Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1861/13 (U. B.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
  • Dijete
  • Razvod braka
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1861/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1861/13, rješavajući apelaciju U. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija U.B. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 o V 051394 13 Gž od 1.

februara 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 43 0 V 051394 11 V od 12. decembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. U. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijela je 29. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 o V 051394 13 Gž od 1. februara 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 V 051394 11 V od 12. decembra 2012. godine. Apelantica je 20. maja 2013. godine dopunila apelaciju tako što je dostavila punomoć za zastupanje u postupku pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i protivpredlagatelja N.T. (u daljnjem tekstu:

protivpredlagatelj), kao druge strane u vanparničnom postupku, zatraženo je 16. maja 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovore na apelaciju Kantonalni i Općinski sud su dostavili 23. maja 2013. godine, a protivpredlagatelj je odgovorio 27. maja 2013. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 V 051394 11 V od 12. decembra 2012. godine odbijen je apelanticin prijedlog od 5. aprila 2012. godine za oduzimanje roditeljskog staranja protivpredlagatelju. Navedenim rješenjem određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je uvidom u Presudu Općinskog suda broj 43 0 P 036989 10 P od 18. marta 2011. godine utvrđeno da je razveden brak između apelantice i protivpredlagatelja. Također je utvrđeno da je spomenutom presudom određeno da će zajedničko malodobno dijete E.T. živjeti sa apelanticom koja će ostvarivati roditeljsko staranje kao zakonski zastupnik malodobnog E.T., dok će se protivpredlagatelj zajedno sa apelanticom starati o zdravlju, školovanju i svim važnijim pitanjima za dijete, pri čemu je apelantica dužna obavještavati protivpredlagatelja o svim važnijim promjenama. Nadalje je utvrđeno da su istom presudom određeni neposredni kontakti između malodobnog E.T. i protivpredlagatelja, te da je protivpredlagatelj obavezan da doprinosi za izdržavanje malodobnog E.T. iznos od 130,00 KM mjesečno, i to počev od 24. maja 2010. godine pa dok za to budu postojali zakonski razlozi.

7. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelantica u postupku izjavila da protivpredlagatelj i ne pokušava stupiti u kontakt s malodobnim E.T., čak ga ne zove ni na telefon, zatim, da je davanje alimentacije neredovno, a pored toga nije isplatio ni sav iznos računajući od 24. maja 2010. godine na koji je obavezan presudom o razvodu braka. Dalje je istaknuto da je protivpredlagatelj izjavio da želi viđati malodobnog E.T., da će sve učiniti da ponovo uspostavi kontakt s njim, a što se alimentacije tiče, nije je mogao redovno plaćati jer nije imao posao. Izjavio je da nakon što se zaposlio u Rusiji redovno plaća alimentaciju, te da se dosadašnje uplate mogu utvrditi uvidom u priložene virmanske uplatnice. Općinski sud je dalje utvrdio da iz nalaza psihologa JU Centar za socijalni rad Zenica (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) od 29. septembra 2011. godine proizlazi da su porodični odnosi stranaka nakon razvoda braka narušeni zbog nerazriješenih partnerskih i emocionalnih odnosa a što se direktno odražava na psihičko zdravlje malodobnog E.T., te da sama apelantica u konkretnim situacijama svojim ponašanjem ne daje podršku obnavljanju emotivnih odnosa protivpredlagatelja i malodobnog E.T. Također je navedeno da iz nalaza psihologa Centra za socijalni rad od 28. maja 2010. godine proizlazi zaključak da, s obzirom na dob malodobnog E.T. i njegovu emotivnu privrženost prema apelantici, poželjno je da malodobni E.T. bude povjeren na brigu i staranje apelantici, ali u interesu i dobrobiti malodobnog E.T. treba omogućiti redovno i neometano kontaktiranje protivpredlagatelja i malodobnog E.T. kao oca i sina. Općinski sud je dalje istakao da iz socijalne anamneze Centra za socijalni rad od 3. augusta 2011. godine proizlazi da, ukoliko bi se i dalje zanemarilo održavanje ličnih odnosa i kontakata malodobnog E.T. i protivpredlagatelja ili ako se protivpredlagatelju oduzme roditeljsko pravo, samim tim bio bi prekinut svaki kontakt protivpredlagatelja i malodobnog E.T., pa je moguće da bi tada nastale okolnosti koje bi negativno utjecale na psiho-fizički razvoj malodobnog E.T. Stoga je mišljenje Centra za socijalni rad da se protivpredlagatelju ne bi trebalo oduzeti roditeljsko pravo, jer iz svega proizlazi da su apelantica i protivpredlagatelj kao roditelji ugrozili interes malodobnog E.T. Općinski sud je dalje naveo da je privremeni staratelj malodobnog E.T., koja je u konkretnom postupku dužna štititi prava i interese malodobnog E.T., predložila da sud u predmetnom postupku, brižljivo ocjenjujući sve provedene dokaze, donese odluke prvenstveno ocjenjujući interese malodobnog E.T. Općinski sud je, također, utvrdio da iz priložnih virmanskih uplatnica za plaćanje alimentacije se vidi da protivpredlagatelj s obzirom da je našao posao u Rusiji doprinosi za izdržavanje malodobnog E.T., a iz provedenih dokaza je očito da želi uspostaviti kontakt i viđati se s malodobnim E.T.

8. Ocjenjujući sve provedene dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti i utvrđene činjenice predviđene članom 154. stav 3. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) da se protivpredlagatelju oduzme roditeljsko staranje. Također, kako je dalje zaključeno, nisu ispunjeni uvjeti predviđeni čl. 351. do 354. navedenog zakona, posebno imajući u vidu činjenicu da protivpredlagatelj želi uspostaviti kontakt sa malodobnim E.T., kao i njegova baka, to jeste majka protivpredlagatelja. U odnosu na činjenicu da je protivpredlagatelj trenutno u Rusiji, Općinski sud je utvrdio da je to iz razloga što je jedino tamo našao posao gdje ostvaruje zaradu, te može doprinositi za izdržavanje malodobnog E.T. Ocjenjujući interese malodobnog E.T., Općinski sud je zaključio da apelantica i protivpredlagatelj treba da ulože maksimum napora da se počnu održavati neometani kontakti malodobnog E.T. sa protivpredlagateljom kao njegovim ocem i ostalim bližim članovima porodice, kao i da malodobni E.T. ne smije osjetiti poremećene odnose među svojim roditeljima kao bivšim supružnicima, jer sve to negativno utječe na njegov psiho-fizički razvoj.

9. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 43 o V 051394 13 Gž od 1. februara 2013. godine kojim je žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je za predmetni vanparnični postupak od odlučnog značaja odgovor na pitanje da li je protivpredlagatelj kao otac grubo zanemario svoje roditeljske dužnosti prema malodobnom E.T., kako je to u prijedlogu od 5. aprila 2011. godine tvrdila apelantica. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se bavio traženjem odgovora na to pitanje i kada je saglasno odredbama iz člana 154. st. 1. i 3, čl. 351, 353. i 354. Porodičnog zakona odlučio da prijedlog odbije kao neosnovan. Prvostepeni sud je, po mišljenju Kantonalnog suda, postupio u svemu u skladu s odredbama iz člana 353. st. 1, 2. i 3. Porodičnog zakona jer je po službenoj dužnosti utvrdio činjenice koje su bitne za donošenje odluke o oduzimanju roditeljskog staranja. Kantonalni sud je utvrdio da je, radi utvrđivanja bitnih činjenica (u konkretnom vanparničnom postupku to je činjenica iz odredbe člana 154. st. 1. i 3. Porodičnog zakona) da li je protivpredlagatelj grubo zanemario svoje roditeljske dužnosti, prvostepeni sud održao ročište 27. decembra 2011. godine na koje je pozvao apelanticu, protivpredlagatelja i privremenog staraoca malodobnog E.T. Iz izjava saslušanih učesnika u postupku, zatim, nalaza psihologa Centra za socijalni rad i nalaza i mišljenja

- socijalne anamneze navedenog centra, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno je utvrđeno da nisu ostvareni uvjeti iz odredbe člana 154. st. 1. i 3. Porodičnog zakona da se protivpredlagatelju oduzme roditeljsko staranje. Kantonalni sud je utvrdio da tvrdnje apelantice koje je istakla u prijedlogu a koje je ponovila i u žalbi da je protivpredlagatelj grubo zanemario svoje roditeljske dužnosti i da nije plaćao izdržavanje za malodobnog E.T. na koje je obavezan presudom Općinskog suda od 18. marta 2011. godine nisu osnovane. Imajući u vidu odredbe člana 154. stav 3. Porodičnog zakona prema kojim grubo zanemarivanje dužnosti postoji naročito u slučajevima ako roditelj ne izvršava obaveze izdržavanja duže od tri mjeseca, Kantonalni sud je utvrdio da iz stanja spisa proizlazi da je protivpredlagatelj, iako neredovno i u nepotpunim iznosima, ipak plaćao alimentaciju za malodobnog E.T. Takvom ponašanju protivpredlagatelja, kako je zaključio Kantonalni sud, ne može se dati svojstvo „grubog zanemarivanja dužnosti“ u smislu odredbe člana 154. stav 3. Porodičnog zakona, kako je to pogrešno navedeno u žalbi apelantice. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da nije osnovan niti žalbeni prigovor da je prvostepeni sud propustio utvrditi u konkretnoj porodičnoj situaciji koji je to najbolji interes malodobnog E.T., a koji se nalazi između dva roditelja koji nisu u stanju ostvariti komunikaciju, te da predmet konkretnog postupka nije bilo rješavanje pitanja viđanja između protivpredlagatelja i malodobnog E.T., već oduzimanje roditeljskog staranja zbog grubog zanemarivanja roditeljske dužnosti od protivpredlagatelja. U vezi sa spomenutim žalbenim navodima, Kantonalni sud je utvrdio da su tokom postupka apelantica, protivpredlagatelj, privremeni staralac i Centar za socijalni rad isticali da interes malodobnog E.T. treba ocijeniti kao posebno relevantan, zatim, da su apelantica i protivpredlagatelj izjavili da su spremni učiniti sve da se uspostavi kontakt između protivpredlagatelja i malodobnog E.T., a privremeni staratelj je izjavila „da se postupak usmjeri u pravcu za ono što je najbolje za samog E.T., dakle, da se ostvari kontakt sa oba roditelja“. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud izveo pravilne zaključke, da je pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao obrazloženje koje kao pravilno prihvata i taj sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da su prekršena i prava djeteta zaštićena Konvencijom o pravima djeteta. Apelantica navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 154. Porodičnog zakona za oduzimanje roditeljskog prava. Nadalje, apelantica ističe da su redovni sudovi pogrešno tumačili pojam „interes djeteta“ kao odlučne činjenice u konkretnom postupku. Istakla je da je malodobni E.T. prilikom susreta sa protivpredlagateljom uznemiren, a da je protivpredlagatelj tada agresivan što utječe na psihičko zdravlje malodobnog E.T. Pored toga, apelantica ističe da protivpredlagatelj nije redovno i u utvrđenim iznosima vršio uplate za izdržavanje malodobnog E.T, te da se obaveze izdržavanja roditelj ne može osloboditi ni u slučaju nezaposlenosti, odnosno da je dužan iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti kako bi svojim doprinosom osigurao normalan život djeteta, a što je protivpredlagatelj propustio učiniti. Također, smatra da joj je u konkretnom postupku prekršeno i pravo na pristup sudu. Apelantica je predložila da Ustavni sud ukine osporene odluke i naloži Općinskom sudu da osigura ponovno vođenje postupka na prijedlog apelantice uz otklanjanje povreda prava garantovanih članom 6. stav 1. Evropske konvencije i Konvencije o pravima djeteta.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava navedena u apelaciji. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je postupkom pred tim sudom utvrđen najbolji interes djeteta a to je da ima neposredne kontakte, pažnju i zaštitu oba roditelja. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na pravičan postupak, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. U odgovoru na apelaciju protivpredlagatelj je, između ostalog, naveo da je predmetna apelacija neosnovana, te da su odluke redovnih sudova donesene na pravilan i zakonit način. Naglasio je da je spreman dolaziti na savjetovanje u Centar za socijalni rad kako bi popravio narušeni odnos sa svojim sinom, malodobnim E.T. Također, prihvatio je posao u Rusiji da bi imao redovna primanja i redovno doprinosio izdržavanju malodobnog E.T.

V. Relevantni propisi

14. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 129.

(1) Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa.

(2) Roditeljsko staranje ostvaruje se u najboljem interesu djeteta.

Član 154. st. 1. i 3.

e) Oduzimanje roditeljskog staranja (1) Roditelju koji zloupotrebom svojih prava, ili grubim zanemarivanjem svojih dužnosti, ili napuštanjem djeteta, ili nestaranjem o djetetu sa kojim ne živi očito stavlja u opasnost sigurnost, zdravlje ili moral djeteta, ili koji ne zaštiti dijete od ovakvog ponašanja drugog roditelja ili druge osobe, sud će u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko staranje. […] (3) Grubo zanemarivanje dužnosti postoji naročito u slučajevima ako roditelj ne izvršava obavezu izdržavanja djeteta duže od tri mjeseca, ne pridržava se ranije određenih mjera radi zaštite prava i interesa djeteta, ne sprečava dijete u uživanju alkoholnih pića, droge ili drugih opojnih sredstava, kao i maloljetnu osobu mlađu od 16 godina u kasnim noćnim izlascima.

Član 351.

(1) U postupku za oduzimanje i vraćanje roditeljskog staranja sud odlučuje u slučajevima utvrđenim u st. 1., 4. i 5. člana 154. ovog Zakona.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana pokreće se na prijedlog roditelja koji ostvaruje roditeljsko staranje, djeteta ili organa starateljstva, a postupak za vraćanje roditeljskog staranja pokreće se na prijedlog roditelja kojem je bilo oduzeto roditeljsko staranje, djeteta ili organa starateljstva.

(3) Postupak iz stava 1. ovog člana može pokrenuti i sud po službenoj dužnosti.

(4) Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema prijedloga.

(5) U postupku za oduzimanje roditeljskog staranja roditeljima ili jednom roditelju djeteta organ starateljstva će djetetu imenovati posebnog staratelja. […] Član 353. st. 1, 2. i 3.

(1) Sud će, po službenoj dužnosti, utvrditi sve činjenice koje su bitne za donošenje rješenja.

(2) Radi utvrđivanja bitnih činjenica sud će održati ročište na koje će pozvati predlagača, organ starateljstva i oba roditelja. U postupku za oduzimanje i vraćanje roditeljskog staranja sud će pozvati i staratelja djeteta čijem se roditelju oduzima, odnosno vraća roditeljsko staranje.

(3) Sud je obavezan saslušati roditelje, a maloljetnik se saslušava samo kad je to neophodno i nije štetno za njegovo duševno zdravlje. […] Član 354.

U postupku oduzimanja i vraćanja roditeljskog staranja shodno se primjenjuju odredbe ovog Zakona o oduzimanju i vraćanju poslovne sposobnosti.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 43 o V 051394 13 Gž od 1. februara 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 4. marta 2013. godine a apelacija je podnesena 29. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da su prekršene odredbe Konvencije o pravima djeteta.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni sudski postupak tiče oduzimanja roditeljskog staranja, dakle, predmeta građanskopravne prirode, te je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2335/10 od 20. aprila 2011. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 78/11, stav 27).

23. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

24. U odnosu na apelanticinu tvrdnju da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proveli predmetni postupak u skladu sa zakonom i zaključili da iz provedenih dokaza proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 154. st. 1. i 3. Porodičnog zakona za oduzimanje roditeljskog staranja protivpredlagatelju. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi pri donošenju odluke jasno ukazali da su prvenstveno vodili računa o interesima djeteta, utvrdivši pri tome, a suprotno navodima apelantice, da se ponašanje protivpredlagatelja ne može okarakterizirati kao grubo zanemarivanje roditeljske dužnosti. Ustavni sud dalje uočava da je, odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin prijedlog za oduzimanje roditeljskog staranja protivpredlagatelju, te u vezi s tim dao detaljne i jasne razloge u obrazloženju svoje odluke. Konačno, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u svojim odlukama pozvali na relevantne odredbe Porodičnog zakona u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu detaljne i jasne razloge prvostepenog suda, koje je kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova pri donošenju odluke kojom je odbijen prijedlog apelantice da se protivpredlagatelju oduzme roditeljsko staranje.

26. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

27. U odnosu na navode apelantice da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud zapaža da član 6. Evropske konvencije ne sadrži izričitu garanciju prava na pristup sudu, ali Evropski sud smatra da ovaj član osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na sud ugrađeno je u član 6. Evropske konvencije, a pravo na pristup sudu, tj. pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja samo jedan od aspekata. Član 6. Evropske konvencije je mnogo širi od člana 13. jer podrazumijeva pravo na sud i primjenjuje se na sva tumačenja građanskih prava i obaveza, a ne samo na ona vezana za neko od prava koje garantira Evropska konvencija. Dalje, prema praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da njegov zahtjev u vezi s njegovim građanskim pravima i obavezama razmotri sud ili tribunal. To podrazumijeva „pravo na sud“ čiji je jedan od aspekata „pravo na pristup sudu“, koje podrazumijeva pravo da se u građanskim stvarima pokrene postupak pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A broj 209, strana 20, stav 59). Također, prema praksi Ustavnog suda, pravo na pristup sudu je povrijeđeno kada sud propusti da meritorno odluči o apelantovom građanskom pravu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 8/04, stav 48). U konkretnom slučaju apelantica je, nakon što je pokrenula vanparnični sudski postupak u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenom prijedlogu pred sudovima pune jurisdikcije u dva stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli vanparnični postupak, da je apelantica imala mogućnost da podnese žalbu protiv prvostepene odluke kojom je odbijen njen prijedlog za oduzimanje roditeljskog staranja, te da je drugostepeni sud konačnom meritornom odlukom riješio konkretni predmet. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je apelantica imala pristup sudu pune jurisdikcije, koji joj ni na koji način nije onemogućen, odnosno da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo na pristup sudu kao jednom od aspekata prava na sud, u smislu garancija člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. Apelantica smatra da su osporenim odlukama prekršena prava djeteta koja su zaštićena Konvencijom o pravima djeteta. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila argumente, niti dokaze koji bi ukazali na moguću povredu navedenih prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju odredaba Konvencije o pravima djeteta potpuno paušalni, te stoga i neosnovani.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi, pri donošenju odluke o odbijanju prijedloga za oduzimanje roditeljskog staranja, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

30. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na pristup sudu što je jedan od aspekata prava na sud zagarantiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su o apelanticinom prijedlogu za oduzimanje roditeljskog staranja drugom roditelju meritorno odlučili redovni sudovi na dvije sudske instance.

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje odredaba Konvencije o pravima djeteta, budući da su apelanticini navodi u tom pravcu paušalno izneseni, a iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo na kršenje odredaba Konvencije o pravima djeteta.

32. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1861/13 (U. B.) | Sudska praksa | Aktio