Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-565/13 (L. B.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-565/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-565/13, rješavajući apelacije Ljubice Bošnjak i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ljubica Bošnjak protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 039152 13 Rev od 22. aprila 2014.
godine;
Marijana Škutor protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 040215 13 Rev od 17. decembra 2013. godine;
M. S. protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 RS 036172 13 RSŽ od 28. maja 2013. godine;
Boško Radulj protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 005692 13 Rev od 19. marta 2014. godine;
Velmin Mušić protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004203 13 GŽ od 26. augusta 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-565/13 Ljubica Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 8. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 RS 039152 11 RSŽ od 11. januara 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 11. juna 2014. godine, osporivši presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 039152 13 Rev od 22. aprila 2014. godine kojom je odbijena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 11. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog (Klinička bolnica Mostar), radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaća i regresa). U predmetnoj pravnoj stvari je, između ostalog, zaključeno da apelantica ne može temeljiti svoja potraživanja na spornom Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva FBiH u pogledu kojeg je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom od 21. decembra 2011. godine utvrdio da u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi je navedeno da je apelantici za utuženi period (od februara 2005. godine do 31. avgusta 2007. godine) naknada dosuđena prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, a prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. i 2005. godine.
2. AP-955/13 Marijana Škutor (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin iz Mostara, podnijela je 7. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 RS 040215 11 RSŽ od 6. februara 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 31. januara 2014. godine, osporivši presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 040215 13 Rev od 17. decembra 2013. godine kojom je odbijena revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 6. februara 2013. godine . U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženog (Klinička bolnica Mostar), radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaća i regresa). U predmetnoj pravnoj stvari je, između ostalog, zaključeno da apelantica ne može temeljiti svoja potraživanja na spornom Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva FBiH u pogledu kojeg je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom od 21. decembra 2011. godine utvrdio da u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa odredbama člana III/2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi je navedeno da je apelantici za utuženi period (od 1. marta 2005. godine do 10. septembra 2007. godine) naknada dosuđena prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, a prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2000. i 2005. godine.
3. AP-3071/13 M. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Broda, kojeg zastupa Jagoda Zvonar, podnio je 9. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 RS 036172 13 RSŽ od 28. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev kojeg je apelant podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata plaća, sindikalnog dodatka, toplog obroka, regresa i troškova prevoza). Odlučeno je, također, da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, u pogledu zahtjeva za isplatu toplog obroka, prevoza i regresa utvrđeno da su predmetna potraživanja uslovljena materijalno-finansijskom mogućnošću sa izdvajanjem sredstava za materijalne troškove poslovanja. S obzirom da tuženi, prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, nije predvidio, izdvojio niti vršio isplatu novčanih sredstava na ime ovih naknada u 2010. i 2011. godini (za koji period apelant potražuje), istaknuto je da, u nedostatku „materijalne podloge“ u sredstvima za isplatu ovih naknada, nema ni mogućnosti za njihovu isplatu. Slijedom navedenog je zaključeno da tuženi kao poslodavac nije povrijedio svoju ugovornu obavezu koja proizlazi iz odredbi Opšteg kolektivnog ugovora, niti je apelant doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale zaposlene.
4. AP-3328/13 Boško Radulj (u daljnjem tekstu: apelant), iz Omarske, kojeg zastupa Udruženje za zaštitu prava u oblasti zaposlenja i socijalnog osiguranja „Diskriminacija je zabranjena“ iz Banje Luke, podnio je 26. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 005692 12 GŽ od 16. maja 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 3. juna 2014. godine, osporivši presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 005692 13 Rev od 19. marta 2014. godine kojom je odbijena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 16. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke o otkazu ugovora o radu i rješenja o prestanku radnog odnosa, zahtjev za vraćanje na rad i isplatu plaće i ostalih naknada iz radnog odnosa i odgovarajućih doprinosa, te utvrđenje da ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 16. avgusta 2004. godine prestaje da važi sa danom dostavljanja rješenja tuženom o potpunom gubitku radne sposobnosti apelanta, kao i utvrđenje da je apelant bio diskriminiran). U osporenoj odluci Vrhovnog suda, kao konačnoj u predmetnoj pravnoj stvari, je navedeno da slijedom utvrđenja da sporna odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantu nije zakonita, saglasno odredbi člana 117. Zakona o radu RS, apelantu pripada pravo na naknadu izgubljene plate i to za period u odnosu na koji je tužba podnesena blagovremeno. Dalje je navedeno da su odluke nižestepenih sudova pravilne o odbijanju zahtjeva za vraćanje apelanta na rad i pored činjenice da su poništene odluke tuženog o prestanku njegovog radnog odnosa, s obzirom da je apelant sa 28. februarom 2006. godine ostvario pravo na invalidsku penziju, što podrazumijeva gubitak radne sposobnosti, bez koje po prirodi stvari i saglasno odredbi člana14. stav 1. navedenog Zakona nije moguć rad kod tuženog. Također je, između ostalog, istaknuto da su nižestepeni sudovi pravilno odbacili, odnosno odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje da je apelant bio izložen neposrednoj diskriminaciji i psihičkom zlostavljanju od strane tuženog, kao i njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete po tom osnovu.
5. AP-4047/13 Velmin Mušić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gorčić & Gagula advokat iz Sarajevo, podnio je 26. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004203 13 GŽ od 26. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tužene, radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluka tužene kojima je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova prevoza sa posla i na posao, te utvrđenje prava apelanta za navedenu naknadu i isplatu iste). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužena donijela pobijane odluke na zakonit način, cijeneći vrstu prevoza za koju su propisani uslovi pod kojima se ostvaruje pravo na naknadu i činjenicu da se naknada za odvojen život od porodice i naknada za međumjesni prevoz isključuju, shodno odredbama člana 47. stav 3. Pravilnika o platama i drugim naknadama profesionalnih vojnih lica na službi u MO i OS BiH. Dalje je navedeno da zahtjev apelanta za utvrđenje prava na naknadu troškova prevoza autobuskom linijom, koja povezuje dva naseljena mjesta na teritoriji iste opštine, nema pravnog osnova, jer takva naknada nije propisana podzakonskim aktima tužene.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-565/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić