Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2250/13 (D. P.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivično djelo
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2250/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2250/13, rješavajući apelaciju Dajane Pećanac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dajane Pećanac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 K 001361 13 Kvlz od 26. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 K 001361 12 Kž od 11.
decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 001361 08 K od 9. marta 2012. godine.
Na osnovu člana 64 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 2250/13 od 22. oktobra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dajana Pećanac (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kozarske Dubice podnijela je 23. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 K 001361 13 Kvlz od 26. aprila 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 001361 12 Kž od 11. decembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 K 001361 08 K od 9. marta 2012. godine. Apelantkinja je, takođe, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "odložio izvršenje kazne zatvora" do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2250/13 od 22. oktobra 2013. godine odložio izvršenje kazne zatvora izrečene apelantkinji pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj 77 0 K 001361 08 K od 9. marta 2012. godine.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Tužilaštvo je 21. jula 2014. godine dostavilo odgovor na apelaciju, Vrhovni sud 22. jula 2014. godine, Okružni sud 23. jula 2014. godine i Osnovni sud 29. jula 2014. godine.
5. Ustavni sud je donio odluku da sudija Zlatko M. Knežević neće učestvovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog razloga iz člana 91 stav 1 tačka b) Pravila Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
7. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 K 001361 08 K od 9. marta 2012. godine apelantkinja je proglašena krivom što je 20. decembra 2007. godine, oko 22 časa, na regionalnom putu Kozarska Dubica – Moštanica, upravljajući putničkim motornim vozilom marke "audi" tip 8 (registarski broj W.49995Z (A)), svojina Nermina Begića, prouzrokovala saobraćajnu nezgodu tako što je u zoni ograničenja brzine od 50km/h vozila brzinom od 97,3km/, usljed čega je pri izlasku iz oštre krivine vozilo došlo u fazu destabilizacije, a zatim do slijetanja sa kolovoza, da bi u daljnjoj putanji vozilo desnim bočnim dijelom udarilo u armirani stub, a zatim u dva stabla drveta, u kojoj je suvozač Darmin Čaušević (u daljnjem tekstu: oštećeni) zadobio teške tjelesne povrede, što je za posljedicu imalo trenutnu smrt oštećenog, dok je na vozilu nastupila totalna šteta u iznosu od 38.500,00 evra, čime je počinila krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Za navedeno krivično djelo apelantkinja je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci i izrečena joj je mjera bezbjednosti zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije u trajanju od šest mjeseci.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da se pred sudom kao sporno postavilo pitanje ko je upravljao vozilom u trenutku nastanka saobraćajne nezgode. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Nermina Begića, čiji iskaz je pročitan u skladu sa članom 280 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), koji je dao na zapisnik u Policijskoj stanici u Kozarskoj Dubici od 21. decembra 2007. godine, proizilazi da je 20. decembra 2007. godine u kafe-baru "Autopraona" dao apelantkinji ključeve svog vozila, da je apelantkinja sjela na mjesto vozača, a oštećeni na mjesto suvozača, te da su se odvezli prema centru grada kako bi oštećeni kupio cigarete svom ocu Smailu Čauševiću. Osnovni sud je naveo da je tu činjenicu potvrdio i svjedok Ljuban Budimir, koji je izjavio da je kritičnog dana oko 21.50 časova na raskrsnici vidio predmetno vozilo, za koje je znao da je svojina njegovog komšije, kako se velikom brzinom kreće iz centra grada, te da je upravo zbog velike brzine i buke motora obratio pažnju na vozilo i vidio da vozilom upravlja apelantkinja, koju inače lično poznaje. Osnovni sud je dalje naveo da iz iskaza svjedoka Milutina Miljanovića i Saše Miljanovića, očevidaca događaja, proizilazi da su izašli na lice mjesta i zatekli prepolovljeno vozilo, da je prednji dio bio na točkovima, dok je zadnji dio, koji je bio udaljen tri do četiri metra, bio okrenut točkovima prema gore. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz iskaza navedenih svjedoka proizilazi da na prednjem dijelu vozila na mjestu suvozača nije bilo vrata, te da su zapazili apelantkinju koja se nalazila kod suvozačevih vrata van vozila, dok se oštećeni nalazio iza zadnjeg dijela vozila tako da je vozilo bilo iznad njegove glave. Pri tome, Osnovni sud je naveo da su navedeni svjedoci potvrdili, što proizilazi i iz foto-dokumentacije, da su lijeva prednja vrata, tj. vrata do vozača, bila zatvorena u trenutku zauzimanja krajnjeg položaja prednjeg dijela prepolovljenog vozila.
9. Dalje, Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine Željka Karana proizilazi da su sve ustanovljene povrede kod oštećenog po svojoj prirodi mehaničke, nastale djelovanjem mehaničke sile, da distribucija povreda na tijelu (sve sa desne strane) ukazuje da se oštećeni kritične prilike nalazio na poziciji suvozača u vozilu, te da je smrt oštećenog zadesnog porijekla. Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka Pere Kosovca, koji je izvršio saobraćajno-tehničko vještačenje, proizilazi da je vozilo u slijetanju sa kolovoza u desni putni pojas bilo u fazi bočnog zanošenja udesno, tako da su vozač i suvozač udarom desnog bočnog dijela vozila u betonski stub morali biti u odnosu na podužnu osu vozila, znatno potisnuti naprijed i udesno, te da su, imajući u vidu karakter oštećenja na vozilu, bili praktično izbačeni iz vozila. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja navedenog vještaka proizilazi da su praktična istraživanja takve vrste saobraćajnih nesreća pokazala da vozač, u pravilu, ima oslonac u sjedištu, da se rukama drži za upravljač, dok suvozač nema drugog oslonca, tako da njegovo tijelo inercijom leti nezadrživo prema naprijed i udesno u konkretnoj dinamici kretanja vozila. S obzirom na to, te kada se imaju u vidu vrsta i karakter povreda koje su zadobili apelantkinja i oštećeni, zatim, oštećanje na vozilu i zatečeni položaji apelantkinje i oštećenog nakon saobraćajne nesreće, po mišljenju navedenog vještaka, apelantkinja se kritične prilike nalazila na mjestu vozača, a oštećeni na mjestu suvozača. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaze i mišljenja navedenih vještaka kao stručne i objektivne, sačinjene u duhu nauke i vještine, te u skladu sa dugogodišnjim iskustvom tih vještaka. Osnovni sud je naveo da, s druge strane, nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Duška Rađenovića, kao dokaz odbrane, iz kojeg proizilazi da u praksi u takvim slučajevima obično teže povrede zadobije suvozač, ali da je u konkretnom slučaju vozač zadobio teže povrede od suvozača. Osnovni sud je ukazao da navedeni vještak tu svoju tvrdnju ničim nije potkrijepio, niti je za to dao valjane razloge i objašnjenje, te da je stoga nalaz navedenog vještaka u tom dijelu ocijenio kao proizvoljan i paušalan. Osnovni sud je dalje naveo da je, što se tiče krvi ljudskog porijekla koja je pronađena na patosnici ispod vozačevog sjedišta, ta krv po krvnoj grupi mogla pripadati i apelantkinji i oštećenom, te da se to moglo tačno utvrditi samo na osnovu DNK analize. Međutim, Osnovni sud je ukazao da čak i kada bi se tačno utvrdilo čija je krv, ta činjenica ne bi na nedvosmislen način dala odgovor ko je od učesnika saobraćajne nesreće sjedio na mjestu vozača, budući da je krv, koja se u kapljicama prosula pri slobodnom padu, mogla poticati i od vozača i od suvozača, kako je to objasnio vještak sudske medicine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizilazi da je kritične prilike apelantkinja bila na mjestu vozača, a oštećeni na mjestu suvozača. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da iz položaja zatečenih tijela nakon saobraćajne nesreće jasno proizilazi da je iz vozila prvi ispao oštećeni kao suvozač, a zatim apelantkinja, budući da su lijeva prednja, tj. vrata do vozača bila zatvorena.
10. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 K 001361 12 Kž od 11. decembra 2012. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud omogućio strankama izvođenje svih potrebnih dokaza, koje je taj sud ocijenio posebno i u vezi sa drugim dokazima, kako to propisuju odredbe člana 295 stav 2 ZKP, te da je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza u prvostepenom postupku. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon što je brižljivo ocijenio protivrječne dokaze o odlučnim činjenicama, svoje zaključke o tome sveobuhvatno obrazložio, posebno u pogledu činjenice koja se odnosi na upravljanje vozilom za vrijeme saobraćajne nesreće. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelantkinja počinila predmetno krivično djelo na način opisan u izreci te presude, te da stoga nije ni bilo potrebe za prihvatanjem prijedloga odbrane za sprovođenje novog medicinskog i saobraćajnog vještačenja, budući da su, i po ocjeni tog suda, sve odlučne činjenice za zakonito presuđenje predmetne krivične stvari pravilno i potpuno utvrđene.
11. Vrhovni sud, odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 77 0 K 001361 13 Kvlz od 26. aprila 2013. godine kojom je predmetni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja u predmetnom zahtjevu istakla da je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da se ponovo sprovede saobraćajno i medicinsko vještačenje, te da je odbijanjem tog prijedloga učinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKP, odnosno da joj je time povrijeđeno pravo na obranu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su takvi prigovori neosnovani, budući da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje iz kojeg proizilazi da sprovođenje predloženih dokaza od odbrane ne bi dovelo do drugačijeg činjeničnog stanja u odnosu na ono koje je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza na glavnoj raspravi utvrđeno u prvostepenoj presudi. Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud odlučivao o identičnim apelantkinjinim prigovorima iznesenim u žalbi protiv prvostepene presude, tako da odbijanjem prijedloga za izvođenje tih dokaza, a iz razloga datih u obrazloženju drugostepene presude, nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na odbranu, niti je učinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka g) ZKP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da su pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelantkinja navodi da je prvostepena presuda zasnovana prvenstveno na nalazima i mišljenjima vještaka sudske medicine i saobraćajne struke, koje je odbrana dovela u sumnju. Pri tome, apelantkinja navodi da je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane za ponovnim sprovođenjem saobraćajnog i medicinskog vještačenja, čime je onemogućio apelantkinju da u potpunosti ospori nalaze i mišljenja navedenih vještaka. Apelantkinja dalje navodi da je svjedok Nermin Begić više puta pozivan na ročište, ali da se nije pojavio pred sudom (iako je bilo potrebno uzeti njegovu izjavu pred sudom), kao i Smail Čaušević, koji takođe nije saslušan kao svjedok pred sudom (iako je bilo potrebno saslušati tog svjedoka, budući da se njegova izjava i izjava svjedoka Nermina Begića o predmetnom slučaju ne slažu). Takođe, apelantkinja navodi da je uviđaj na licu mjesta površno izvršen (jer nisu uzeti otisci sa volana i vazdušnih jastuka).
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja u predmetnoj apelaciji iznijela sadržinu činjeničnih utvrđenja pravosnažne presude, te da na toj argumentaciji zasniva svoj stav da je presuda nezakonita. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se na reviziji činjeničnih utvrđenja i drugačijoj ocjeni izvedenih dokaza od one do koje su došli redovni sudovi ne može graditi stav o osnovanosti navoda iz apelacije. Stoga, Vrhovni sud smatra da je predmetna apelacija neosnovana.
14. Okružni sud je naveo da apelantkinja u predmetnoj apelaciji isključivo osporava dokaze na kojima su zasnovane osporene presude i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Okružni sud je naveo da apelantkinja u apelaciji ne ukazuje na povrede Ustava Bosne i Hercegovine, te da stoga taj sud smatra da je apelacija neosnovana, jer je podnesena zbog osporavanja činjeničnog stanja, što ne može biti predmet apelacije.
15. Osnovni sud je naveo da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima, u svojoj presudi naveo da je u toku prvostepenog postupka strankama omogućeno izvođenje svih potrebnih dokaza, te da je sve dokaze prvostepeni sud svestrano analizirao i da je utvrđeno činjenično stanje rezultat pravilne ocjene dokaza. Takođe, Osnovni sud je naveo da su apelantkinjini navodi o odbijanju prijedloga odbrane za ponovnim sprovođenjem saobraćajnog i medicinskog vještačenja bili predmet razmatranja i pred Vrhovnim sudom, koji je u tom pogledu iznio svoj stav potvrđujući prvostepenu presudu kao pravilnu.
16. Tužilaštvo je navelo da je prvostepeni sud u svojoj presudi analizirao sve dokaze, te potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Tužilaštvo je navelo da je prvostepena presuda bila predmet ispitivanja drugostepenog suda koji je potvrdio pravilnost i zakonitost presude. Tužilaštvo smatra da činjenično utvrđenje redovnih sudova nije dovedeno u pitanje apelacionim navodima, te stoga predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08 i 55/09) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 280. stav 2.
Izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.
18. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 295. stav 2.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 311. stav 1. tačka g) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
g) je povrijeđeno pravo na odbranu,
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 K 001361 13 Kvlz od 26. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 15. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;
26. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantkinje, te je stoga član 6 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
27. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava iz člana 6 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
28. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
29. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKP). Pri tome, prema članu 15 ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
30. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantkinja počinila predmetno krivično djelo za koje je proglašena krivom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaze i mišljenja vještaka sudske medicine i saobraćajne struke, kao i ostale dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke kao dokaz odbrane u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. U pogledu apelantkinjinih navoda da je u toku postupka pred sudovima bilo potrebno saslušati svjedoka Nermina Begića (čiji iskaz je u toku postupka pročitan u skladu sa odredbama člana 280 stav 2 ZKP), Ustavni sud zapaža da iz apelantkinjine žalbe protiv prvostepene presude (koju je apelantkinja dostavila u prilogu apelacije) proizilazi da je apelantkinja u žalbi ukazivala da se navedeni svjedok, koji privremeno radi u inostranstvu, nije odazvao na pozive suda, te da je prvostepeni sud ocijenio njegovu izjavu koju je dao u Policijskoj stanici Kozarska Dubica. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tom prilikom osporavala samo iskaz navedenog svjedoka (tvrdeći da je taj svjedok imao razloga da je neosnovano tereti), dok nije isticala navode koje ističe u apelaciji, niti je osporavala da se iskaz navedenog svjedoka mogao koristiti kao dokaz u predmetnom postupku u smislu odredaba člana 280 stav 2 ZKP. U pogledu apelantkinjinih navoda da je u toku sudskog postupka bilo potrebno kao svjedoka saslušati Smaila Čauševića, te navoda da je uviđaj na licu mjesta površno izvršen, Ustavni sud zapaža da i te navode apelantkinja prvi put ističe u apelaciji. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati te apelantkinjine navode, budući da je apelantkinja propustila da te navode istakne u žalbi protiv prvostepene presude, kao i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, te na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu, odnosno Vrhovnom sudu da se o tome izjasne (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05).
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantkinje. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantkinjinim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi izneseni u tom pravcu neosnovani.
32. Dalje, iz predmetne apelacije proizilazi da apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na odbranu, budući da je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane za ponovnim izvođenjem medicinskog i saobraćajnog vještačenja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Pri tome, član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud samo navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34). Takođe, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6 stav 1 tijesno povezan sa pravom iz člana 6 stav 3 tačka
d) Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan elemenat pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.
33. Dovodeći u vezu navedene principe sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim navodima, dao jasne razloge zašto u predmetnom postupku nije bilo potrebe za prihvatanjem prijedloga odbrane za sprovođenje novog medicinskog i saobraćajnog vještačenja, što je kao pravilno potvrdio i Vrhovni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne sprovede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka d) Evropske konvencije, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka d) Evropske konvencije kada sud u svojoj presudi u potpunosti opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantkinja počinila predmetno krivično djelo za koje je proglašena krivom, te kada apelantkinjinim navodima nisu dovedene u pitanje garancije iz tačke d) stava 3 navedenog člana.
36. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 2250/13 od 22. oktobra 2013. godine.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić