Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-354/13 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-354/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-354/13, rješavajući apelacije JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijelo JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o.

Tuzla:

- protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 010602 11 Rsž od 10. januara 2013. godine;

- protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 002128 12 Rev od 10. januara 2013. godine;

- protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 053850 12 Rsž od 29. marta 2013. godine;

- protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 024636 12 Gž od 17. septembra 2013. godine;

- protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002493 11 Gž od 29. oktobra 2013. godine;

- protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 001094 12 Gž od 12. novembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-354/13 JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD Rudnici Kreka d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 010602 11 Rsž od 10. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju na ime manjih penzionih primanja za određeni period isplati određene novčane iznose, dok je tužitelj odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelju ranijom pravosnažnom presudom utvrđen osnov za određivanje rente, te da je tužitelju pripadalo pravo na razliku rente između penzionih primanja koje je ostvarivao sam tužitelj i primanja uporednih penzionera, a ne primanja drugih penzionera na koje se pozivao apelant tokom postupka.

2. AP-1139/13 Apelant je podnio 19. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 002128 12 Rev od 10. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant tužitelju isplatiti mjesečne novčane iznose na ime rente za određeni period i u buduće. U toku postupka je na osnovu provedenog vještačenja i obračuna visine primanja tužitelja i uporednih I kopača na komori utvrđeno da je postojala razlika koja se pojavljivala kao šteta u primanjima tužitelja, iskazana po mjesecima kao u tužbenom zahtjevu, i odgovarala razlici primanja tužitelja i uporednih zaposlenika.

3. AP-2476/13 Apelant je podnio 6. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 053850 12 Rsž od 29. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju na ime manje isplaćenog iznosa penzije za određeni period isplati određene novčane iznose, te da mu u buduće isplaćuje mjesečne iznose na ime rente. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelju ranijom pravosnažnom presudom utvrđeno pravo na rentu, te da je visina rente utvrđena kao razlika između visine penzije tužitelja i visine starosne penzije radnika koji su penzionisani sa poslova i radnih zadataka prvog kopača, a ne primanja drugih penzionera na koje se pozivao apelant tokom postupka.

4. AP-4173/13 Apelant je podnio 8. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 024636 12 Gž od 17. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju na ime manje plaćenih primanja za određeni period isplati određene novčane iznose, te da mu u buduće isplaćuje mjesečne iznose na ime rente. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj dokazao postojanje uslova za izmjenu ranije odluke o renti, te da je tužitelju u spornom periodu pripadala renta, kao razlika njegove zarade i zarade I kopača na dobijanju uglja, odnosno, kao razlika penzionih primanja tužitelja i uporednih penzionera, koji su penzionisani sa radnog mjesta I kopača na dobijanju uglja, u isto vrijeme kao i tužitelj.

5. AP-5177/13 Apelant je podnio 18. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002493 11 Gž od 29. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju plaća na ime rente mjesečne novčane iznose za određeni period i u buduće, dok je tužitelj odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva. U toku postupka je utvrđeno da je pravo tužitelja utvrđeno u ranijoj sudskoj odluci i visina rente utvrđena kao razlika između visine penzije tužitelja i visine starosne penzije određenog radnika, te su u odnosu na navedenu okolnost i u predmetnom postupku imala utvrđivati razlika između penzionih primanja tužitelja i navedenog radnika.

6. AP-5237/13 Apelant je podnio 23. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 001094 12 Gž od 12. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljičina tužba i obavezan apelant da tužiteljici na ime naknade materijalne štete za određeni period isplati određene novčane iznose i da joj ubuduće isplaćuje mjesečni novčani iznos na ime rente, dok je tužiteljica odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da se apelant zaključenim vansudskim poravnanjem obavezao tužiteljici isplaćivati mjesečnu rentu u iznosu dijela plaće koju bi njen suprug, kao poginuli radnik kod apelanta, ostvarivao i doprinosio izdržavanju svoje porodice i penzije koju je navedena porodica ostvarivala, te da je apelant u spornom periodu isplatio tužiteljici na ime priznate rente manji iznos od iznosa utvrđenog po zaključenom sporazumu. Stoga je tužiteljici, u skladu sa članom 194. Zakona o obligacionim odnosima, dosuđena naknada štete koju je trpjela gubitkom izdržavanja i isplata buduće rente, jer je tužiteljica imala pravo na rentu na način da se visina ista utvrđivala prema punoj plaći uporednih zaposlenika po podacima apelanta. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-354/13.

Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da u predmetnim apelacijama apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-354/13 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio