Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5207/13 (V. Z.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5207/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-5207/13, rješavajući apelacije Vahida Zajke, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Vahid Zajko protiv:

- rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 326542 13 PŽP od 28. oktobra 2013. godine;

- rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 335329 13 PŽP od 6. decembra 2013. godine;

- rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 335322 13 PŽP od 6. decembra 2013. godine;

- rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 326541 13 PŽP od 7. oktobra 2013. godine;

- rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 280553 13 PŽP od 11. novembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-5207/13 Vahid Zajko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 326542 13 PŽP od 28. oktobra 2013. godine. Postupajući po apelantovom zahtjevu za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu, sud je donio odluku kojom je apelant proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 42. stav 1. alineja 6. Zakona o cestovnom prijevozu u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM. Sud je zaključio da je u predmetnom postupku, nakon provedenog inspekcijskog nadzora od strane kantonalnog saobraćajnog inspektora, utvrđeno da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu „Žuti taxi“ obavljao taxi prevoz bez posjedovanja dopunske taxi oznake, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

2. AP-5208/13 Apelant je podnio 20. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 335329 13 PŽP od 6. decembra 2013. godine. Postupajući po apelantovom zahtjevu za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu, sud je donio odluku kojom je apelant proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 42. Zakona, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Sud je zaključio da je u predmetnom postupku, nakon provedenog inspekcijskog nadzora od strane kantonalnog saobraćajnog inspektora, utvrđeno da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu „Žuti taxi“ obavljao taxi prevoz bez posjedovanja dopunske taxi oznake, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

3. AP-5209/13 Apelant je podnio 20. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 335322 13 PŽP od 6. decembra 2013. godine. Postupajući po apelantovom zahtjevu za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu, sud je donio odluku kojom je apelant proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 42. Zakona, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Sud je zaključio da je u predmetnom postupku, nakon provedenog inspekcijskog nadzora od strane kantonalnog saobraćajnog inspektora, utvrđeno da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu „Žuti taxi“ obavljao taxi prevoz bez posjedovanja dopunske taxi oznake, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

4. AP-5210/13 Apelant je podnio 20. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 326541 13 PŽP od 7. oktobra 2013. godine. Postupajući po apelantovom zahtjevu za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu, sud je donio odluku kojom je apelant proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 42. Zakona, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM. Sud je zaključio da je u predmetnom postupku, nakon provedenog inspekcijskog nadzora od strane kantonalnog saobraćajnog inspektora, utvrđeno da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu „Žuti taxi“ obavljao taxi prevoz bez posjedovanja dopunske taxi oznake, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

5. AP-5211/13 Apelant je podnio 20. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 280553 13 PŽP od 11. novembra 2013. godine. Postupajući po apelantovom zahtjevu za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu, sud je donio odluku kojom je apelant proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 42. Zakona, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Sud je zaključio da je u predmetnom postupku, nakon provedenog inspekcijskog nadzora od strane kantonalnog saobraćajnog inspektora, utvrđeno da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu „Žuti taxi“ obavljao taxi prevoz bez posjedovanja dopunske taxi oznake, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5207/13. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant su se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5207/13 (V. Z.) | Sudska praksa | Aktio