Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2427/11 (Opština Brod)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2427/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2427/11, rješavajući apelaciju Opštine Brod, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Opštine Brod podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 001422 10 Rev od 29. marta 2011. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 001422 08 Gž od 3.
septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001422 05 P od 11. jula 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Opština Brod (u daljnjem tekstu: apelantkinja) podnijela je 8. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 001422 10 Rev od 29. marta 2011. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 001422 08 Gž od 3. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 P 001422 05 P od 11. jula 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 10. juna 2014. godine, a od tužiteljke Veselke Brekalo (u daljnjem tekstu: tužiteljka) 21. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 19. juna 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 23. juna 2014. godine, a Osnovni sud 26. juna 2014. godine, dok tužiteljka nije u ostavljenom roku dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 13 84 P 001422 05 P od 11. jula 2008. godine obavezana je apelantkinja da tužiteljki omogući otkup jednosobnog stana u Bosanskom Brodu, ili da joj isplati protivvrijednost stana u iznosu od 29.798,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je tužiteljka nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Ulici svetog Save, površine 41m2. Takođe, Osnovni sud je naveo da je na osnovu izjave svjedoka Ilije Lazića, načelnika Odjeljenja za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i ekologiju Opštine Bosanski Brod, te nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrdio da se predmetni stan nalazi u ratom uništenoj zgradi. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelantkinja obavezna da tužiteljki omogući otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristila i pod istim uslovima koje je imala kao nosilac stanarskog prava shodno odredbama člana 56 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Dalje, Osnovni sud je naveo da je osnovan i tužiteljkin zahtjev da joj apelantkinja, u protivnom, radi ispunjenja svoje obaveze, isplati novčani iznos koji odgovara vrijednosti predmetnog stana. Osnovni sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke (u pogledu vrijednosti predmetnog stana) kao objektivan, te dat u skladu sa pravilima struke. Stoga, Osnovni sud je zaključio da je osnovan i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu protivvrijednosti stana kako u pogledu pravnog osnova, tako i u pogledu visine tužbenog zahtjeva.
6. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 84 0 P 001422 08 Gž od 3. septembra 2009. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelantkinju da tužiteljki omogući otkup jednosobnog stana, površine 40,20m2, u Bosanskom Brodu ili da joj isplati protivvrijednost stana u iznosu od 27.348,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantkinja u toku postupka pred prvostepeni sudom, kao i u predmetnoj žalbi isticala prigovor u pogledu obračuna tržišne vrijednosti stana, te da je na te okolnosti ponovo predložila sprovođenje dopunskog vještačenja. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je vještak građevinske struke u dopuni nalaza i mišljenja utvrdio tržišnu vrijednost predmetnog stana u iznosu od 27.348,00 KM, te, pri tome, jasno obrazložio svoj nalaz u pogledu kriterijuma i načina obračuna tržišne vrijednosti, tako da je sud dopunu nalaza tog vještaka prihvatio u cijelosti kao pravilnu. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je uvažio apelantkinjine žalbene prigovore iznesene u tom pravcu, te da je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu tako da je tužiteljki umjesto iznosa od 29.798,00 KM dosudio iznos od 27.348,00 KM.
7. Vrhovni sud, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 84 0 P 001422 10 Rev od 29. marta 2011. godine kojom je reviziju djelimično usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako što je apelantkinjina žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužiteljkin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da se obaveže apelantkinja da joj isplati protivvrijednost predmetnog stana u iznosu od 27.348,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu reviziju obio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u predmetnoj parnici nisu sporne činjenice da je tužiteljka bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da se taj stan nalazio u zgradi koja je uništena ratnim dejstvima. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 56 Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da su nosiocu stanarskog prava čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade grad, odnosno opština dužni u roku od osam godina od dana stupanja na snagu ovog zakona omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana kojeg je koristio pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je Zakon o privatizaciji državnih stanova stupio na snagu 2. marta 2000. godine, što znači da je do donošenja prvostepene presude protekao rok od osam godina unutar kog je apelantkinja bio dužna omogućiti ostvarenje prava u smislu citirane zakonske odredbe. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja u reviziji nije osporavala svoju obavezu da tužiteljki omogući otkup drugog odgovarajućeg stana (tj. samo je osporavala obavezu isplate novčane protivvrijednosti). S obzirom na to da je utvrđeno da je tužiteljka bila nosilac stanarskog prava na stanu u sastavu ratom uništene stambene zgrade, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelantkinju da tužiteljki omogući otkup drugog odgovarajućeg stana, jer to nije dobrovoljno učinio do proteka roka iz člana 56 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Međutim, Vrhovni sud je naveo da nije bilo mjesta za usvajanje alternativnog zahtjeva za isplatu novčane protivvrijednosti stana ako se ne obezbijedi otkup drugog odgovarajućeg stana, na šta je apelantkinja u reviziji osnovano ukazala. Naime, Vrhovni sud je naveo da se, u smislu odredaba člana 403 Zakona o obligacionim odnosima, pravo na alternativni zahtjev ostvaruje saglasnošću volja ugovornih strana, jednostranom izjavom volje i na temelju zakona. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da odredbama člana 56 Zakona o privatizaciji državnih stanova nije ustanovljena obaveza opštine ili grada da isplati novčanu protivvrijednost ranijem nosiocu stanarskog prava u zgradi uništenoj u ratu, već samo da mu se obezbijedi pravo na otkup drugog odgovarajućeg stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud donio presudu kojom je "obavezao apelantkinju da tužiteljki omogući otkup drugog odgovarajućeg stana jer smatra da je zgrada u kojoj se stan nalazi uništena". Međutim, apelantkinja navodi da je Vrhovni sud u drugom identičnom predmetu, povodom tužbe Biljane Čavić-Mazurek, donio presudu u kojoj je naveo da je tužba preuranjena (jer nije protekao dobrovoljni rok za ispunjenje zakonom utvrđene obaveze), te da ne postoji obaveza apelantkinje da isplati protivvrijednost u novcu, kao i da zgrada u kojoj se stan nalazi nije uništena, već oštećena. Pri tome, apelantkinja navodi da je u još jednom identičnom predmetu, povodom tužbe lica koje je nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u istoj zgradi kao i stanovi tužiteljke i Biljane Čavić-Mazurek, vještak građevinske struke utvrdio da zgrada u kojoj se nalaze stanovi nije uništena, već oštećena, te da se može sanirati (u prilogu dostavljene presude u vezi s tim predmetom).
b) Odgovor na apelaciju
9. Vrhovni sud je naveo da osporena odluka tog suda sadrži dovoljno jasne pravne razloge na kojima je utemeljena, te da je dato obrazloženje u saglasnosti sa relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i materijalnim pravom na kojem je zasnovana reviziona odluka. Vrhovni sud je naveo da je neosnovano apelantkinjino pozivanje na presudu tog suda od 14. aprila 2011. godine (povodom tužbe Biljane Čavić-Mazurek), jer iz same apelacije proizilazi da nije zasnovana na istom činjeničnom stanju. Pri tome Vrhovni sud je naveo da apelantkinja u reviziji nije dovodila u sumnju, niti osporavala zaključak suda da se radi o zgradi koja je uništena ratnim dejstvima.
10. Okružni sud je naveo da su razlozi za donošenje odluke dati u obrazloženju te odluke, te da smatra da nema kršenja apelantkinjinih prava.
11. Osnovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede apelantkinjinih prava na koja ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
12. U Zakonu o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 72/07 – prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) relevantne odredbe glase: Član 56.
Nosiocu stanarskog prava, čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad, odnosno opština dužni su u roku od osam godina, od dana stupanja na snagu ovog zakona, omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava.
VI. Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0 P 001422 10 Rev od 29. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 11. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 8. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
17. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
20. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
21. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
22. Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama prvostepenog i drugostepenog suda apelantkinja obavezana da tužiteljki omogući otkup jednosobnog stana u Bosanskom Brodu, ili da joj isplati novčanu protivvrijednost stana, dok je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom sudskom postupku, apelantkinja obavezana da tužiteljki omogući otkup jednosobnog stana u Bosanskom Brodu, dok je tužiteljkin tzv. alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se apelantkinja obaveže da joj isplati novčanu protivvrijednost stana odbijen kao neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je tužiteljka bila nosilac stanarskog prava na stanu u sastavu ratom uništene stambene zgrade, te da je stoga drugostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelantkinju da omogući tužiteljki da otkupi drugi odgovarajući stan, jer to nije učinila dobrovoljno u roku propisanom odredbama člana 56 Zakona o privatizaciji državnih stanova.
23. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje, kako to jasno proizilazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelantkinja u toku postupka uopšte nije osporavala da zgrada u kojoj se nalazi tužiteljkin stan nije uništena, te da joj stoga ne pripada pravo na otkup drugog odgovarajućeg stana u smislu odredaba člana 56 Zakona o privatizaciji državnih stanova. S obzirom na to da su nižestepeni sudovi utvrdili da je predmetna zgrada uništena, što apelantkinja nije osporavala, te budući da je Vrhovni sud ukazao da apelantkinja u reviziji protiv drugostepene presude uopšte nije osporavala svoju obavezu da tužiteljki omogući otkup drugog odgovarajućeg stana (već samo obavezu isplate novčane protivvrijednosti stana), Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi koji su izneseni u tom pravcu potpuno neosnovani. Naime, budući da apelantkinja tek u apelaciji dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje, te u vezi s tim zaključak redovnih sudova u pogledu obaveze da omogući tužiteljki da otkupi drugi odgovarajući stan, Ustavni sud ukazuje da apelantkinjini navodi o drugačije utvrđenom činjeničnom stanju i drugačijem odlučenju sudova u drugom predmetu sami po sebi ne dovode u pitanje poštivanje garancija prava na pravično suđenje.
24. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
25. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanje, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
27. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
28. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić