u izreci presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naglasio da činjenica da je sudija S.M. u istom predmetu učestvovao u donošenju rješenja Kantonalnog suda u Tuzli od 18. oktobra 2004. godine, sama po sebi, nije razlog za izuzeće navedenog sudije, s obzirom da to ukidno drugostepeno rješenje ne predstavlja odluku nižeg suda, a kakvu ima u vidu odredba iz člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a niti je ta činjenica sama po sebi, okolnost koja dovodi u sumnju njegovu nepristrasnost (član 357. stav 1. tačka 5. ZPP). Nadalje, nižestepeni sudovi su utvrdili da je pravni prednik drugotuženih, E.P., odnosno njegov otac B.P., do podruštvljavanja spornih nekretnina (1958. godine) stekao služnost prolaza pješice i zapregom za potrebe njegove povlasne nekretnine, da na taj način stečena služnost od tada i u vremenu od narednih 20 godina nije prestala, niti se toj služnosti apelantov otac P.P. ikada protivio, a ni kada se počelo prolaziti motornim vozilima (P.P. umro 1992. godine), a ni apelant sve do 19. aprila 2000. godine kada je u konkretnom predmetu preinačio prvobitnu tužbu proširenjem proširenjem i na utvrđenje da E.P. ne pripada pravo služnosti prolaza zapregom i motornim vozilima, da priznaje pravo prolaza pješice, a kasnije uređenom tužbom (23. februar 2003. godine) iznio je tvrdnju da drugotuženi kao pravni slijednici E.P. preko predmetnih nekretnina nemaju pravo na bilo kakvu služnost puta. Vrhovni sud je naglasio da su kod takvih činjeničnih utvrđenja pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 49., 55., 57. 60. stav 1. i 63. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima u vezi sa članom 126. ZPP) kada su odbili zahtjev kao neosnovan.
2. Također, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 57. i 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i naglasio da apelantovi prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da u odnosu na slijednike E.P. ne postoji pravo služnosti puta za njihovu nekretninu kad to pravo nemaju upisano u zemljišnu knjigu ukazivanjem na odredbe iz člana 58. pomenutog zakona, nisu osnovani. Dakle, u konkretnom slučaju drugotuženi su dokazali da su stekli pravo stvarne služnosti neposredno na osnovu zakona. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da su u odnosu na istaknute apelantove zahtjeve za naknadu štete proširenjem puta (naknada štete na ime izgubljenog prinosa u proizvodnji povrća, na tamponu puta, na potpornom zidu, na cjevastom propustu za vodu i na ime uništenih stabala voća), nižestepeni sudovi ispravno primijenili materijalno pravo (član 154. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 126. ZPP) kada su te zahtjeve odbili kao neosnovane. Naime, i po ocjeni Vrhovnog suda, kod utvrđenih činjenica da je uz apelantovu suglasnost radove na proširenju puta činio prvotuženi, pravilno je stanovište da apelant nije dokazao materijalno pravne pretpostavke odgovornosti za naknadu štete, kako u odnosu na prvotuženog, tako ni u odnosu na drugotužene. Konačno, u odnosu na postavljeni apelantov zahtjev da prvotuženi naknadi štetu, sa nekretnine kč. Br. 1371/2 ukloni sav zaostali nepodignuti asfaltni sloj i kamenu podlogu, Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi ispravno utvrdili da apelant nije dokazao da su nepodignuta kamena podloga i eventualni ostaci asfalta izvor opasnosti od koga prijeti znatnija šteta njemu ili neodređenom broju lica, a što ima u vidu već pomenuta odredbe člana 156. ZOO, a niti dokazao materijalno pravne pretpostavke odgovornosti za naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete, a što ima u vidu odredba člana 49. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić