Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5002/13 (M. K.,A. D.,M. A.,S. K.,S. Ć.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5002/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-5002/13, rješavajući apelacije M. K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. K., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013371 13 REV od 28. oktobra 2013. godine;
A. D., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013321 13 REV od 29. oktobra 2013. godine;
M. A., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013366 13 REV od 31. oktobra 2013. godine;
S. K., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013365 12 REV od 14. novembra 2013.
godine;
S. Ć., protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013315 13 REV od 7. novembra 2013.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5002/13 M. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnijela je 9. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013371 13 REV od 28. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi prestanak važenja ugovora o ortaštvu zaključenog za tuženim M.G., zbog neispunjenja obaveza tuženog iz ugovora i zbog zablude, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo da na apelantičino ime prenese vlasništvo određenog broja dionica preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, bliže opisanih u dispozitivu presude, i da za taj broj dionica umanji vlasništvo dionica upisano na ime tuženog. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tuženi 2001. godine zaključili ugovor o ortaštvu kojim su utvrdili da postoji zajednički interes za upis javnih dionica certifikatima u cilju otkupa dijela preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, da je apelantica izvršila prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, te da je tuženi od tih sredstava kupio dionice preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno. S tim u vezi, sud je zaključio da predmetni ugovor o ortaštvu, čije poništenje apelantica traži predmetnom tužbom, nije ništav jer nije suprotan ustavnom uređenju, prinudnim propisima i moralu društva, niti je prilikom njegovog potpisivanje postojao nesporazum prilikom očitovanja izjave volje parničnih stranaka, odnosno predmetni ugovor je potpisan bez ikakvih mana volje, uključujući i zabludu. Nadalje, sud je zaključio da apelantica predmetnom tužbom pogrešno traži poništenje ugovora zbog njegovog neispunjenja, jer to u skladu sa odredbama člana 122. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) nisu razlozi na ništavost, nego za eventualni raskid ugovora a, osim toga, iz izvedenih dokaza proizilazi da je tuženi ispunio svoje obaveze iz ugovora unošenjem svojih sredstava u ortakluk, otkupljivanjem dionica preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, te vođenjem knjigovodstvenih poslova i svih poslova neophodnim za upis dionica.
2. AP-5003/13 A. D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnijela je 9. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013321 13 REV od 29. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi prestanak važenja ugovora o ortaštvu zaključenog za tuženim M.G., zbog neispunjenja obaveza tuženog iz ugovora i zbog zablude, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo da na apelantičino ime prenese vlasništvo određenog broja dionica preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, bliže opisanih u dispozitivu presude, i da za taj broj dionica umanji vlasništvo dionica upisano na ime tuženog. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tuženi 2001. godine zaključili ugovor o ortaštvu kojim su utvrdili da postoji zajednički interes za upis javnih dionica certifikatima u cilju otkupa dijela preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, da je apelantica izvršila prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, te da je tuženi od tih sredstava kupio dionice preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno. S tim u vezi, sud je zaključio da predmetni ugovor o ortaštvu, čije poništenje apelantica traži predmetnom tužbom, nije ništav jer nije suprotan ustavnom uređenju, prinudnim propisima i moralu društva, niti je prilikom njegovog potpisivanje postojao nesporazum prilikom očitovanja izjave volje parničnih stranaka, odnosno predmetni ugovor je potpisan bez ikakvih mana volje, uključujući i zabludu. Nadalje, sud je zaključio da apelantica predmetnom tužbom pogrešno traži poništenje ugovora zbog njegovog neispunjenja, jer to u skladu sa odredbama člana 122. ZOO nisu razlozi na ništavost, nego za eventualni raskid ugovora a, osim toga, iz izvedenih dokaza proizilazi da je tuženi ispunio svoje obaveze iz ugovora unošenjem svojih sredstava u ortakluk, otkupljivanjem dionica preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, te vođenjem knjigovodstvenih poslova i svih poslova neophodnim za upis dionica.
3. AP-5004/13 M. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnijela je 9. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013366 13 REV od 31. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi prestanak važenja ugovora o ortaštvu zaključenog za tuženim M.G., zbog neispunjenja obaveza tuženog iz ugovora i zbog zablude, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo da na apelantičino ime prenese vlasništvo određenog broja dionica preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, bliže opisanih u dispozitivu presude, i da za taj broj dionica umanji vlasništvo dionica upisano na ime tuženog. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tuženi 2001. godine zaključili ugovor o ortaštvu kojim su utvrdili da postoji zajednički interes za upis javnih dionica certifikatima u cilju otkupa dijela preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, da je apelantica izvršila prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, te da je tuženi od tih sredstava kupio dionice preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno. S tim u vezi, sud je zaključio da predmetni ugovor o ortaštvu, čije poništenje apelantica traži predmetnom tužbom, nije ništav jer nije suprotan ustavnom uređenju, prinudnim propisima i moralu društva, niti je prilikom njegovog potpisivanje postojao nesporazum prilikom očitovanja izjave volje parničnih stranaka, odnosno predmetni ugovor je potpisan bez ikakvih mana volje, uključujući i zabludu. Nadalje, sud je zaključio da apelantica predmetnom tužbom pogrešno traži poništenje ugovora zbog njegovog neispunjenja, jer to u skladu sa odredbama člana 122. ZOO nisu razlozi na ništavost, nego za eventualni raskid ugovora a, osim toga, iz izvedenih dokaza proizilazi da je tuženi ispunio svoje obaveze iz ugovora unošenjem svojih sredstava u ortakluk, otkupljivanjem dionica preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, te vođenjem knjigovodstvenih poslova i svih poslova neophodnim za upis dionica.
4. AP-5005/13 S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnio je 9. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013365 12 REV od 14. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi prestanak važenja ugovora o ortaštvu zaključenog za tuženim M.G., zbog neispunjenja obaveza tuženog iz ugovora i zbog zablude, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo da na apelantovo ime prenese vlasništvo određenog broja dionica preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, bliže opisanih u dispozitivu presude, i da za taj broj dionica umanji vlasništvo dionica upisano na ime tuženog. U postupku je utvrđeno da su apelant i tuženi 2001. godine zaključili ugovor o ortaštvu kojim su utvrdili da postoji zajednički interes za upis javnih dionica certifikatima u cilju otkupa dijela preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, da je apelant izvršio prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, te da je tuženi od tih sredstava kupio dionice preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno. S tim u vezi, sud je zaključio da predmetni ugovor o ortaštvu, čije poništenje apelant traži predmetnom tužbom, nije ništav jer nije suprotan ustavnom uređenju, prinudnim propisima i moralu društva, niti je prilikom njegovog potpisivanje postojao nesporazum prilikom očitovanja izjave volje parničnih stranaka, odnosno predmetni ugovor je potpisan bez ikakvih mana volje, uključujući i zabludu. Nadalje, sud je zaključio da apelant predmetnom tužbom pogrešno traži poništenje ugovora zbog njegovog neispunjenja, jer to u skladu sa odredbama člana 122. ZOO nisu razlozi na ništavost, nego za eventualni raskid ugovora a, osim toga, iz izvedenih dokaza proizilazi da je tuženi ispunio svoje obaveze iz ugovora unošenjem svojih sredstava u ortakluk, otkupljivanjem dionica preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, te vođenjem knjigovodstvenih poslova i svih poslova neophodnim za upis dionica.
5. AP-5007/13 S. Ć. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Mustafa Jusufbašić advokat iz Bugojna, podnijela je 9. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 013315 13 REV od 7. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi prestanak važenja ugovora o ortaštvu zaključenog za tuženim M.G., zbog neispunjenja obaveza tuženog iz ugovora i zbog zablude, te da se naloži Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo da na apelantičino ime prenese vlasništvo određenog broja dionica preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, bliže opisanih u dispozitivu presude, i da za taj broj dionica umanji vlasništvo dionica upisano na ime tuženog. U postupku je utvrđeno da su apelantica i tuženi 2001. godine zaključili ugovor o ortaštvu kojim su utvrdili da postoji zajednički interes za upis javnih dionica certifikatima u cilju otkupa dijela preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, da je apelantica izvršila prijenos svojih ličnih certifikata sa jedinstvenog računa na jedinstveni račun tuženog, te da je tuženi od tih sredstava kupio dionice preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno. S tim u vezi, sud je zaključio da predmetni ugovor o ortaštvu, čije poništenje apelantica traži predmetnom tužbom, nije ništav jer nije suprotan ustavnom uređenju, prinudnim propisima i moralu društva, niti je prilikom njegovog potpisivanje postojao nesporazum prilikom očitovanja izjave volje parničnih stranaka, odnosno predmetni ugovor je potpisan bez ikakvih mana volje, uključujući i zabludu. Nadalje, sud je zaključio da apelantica predmetnom tužbom pogrešno traži poništenje ugovora zbog njegovog neispunjenja, jer to u skladu sa odredbama člana 122. ZOO nisu razlozi na ništavost, nego za eventualni raskid ugovora a, osim toga, iz izvedenih dokaza proizilazi da je tuženi ispunio svoje obaveze iz ugovora unošenjem svojih sredstava u ortakluk, otkupljivanjem dionica preduzeća UNIS BINAS d.o.o. Bugojno, te vođenjem knjigovodstvenih poslova i svih poslova neophodnim za upis dionica.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5002/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić