Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3863/11 („Hercegovina-osiguranje“ d.d. Mostar)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Cesija
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3863/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3863/11, rješavajući apelaciju „Hercegovina-osiguranja“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Hercegovina-osiguranja“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 026616 11 Rev od 2. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 Ps 026616 09 Pz od 15. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 026616 06 Ps od 31. marta 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Hercegovina-osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupaju Ragib Hadžić i Almin Dautbegović, advokati iz Zenice, podnijelo je 30. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 026616 11 Rev od 2. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 026616 09 Pz od 15. oktobra 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 026616 06 Ps od 31. marta 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od JP Hrvatske telekomunikacije d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su odgovore dostavili u periodu od 23. jula do 22. augusta 2014. godine. Tuženi nije odgovorio na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 07 58 Ps 026616 06 Ps od 31. marta 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od 22.693.551,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. oktobra 2004. godine do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I izreke presude). Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništavan ugovor o cesiji od 29. juna 1999. godine zaključen između Ministarstva odbrane – Hrvatskog vijeća odbrane kao cedenta, prednika tuženog – HPT d.o.o. Mostar kao cezusa i apelanta kao cesionara, te da je apelant dužan tuženom platiti troškove parničnog postupka (stav II izreke presude). Navedenom presudom utvrđeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke presude).

6. Općinski sud je u obrazloženju, između ostalog, istakao da je predmet konkretnog spora apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Dalje je utvrđeno da u konkretnom postupku nije sporno da je pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj Pž-74/04 od 15. oktobra 2004. godine (potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-940/04 od 28. februara 2005. godine) utvrđeno da je ništavan ugovor o prodaji dijela poslovnog udjela u društvu Eronet d.o.o. Mostar koji je zaključen 16. augusta 1999. godine između prednika tuženog (HPT d.o.o. Mostar) i apelanta, a prema kojem je apelant u spomenuto društvo unio kapital u iznosu od 3.263.343,20 KM. Općinski sud je naveo da je apelant kao pravni osnov postavljenog tužbenog zahtjeva naveo sticanje bez osnova iz člana 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je tužbeni zahtjev temeljio na činjenici da je utvrđenjem ništavnosti ugovora od 16. augusta 1999. godine tuženi u obavezi isplatiti odnosno vratiti apelantu iznos od 3.263.343,20 KM na ime unesenog poslovnog udjela u spomenuto društvo, te mu isplatiti dobit navedenog društva u periodu od 16. augusta 1999. godine do 1. decembra 2004. godine u skladu s apelantovim udjelom, a što sve ukupno iznosi 22.693.551,14 KM, a taj iznos apelant i traži u tužbenom zahtjevu. Dalje, istaknuto je da iz Presude Kantonalnog suda broj Pž-74/04 proizlazi da je apelant stekao udio od 35,60 procenata u kapitalu u društvu Eronet d.o.o. Mostar, te da je taj pravni posao bio apsolutno ništavan. Među parničnim strankama, kako je dalje utvrđeno, sporno je da li se tuženi neosnovano obogatio, odnosno da li je stekao imovinsku vrijednost od 22.693.551,14 KM koja se odnosi na uloženi kapital od 3.263.343,20 KM i ostvarenu dobit, odnosno plodove kapitala, u smislu člana 214. ZOO-a. Iz navedene okolnosti, kako je ocijenio Općinski sud, proizlaze pravne posljedice utvrđenja apsolutne ništavnosti temeljnog pravnog posla od početka (ex tunc), na taj način što se uspostavlja stanje kakvo je bilo prije stupanja u poslovne odnose parničnih stranaka, znači prije zaključenja samog ugovora. Budući da je Kantonalni sud Presudom broj Pž-74/04 utvrdio ništavnost pravnog posla – ugovora o prodaji dijela poslovnog udjela između pravnog prednika tuženog i apelanta, apelant ne može potraživati bilo kakvu imovinsku korist niti dobit iz takvog pravnog posla niti se apelantovo potraživanje na osnovu člana 214. ZOO-a može prihvatiti kao osnovano, odnosno primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari budući da nije zaključen pravni posao. Osim toga, kako je naveo Općinski sud, iz spomenute presude Kantonalnog suda proizlazi da su apelant i pravni prednik tuženog bili nesavjesni i da su postupali suprotno odredbama člana 12. ZOO-a, suprotno principu savjesnosti i poštenja, odnosno apelant nije ni dokazao da je platio iznos od 3.263.343,20 KM na ime kupovine dijela poslovnog udjela prema ugovoru od 16. augusta 1999. godine, pa stoga ne može potraživati ni kapital ni eventualne plodove kapitala. Shodno navedenom, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

7. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 026616 09 Pz od 15. oktobra 2010. godine, kojom je žalbe parničnih stranaka odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je prvostepeni sud izvršio uvid u Presudu Kantonalnog suda broj Pž-74/04 iz koje se vidi da su pravni prednik apelanta kao tužilac na jednoj strani i apelant na strani tuženih u tom sporu napravili nezakonitu pravnu konstrukciju da bi došli u posjed od 51 procenta udjela u društvu Eronet d.o.o. Mostar koji je bio državni kapital.

8. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 58 0 Ps 026616 11 Rev od 2. augusta 2011. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili primjenu člana 214. ZOO-a i tužbeni zahtjev onako kako je on postavljen odbili kao neosnovan. Naime, kako je dalje navedeno, iz ništavnog pravnog posla ugovarači mogu potraživati samo ono što je dato s ciljem ispunjenja tog posla, što nije predmet konkretnog spora, kako je to vidljivo iz postavljenog tužbenog zahtjeva. Budući da sud prema odredbi člana 2. ZPP odlučuje samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno odlučio osporavanom odlukom, te je reviziju odbio kao neosnovanu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. U opširnim apelacionim navodima apelant je naveo hronološki tok događaja u postupku, ističući da su redovni sudovi pogrešno ocijenili materijalne dokaze i s tim u vezi pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da je Vijeće Vrhovnog suda bilo impresionirano visinom vrijednosti spora i činjenicom da kao tuženog ima praktično državu, a kao tužioca (apelanta) pravno lice s isključivo privatnim kapitalom. Također, navodi da nije imao ravnopravan tretman sa suprotnom stranom u postupku. Apelant smatra da je oštećen jer je njegova imovina ostala u vlasništvu tuženog, a budući da je tuženi kroz djelovanje i rad društva Eronet ostvario dobit (kao posebne plodove), ta dobit također pripada apelantu.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je osporena odluka tog suda u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonom, kao i Evropskom konvencijom, te su stoga apelantovi navodi neosnovani.

11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da tokom prvostepenog postupka pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, jer mu je u potpunosti omogućeno isticanje svih zahtjeva i prigovora, a u prvostepenom postupku primjena zakona nije bila proizvoljna. Apelant je sva svoja prava kako procesne tako i materijalne prirode predlagao i iskoristio isticanjem prigovora tokom postupka kao i izjavljivanjem pravnih lijekova, a što potvrđuju odluke Kantonalnog i Vrhovnog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) relevantna odredba glasi:

Član 214.

Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

VI.Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 026616 11 Rev od 2. augusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 30. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

18. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

21. Apelant smatra da su redovni sudovi pri odlučivanju o konkretnoj pravnoj stvari pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno pravo, kao i da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost u postupku.

22. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

23. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naglasio da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i obrazložili zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev za isplatu preciziranog novčanog iznosa po osnovu neosnovanog bogaćenja iz člana 214. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da se apelant ne može u konkretnom parničnom postupku pozivati na odredbe člana 214. ZOO-a jer u situaciji kada je utvrđena apsolutna ništavnost pravnog posla (ugovor od 16. augusta 1999. godine), te kada apelant nije dokazao da je platio novčani iznos na ime kupovine dijela poslovnog udjela po ugovoru od 16. augusta 1999. godine, apelant se ne može pozivati na bilo kakvu imovinsku korist – plodove kapitala, niti se potraživanje može zasnivati na odredbi člana 214. ZOO-a. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima utemeljili osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Dalje, u odnosu na apelantove navode da su sudovi povrijedili princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da sudovi nisu s dužnom pažnjom ocijenili dokaze i argumente koje je iznosio tokom postupka, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 49/06, tačka 31). U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274; Ustavni sud, odluke br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, i U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelant imao mogućnost da predlaže svoje dokaze kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, što je apelant, kako to proizlazi iz činjenica predmeta i osporenih odluka, i činio, te su u tom smislu, prema ocjeni Ustavnog suda, neosnovani apelantovi navodi da nije bio ravnopravno tretiran sa suprotnom stranom.

27. Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalne propise niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Također, Ustavni sud smatra da je apelant imao ravnopravan status u postupku i da su redovni sudovi s jednakom pažnjom ocijenili kako dokaze apelanta tako i tuženog. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

28. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za isplatu novca po osnovu neosnovanog bogaćenja donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3863/11 („Hercegovina-osiguranje“ d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio