Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-596/13 (J. B.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-596/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine, u predmetu broj AP-596/13, rješavajući apelacije Josipa Bulića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Josip Bulić, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 013309 12 Gž od 10. decembra 2012. godine;
„KASSEK“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Maoči, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 003063 12 Pž 2 od 5. marta 2013.
godine;
„FINALIST“ d.o.o. Tuzla, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 035509 12 Pž od 8. aprila 2013. godine;
RK „BOSKA“ a.d. Banjaluka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 005869 12 Rev od 2. augusta 2013.
godine;
Digitel Telekom d.o.o. Gradačac, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 007473 13 Gž od 10. aprila 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-596/13 Josip Bulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, podnio je 12. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 013309 12 Gž od 10. decembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezani prvotuženi i apelant, kao drugotuženi, da na ime ugovora o dugoročnom nenamjenskom kreditu solidarno isplate tužitelju dospjelo novčano potraživanje. U toku postupka je utvrđeno da je prvotuženi, kao glavni dužnik, prestao izmirivati svoje obaveze po kreditu i da je pismeno pozivan da izmiri dospjelu obavezu, koju nije izmirio, čime su se stekli uslovi za odgovornost apelanta, kao jamca, u skladu sa zaključenom ugovorom o jamstvu.
2. AP-2221/13 „KASSEK“ d.o.o. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Maoči (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 003063 12 Pž 2 od 5. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos, te je utvrđeno da ne postoje potraživanja apelanta prema tužitelju, po osnovu određenih faktura, istaknuta radi prebijanja. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je osnovan tužiteljev zahtjev za isplatu duga na ime izrade i isporuke ekspanzionog modula.
3. AP-2929/13 „FINALIST“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 035509 12 Pž od 8. aprila 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant tužitelju isplatiti određeni novčani iznos na ime duga. Nadalje, odlukom je djelomično usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezan tužitelj da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime duga, dok je apelant odbijen sa viškom protivtužbenog zahtjeva za isplatu na ime penala zbog kašnjenja i na ime kamate na unaprijed uplaćena sredstva. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj po predmetnom ugovoru isporučio i fakturisao apelantu opremu u određenoj vrijednost i da je apelant platio određeni novčani iznos, te je ostao dužan tužitelju iznos koji mu je dosuđen odlukom. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj ostao dužan isplatiti određeni novčani iznos apelantu po računu. Apelantov protivtužbeni zahtjev za isplatu penala zbog kašnjenja je odbijen iz razloga što nije dokazao da je, nakon što je primio ispunjenje obaveze od tužitelja, bez odlaganja istom saopćio da zadržava pravo na ugovorenu kaznu, što je bio dužan prema članu 273. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev za isplatu na ime kamate na unaprijed uplaćena sredstva, jer je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o sporu između dva pravna lica koja se ne mogu baviti kreditiranjem, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o bankama.
4. AP-3936/13 RK „BOSKA“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branislav A. Rakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 005869 12 Rev od 2. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos (na ime duga po osnovu korištenja gradskog građevinskog zemljišta). U toku postupka je utvrđeno da je zakonska osnova apelantove obaveze proizilazila iz tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu i rješenja tužitelja o utvrđivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta, pa kako apelant nije ispunio svoju obavezu, tužitelju je dosuđen iznos naknade za određeni period u visini koja je na osnovu nalaza vještaka utvrđena kao apelantov dug.
5. AP-4583/13 Digitel Telekom d.o.o. Gradačac (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 11. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 Mal 007473 13 Gž od 10. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime naknade za priključak na javnu automatsku mrežu ATC Mionica I, općina Gradačac. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, odnosno, da su se tuženi neosnovano obogatili u skladu sa odredbom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima za određene novčane iznose. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-596/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić