Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-381/13 (D.V.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-381/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-381/13, rješavajući apelacije D.V. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

D.V., protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 027701 12 Gž od 14. decembra 2012. godine;

Nusret Prohić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 008379 Gž od 27. marta 2013. godine;

F.E., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 006155 13 Rev od 24. septembra 2013.

godine;

Zdravko Milanović, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 013947 13 Gž od 11. novembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-381/13 D.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 027701 12 Gž od 14. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev protiv drugotuženog radi predaje u posjed teretnog motornog vozila i priključnog vozilo, utvrđeno da je apelantova tužba u odnosu na prvotuženog povučena, dok je predmet u dijelu odluke o troškovima postupka vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U toku postupka je utvrđeno da je apelant u predmetnoj tužbi istaknuo dva tužbena zahtjeva, prvim je tražio predaju u posjed, a drugim, eventualnim, naknadu štete za teretno motorno vozilo. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnih vozila, utvrđeno je da apelant i drugotuženi (koji je bio u stečaju), prije, a ni poslije otvaranja stečaja nisu bili u ugovornom odnosu, jer je apelant ugovor o kupoprodaji predmetnih vozila zaključio sa prvotuženim koji mu kupljena vozila, za koja je on djelomično isplatio kupoprodajnu cijenu, nikada nije predao u državinu, pa apelant nije stekao pravo svojine na predmetnim pokretnim stvarima. Stoga je utvrđeno da nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 34. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima da apelant traži predaju u posjed vozila od drugotuženog, te da nije dokazao ni da su se predmetna vozila nalazila u posjedu drugotuženog. Nadalje, u pogledu apelantovog eventualnog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, određeno je da će se o istom odlučivati kada odluka o prvom tužbenom zahtjevu postane pravosnažna. U pogledu odluke o troškovima postupka, utvrđeno je da će o istom odlučivati prvostepeni sud u odluci kojom bude okončan postupak povodom apelantovog zahtjeva koji je postavljena kao supsidijarni.

2. AP-2557/13 Nusret Prohić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 12. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 27 0 P 008379 Gž od 27. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba apelanta i ostalih tužitelja, utvrđeno da je tuženi zauzeo dio parcela apelanta i ostalih tužitelja i obavezan tuženi da im preda u posjed i nesmetano korištenje predmetni dio parcele. Nadalje, odlukom su odbijeni apelant i ostali tužitelji sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim su tražili da se obaveže tuženi da ukloni željeznu kapiju i bunar s parcele, te ukoliko to ne učini, isto će biti učinjeno od strane trećih lica na trošak tuženog. U toku postupka je utvrđeno da iz provedenih dokaza nije proizilazilo da su se sporni objekti nalazili na zauzetom dijelu parcele apelanta i ostalih tužitelja od strane tuženog. Nadalje, apelant i ostali tužitelji nisu predložili valjane dokaze radi potvrde svojih navoda u vezi sa postavljanjem i izgrađenošću objekata (kapije i bunara).

3. AP-4650/13 F.E. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 15. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 006155 13 Rev od 24. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu trećetuženi preda u posjed određene nekretnine, u stanju u kakvom je bila prije izgradnje saobraćajnice i ukloni sve nasipe, u suprotnom nasipe će ukloniti apelant na trošak trećetužene i da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime gubitka plodova i prihoda. Nadalje, određeno je da će o drugom (eventualnom) zahtjevu (za isplatu protivrijednosti oduzetog zemljišta) odlučiti prvostepeni sud u novom postupku. Osim toga, predmet u dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu trećetužena preda u posjed druge nekretnine u stanju kakvom je bila prije izgradnje saobraćajnice i ukloni sve nasipe, u suprotnom nasipe će ukloniti apelant na trošak trećetužene, apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu gubitka prihoda, apelantovog tužbenog zahtjeva u cijelosti u odnosu prvotuženu i drugotuženu, je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U pogledu odluke o troškovima postupka, određeno je da će o istim odlučiti prvostepeni sud konačnom odlukom. U toku postupka, u dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva koji je odbijen, utvrđeno je da je predmetna parcela bila dio regionalnog javnog puta na koji su se primjenjivale odredbe Zakona o cestama FBiH i nije mogla biti vraćena apelantu u posjed, s obzirom da je kao dio ceste javno dobro u općoj upotrebi. Nadalje, utvrđeno je da ukoliko apelant nije imao pravo na povrat nekretnine, nije ni mogao trpiti štetu zbog izgubljene zarade obrađivanjem predmetne nekretnine. U pogledu drugog (eventualnog) zahtjeva, utvrđeno je da kako je odbijen prvi tužbeni zahtjev, nužno je bilo da prvostepeni sud u novom postupku odluči i o eventualnom tužbenom zahtjevu u smislu člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na dio predmeta koji je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, utvrđeno je da je prvostepeni sud propustio ocijeniti izvedene dokaze, uslijed čega je apelant onemogućen da raspravlja pred sudom, jer nisu ocijenjeni dokazi u odnosu na sporne a relevantne činjenice.

4. AP-5363/13 Zdravko Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, podnio je 30. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 013947 13 Gž od 11. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da apelant u odnosu na tuženu ima jače pravo na posjed na nekretnini, što je tužena dužna priznati i predati tužitelju u posjed predmetnu nekretninu. U toku postupka je utvrđeno da je tužena na osnovu valjanog pravnog osnova ugovora o doživotnom izdržavanju upisana kao posjednik sporne nekretnine, da apelant nije imao nikakav pravni osnov za posjed iste i da se nije mogao smatrati pretpostavljenim vlasnikom stvari. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-381/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-381/13 (D.V.) | Sudska praksa | Aktio