Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3661/13 (E. I.,R. K.,D. M., Ž. M. i D. M.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3661/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-3661/13, rješavajući apelacije Esmere Idriz i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Esmera Idriz, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 033719 11 GŽ od 5. juna 2013. godine;

Rajko Krivošija, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 030860 13 GŽ od 27. augusta 2013. godine;

Dragan Malešević, Željko Malešević i Dragica Malešević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000212 12 REV od 13. augusta 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3661/13 Esmera Idriz (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 26. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 033719 11 GŽ od 5. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantica je obavezana da tužitelju JP Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine na ime duga za zakupninu poslovnog prostora u Mostaru isplati iznos od 1.123,20 KM, te na ime izgubljene dobiti iznos od 5.520,00 KM. Osim toga, odbijen je kao neosnovan apelantičin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužitelj-protivtuženi na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora i obavljanja ugostiteljske djelatnosti isplati iznos od 7.100,00 KM. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tužitelj 2006. godine zaključili ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora na period od tri godine, ali da apelantica kao zakupoprimac nije redovno plaćala zakupninu, niti je nakon isteka ugovora (15. novembra 2009. godine) i raskida ugovora od strane tuženog napustila poslovni prostor sve do januara 2010. godine, zbog čega je sud apelanticu obavezao da tužitelju na ime neisplaćenih zakupnina i izgubljene dobiti isplati iznose navedene u dispozitivu presude. Nadalje, u pogledu apelantičinog protivtužbenog zahtjeva, sud je zaključio da apelantica nije dokazala visinu eventualno pretrpljene štete zbog činjenice da je tuženi firmi koja se bavi tretmanom otpada izdao u zakup pristupni put i prilaz koji se nalazio u okruženju predmetnog poslovnog prostora i na taj način je onemogućio da obavlja ugostiteljsku djelatnost, jer nije dokazala koliki iznos prihoda bi ostvarila da u neposrednoj blizini njenog ugostiteljskog objekta nije tretiran otpad, niti koji je iznos prihoda ostvarivala u postojećim okolnostima, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-4320/13 Rajko Krivošija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Simo Tošić advokat iz Banja Luke, podnio je 22. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 030860 13 GŽ od 27. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici J.J. na ime duga – pozajmljenih novčanih sredstava isplati iznos od 16.500,00 KM zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U postupku je utvrđeno da su tužiteljica i apelant u februaru 2005. godine zaključili ugovor o zajmu novčanih sredstava na osnovu kojeg je tužiteljica kao zajmodavac apelantu isplatila iznos od 20.000,00 KM, a apelant se obavezao da će tužiteljici najdalje do februara 2006. godine vratiti navedeni iznos. Također je utvrđeno da je apelant tužiteljici na ime navedenog duga u međuvremenu vratio ukupni iznos od 3.500,00 KM, ali da preostali iznos zajma nije vratio u ugovorenom roku, zbog čega je sud donio odluku kao u dispozitivu presude.

3. AP-4396/13 Dragan Malešević, Željko Malešević i Dragica Malešević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prnjavora, koje zastupa Radmila Plavšić advokatica iz Banja Luke, podnijeli su 28. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000212 12 REV od 13. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelanti su obavezani da tužitelju D.M. solidarno isplate iznos od 22.000,00 KM na ime duga - pozajmljenih novčanih sredstava. U postupku je utvrđeno da su tužitelj i prednik apelanata, umrli Ž.M., 1. juna 2004. godine zaključili ugovor o zajmu novčanih sredstava na osnovu kojeg je tužitelj kao zajmodavac isplatio Ž.M. iznos od 22.000,00 KM, a Ž.M. se obavezao da će tužitelju za mjesec dana, tj. najdalje do 1. jula 2004. godine vrati navedeni iznos, a ukoliko navedeni zajam ne uspije vratiti u ugovorenom roku, na nekretninama Ž.M. će se izvršiti upis založnog prava. Također je utvrđeno da je Ž.M. umro u decembru 2004. godine, ali tužitelju nije vratio navedeni iznos zajma, zbog čega je sud apelante kao nasljednike Ž.M. obavezao da tužitelju na ime duga isplate iznos naveden u dispozitivu presude. Osim toga, sud je zaključio da apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje da je u konkrentom slučaju stvarno ugovoreni iznos zajma iznosio 3.500,00 KM, umjesto iznosa navedenog u ugovoru, te da su oni iznos od 3.500,00 KM vratili tužitelju, niti su dokazali tvrdnje da se radi o zelenaškom ugovoru jer je tužitelj znao da je Ž.M. bio u teškoj materijalnoj situaciji koju je tužitelj namjeravao da iskoristi.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3661/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3661/13 (E. I.,R. K.,D. M., Ž. M. i D. M.) | Sudska praksa | Aktio