Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/13 (V.I. i drugi)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-59/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-59/13, rješavajući apelacije V.I. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

V.I., protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 042087 12 Gž od 29. novembra 2012. godine;

Božidar Krnojelac, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 015504 12 Rev od 18. decembra 2012. godine;

Vladimir Tomić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 003855 11 Rev od 15. januara 2013.

godine;

Dejanac Promet d.o.o. Gradiške, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 006001 11 Rev od 3. aprila 2013.

godine;

Ismeta Junuzović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 021379 12 Rev od 29. marta 2013.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-59/13 V.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višića, kojeg zastupa OD Milas, Martinović & Partneri Ljubuški, podnio je 7. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 042087 12 Gž od 29. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezani tuženi solidarno isplatiti apelantu određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenoga straha, na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti i na ime naruženosti) i troškova liječenja, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog. U toku postupka je utvrđeno da kod apelanta nije postojala suodgovornost za nastanak štetnog događaja, te je na osnovu ocjene provedenih dokaza i okolnosti konkretnog slučaja, apelantu dosuđena naknada u smislu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima.

2. AP-168/13 Božidar Krnojelac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 15. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 015504 12 Rev od 18. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba apelanta i drugih tužitelja i obavezana tužena da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti), te ostalim tužiteljima novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog. U toku postupka je utvrđeno da je tužena bila odgovorna apelantu i ostalim tužiteljima za naknadu nestale štete zbog opasne djelatnosti po principu objektivne odgovornosti, te je u smislu čl. 173. i

200. Zakona o obligacionim odnosima obavezana na naknadu štete. Pri tome, utvrđeno je da su dosuđeni iznosi predstavljali iznose koji su bili primjereni jačini i trajanju fizičkog i duševnog bola i straha koji je trpio apelant, i koji su predstavljali pravičnu novčanu satisfakciju, te nisu odudarali od dotadašnje sudske prakse u sličnim slučajevima.

3. AP-1711/13 Vladimir Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 22. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 003855 11 Rev od 15. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan prvotuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime nematerijalne štete (po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenoga straha) i materijalne štete (u vidu troškova liječenja), te je predmet u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog naruženosti vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Nadalje, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog kojim je tražio isplatu naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa, kao i sa zahtjevom da se solidarno sa drugotuženim obaveže da apelantu na ime rente ubuduće solidarno isplaćuju određeni iznos. Također, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog kojim je tražio da se sa prvotuženim solidarno obaveže da apelantu isplati naknadu nematerijalne štete (na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenoga straha) i materijalne štete (u vidu troškova liječenja), te da apelantu na ime rente ubuduće solidarno plaćaju određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu pripadala naknada nematerijalne i materijalne štete u iznosima, koji su nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeni u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima i orijentacionim kriterijima, dok je apelantov zahtjev za rentu odbijen iz razloga što nije dokazao da je u predmetnoj saobraćajnoj nesreći pretrpio i materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade. U pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog naruženosti koji je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, utvrđeno je da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 57. stav 4. Zakona o parničnom postupka kad nije dozvolio preinačenje tužbe postavljanjem novog zahtjeva uz postojeće.

4. AP-2690/13 Dejanac Promet d.o.o. Gradiške (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Čedo Niškanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 006001 11 Rev od 3. aprila 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni strah, za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i za duševne bolove zbog naruženosti) i materijalne štete na ime izgubljene zarade zbog nesposobnosti za rad - renta, u mjesečnom novčanom iznosu, od dana nastanke štete pa u buduće dok za to postoje zakonski uslovi ili do druge odluke suda, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva. U toku postupka je utvrđeno da je apelant odgovoran za predmetnu štetu, kao imalac opasne stvari (motorne pile) koju je povjerio tužitelju u vršenju poslova sječe stabala i kao lice koje se bavi opasnom djelatnošću. Nadalje, utvrđeno je da je postojala njihova podijeljena odgovornost i da s obzirom na propuste apelanta koji su doveli do predmetne štete i propuste tužitelja koji je doprinio nastanku štete, odgovornost apelanta za nastanak štete je 70% a odgovornost tužitelja 30% (član 192. Zakona o obligacionim odnosima).

5. AP-3011/13 Ismeta Junuzović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Predrag Ibrahimpašić, advokat iz Bihaća, podnijela je 8. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 021379 12 Rev od 29. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezan tuženi da apelantici zbog nezakonitog lišenja slobode isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete i izgubljene zarade, dok je odbijen dio apelantičinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa, kao i zahtjev kojim je apelantica tražila da se obaveže tuženi da obračuna i isplati doprinose iz plaće i na plaću za apelanticu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici pripadalo pravo na naknadu nematerijalne štetu u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede slobode apelantice, te je odmjerena visina naknadu prema konkretnim okolnostima dužine trajanja lišenja slobode, dužine trajanja i jačine duševnih bolova i posljedica na duševno stanje apelantice. Nadalje, utvrđeno je da je apelantici pripadalo pravo na naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade za period neosnovanog boravka u pritvoru, ali ne i nakon izlaska iz pritvora do zapošljavanja. Osim toga, u pogledu tužbenog zahtjeva za uplatu doprinosa, utvrđeno je da je nastupila zastara potraživanja u skladu sa članom 106. Zakona o radu, te da se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ne primjenjuje retroaktivno. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-59/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-59/13 (V.I. i drugi) | Sudska praksa | Aktio