Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4154/13 (S. P.-I.,N. G. i drugi)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4154/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-4154/13, rješavajući apelacije Sonje Puljić-Ilić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije:

Sonje Puljić-Ilić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 041887 13 REV od 29. augusta 2013. godine;

Nusreta Goluba protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 RS 064265 13 RSŽ od 2. oktobra 2013. godine;

Vahidina Marića, Rusmira Kohnića, Samira Čampare, Halila Čućurevića, Tomislava Križanovića, Almera Krečinića, Edina Husnića, Jasmina Bajgorića, Edina Beglerovića, Samira Kaminića, Denisa Nuhanovića, Jusufa Omerike, Munire Omerike, Mensura Ćimića, Šerifa Dedovića, Have Gosto, Jasminke Kasumović, Mithada Boje, Sulejmana Salihovića, Safeta Omanovića, Muharema Omerike, Bajazita Ćelebića, Bajre Jelovca, Emina Pajevića, Omera Filandre, Emira Beše, Sake Kuko, Kemala Rahimića, Šefika Đokića, Adema Nezirića, Enisa Tanovića, Edina Begluka, Rasima Kadrića, Rame Ljevo, Ćamila Jamakovića, Almira Nuspahića, Aldina Hindića, Vahida Šuke, Semira Pobrića, Amila Tipure, Alije Muninovića, Refika Omerovića, Halila Bisića, Harisa Idriza, Ibrahima Begovića, Avdije Grbe, Edhema Čustovića, Halila Tucakovića, Azema Hidnića, Mirze Žilića, Emira Hajduka, Senada Čopelja, Emila Tipure, Ševala Isakovića, Derve Bučuka, Ekrema Marića, Vejsila Memića, Samira Kazića, Vahida Vođe, Edina Hadrovića, Mufida Karića, Izudina Delića, Ramiza Avdića, Ermina Miletića, Nedžada Smajlovića, Asima Ligate, Suada Hasanovića, Hasana Čamdžića, Zinete Subašić, Salke Bevaba, Mirsada Marića, Ibrahima Begovića, Šefika Ibrišimovića protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051278 13 REV od 17. oktobra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4154/13 Sonja Puljić-Ilić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 7. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 041887 13 REV od 29. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog (Klinička bolnica Mostar), radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaća, naknade za prekovremeni rad i razlike na ime prevoza). U predmetnoj pravnoj stvari je, između ostalog, zaključeno da apelantica ne može temeljiti svoja potraživanja na spornom Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva FBiH u pogledu kojeg je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom od 21. decembra 2011. godine utvrdio da u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi je navedeno da je apelantici za utuženi period (od 1. maja 2005. godine do 1. septembra 2007. godine) naknada dosuđena prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, a prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. i 2005. godine.

2. AP-4621/13 Nusret Golub (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić iz Zenice, podnio je 12. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 RS 064265 13 RSŽ od 2. oktobra 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaća), te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. Osporenom odlukom je preinačena prvostepena usvajajuća odluka, te navedeno da je tuženi isplaćivao apelantu potraživane naknade u spornom periodu u skladu sa odredbama Sporazuma o korekciji vrijednosti koeficijenata grupe složenosti poslova od 23. januara 2008. godina, a kako navedeni Sporazum nije u suprotnosti sa odredbama člana 43. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede, zaključeno je da predmetni tužbeni zahtjev nije osnovan.

3. AP-5393/13 Vahidin Marić iz Mostara, Rusmir Kohnić iz Stoca, Samir Čampara iz Mostara, Halil Čućurević iz Mostara, Tomislav Križanović iz Breze, Almer Krečinić iz Jablanice, Edin Husnić iz Mostara, Jasmin Bajgorić iz Mostara, Edin Beglerović iz Mostara, Samir Kaminić iz Mostara, Denis Nuhanović iz Stoca, Jusuf Omerika iz Mostara, Munira Omerika iz Mostara, Mensur Ćimić iz Mostara, Šerif Dedović iz Mostara, Hava Gosto iz Mostara, Jasminka Kasumović iz Mostara, Mithad Boja iz Hadžića, Sulejman Salihović iz Konjica, Safet Omanović iz Mostara, Muharem Omerika iz Mostara, Bajazit Ćelebić iz Mostara, Bajro Jelovac iz Mostara, Emin Pajević iz Mostara, Omer Filandra iz Mostara, Emir Bešo iz Stoca, Sako Kuko iz Mostara, Kemal Rahimić iz Mostara, Šefik Đokić iz Mostara, Adem Nezirić iz Jablanice, Enis Tanović iz Gacka, Edin Begluk iz Mostara, Rasim Kadrić iz Mostara, Ramo Ljevo iz Mostara, Ćamil Jamaković iz Jablanice, Almir Nuspahić iz Prozora, Aldin Hindić iz Jablanice, Vahid Šuko iz Stoca, Semir Pobrić iz Mostara, Amil Tipura iz Mostara, Alija Muninović iz Prozora, Refik Omerović iz Konjica, Halil Bisić iz Konjica, Haris Idriz iz Stoca, Ibrahim Begović iz Jablanice, Avdija Grbo iz Mostara, Edhem Čustović iz Mostara, Halil Tucaković iz Mostara, Azem Hidnić iz Jablanice, Mirza Žilić iz Mostara, Emir Hajduk iz Konjica, Senad Čopelj iz Mostara, Emil Tipura iz Mostara, Ševal Isaković iz Stoca, Dervo Bučuk iz Mostara, Ekrem Marić iz Mostara, Vejsil Memić iz Konjica, Samir Kazić iz Konjica, Vahid Vođo iz Konjica, Edin Hadrović iz Hadžica, Mufid Karić iz Doboja, Izudin Delić iz Lukavca, Ramiz Avdić iz Jablanice, Ermin Miletić iz Konjica, Nedžad Smajlović iz Kalesije, Asim Ligata iz Sarajeva, Suad Hasanović iz Kalesije, Hasan Čamdžić iz Stjepan Polja, Zineta Subašić iz Mostara, Salko Bevab iz Gračanice, Mirsad Marić iz Mostara, Ibrahim Begović iz Jablanice, Šefik Ibrišimović iz Zavidovića (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović, advokat iz Konjica, podnijeli su 31. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051278 13 REV od 17. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tužene (FBiH-Vlada FBiH) radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike toplog obroka). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelanti zaposlenici tužene i da su u restoranu tužene imali obezbjeđenu ishranu (topli obrok) u utuženom periodu, slijedom čega je zaključeno da im ne pripada i novčana naknada na ime razlike toplog obroka koje pravo imaju samo ako im nije obezbjeđena ishrana u toku radnog vremena.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4154/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4154/13 (S. P.-I.,N. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio