Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-411/13 (M. P. iz Brčko distrikta Bosne i H., Z. S. iz Sižja i Mirjana)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-411/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine u predmetu broj AP-411/13, rješavajući apelacije Miluna Pavlovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milun Pavlović, Zorka Sarafijanović i Mirjana Jovanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 079324 11 Rev od 11. decembra 2012. godine;
K.G., protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 010025 12 Gž od 20. decembra 2012. godine;
Milka Macura i Zora Krtolina, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 058630 13 Gž 2 od 13. februara 2013.
godine;
Avdo Honđo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 023909 12 Rev od 22. oktobra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-411/13 Milun Pavlović iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, Zorka Sarafijanović iz Sižja i Mirjana Jovanović iz Lukavca (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica ili apelanti), drugoapelantica i trećeapelantica zastupane po prvoapelantu, podnijeli su 30. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 079324 11 Rev od 11. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata kojom su tražili da se utvrdi da su vlasnici nekretnine, što je tužena dužna priznati i dozvoliti da se apelanti upišu kao suvlasnici predmetne nekretnine. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu bili aktivno legitimisani, niti je tužena bila pasivno legitimisana u konkretnoj pravnoj stvari, jer je predmetna nekretnina rješenjem o eksproprijaciji prešla u vlasništvo korisnika eksproprijacije, čime je na istoj stekao vlasništvo, shodno odredbi člana 20. stav 2. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima.
2. AP-693/13 K.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 010025 12 Gž od 20. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i utvrđeno da je apelant vlasnik određene parcele, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže tužena da apelantu preda u državinu određeni dio druge parcele i da se apelant upiše na navedenom dijelu parcele. U toku postupka je utvrđeno da je apelant stekao pravo vlasništva na određenoj parceli kupovinom. Međutim, u odnosu na apelantov zahtjev za predaju u državinu dijela druge parcele, utvrđeno je da se isti prema katastarskoj i zemljišno-knjižnoj evidenciji nalazio u državni (u vlasništvu) druge osobe, te da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnog dijela druge parcele.
3. AP-1667/13 Milka Macura iz Zvornika i Zora Krtolina iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantice), podnijele su 19. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 058630 13 Gž 2 od 13. februara 2013. godine. Apelantice su dopunile apelaciju 20. maja 2013. i 6. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva dosjelošću na suvlasničkim dijelovima apelantica i trećetuženog predmetnih nekretnina, što su apelantice i trećetuženi bili dužni priznati i trpiti. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj sa svojim prednikom bio u savjesnom posjedu predmetnih nekretnina počev od 1955. godine, pa je usvojena njegova tužba u skladu sa članom 32. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
4. AP-5244/13 Avdo Honđo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 23. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 023909 12 Rev od 22. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojim je tražio da se utvrdi da je apelant po osnovu građenja na tuđem zemljištu postao vlasnikom određene parcele, te upisa iste u vlasništvo apelanta. U toku postupka je utvrđeno da je apelant gradnju predmetnog objekta izvršio u vrijeme kada je sporno zemljište bile društveno vlasništvo sa pravom raspolaganja na SIZ-u za stanovanje i da se stoga nije mogla primijeniti odredba člana 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, jer je odredba o stjecanju vlasništva gradnjom na tuđem zemljištu podrazumijevala da je graditelj gradio na privatnom a ne na društvenom vlasništvu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-411/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić