Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5047/11 (Z. D.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Krivično djelo
- Ratni zločin
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5047/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5047/11, rješavajući apelaciju Z. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. D., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 005154 11 Kžk od 14. novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Z. D. (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica, kojeg zastupa Nazif Cerić, advokat iz Bihaća, podnio je 29. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 005154 11 Kžk od 14. novembra 2011. godine. Apelant je 25. januara 2012. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo je 21. maja 2014. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud 21. maja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 005154 11 K od 6. maja 2011. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz člana 143. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude Vrhovni sud je donio Rješenje broj 01 0 K 005154 11 Kž od 6. oktobra 2011. godine kojim je djelimično žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
7. Vrhovni sud, nakon održanog pretresa, donio je Presudu broj 01 0 K 005154 11 Kžk od 14. novembra 2011. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz člana 143. KZSFRJ. U izreci presude je navedeno da je apelant kriv što je za vrijeme oružanog sukoba u Republici Bosni i Hercegovini između pripadnika 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH) i pripadnika Narodne odbrane Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna (u daljnjem tekstu: Narodne odbrane APZB) postupao suprotno odredbi člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim sukobima u ratu od 12. avgusta 1949. godine. Naime, navedeno je da je apelant 7. marta 1995. godine u rejonu Kumarica, opština Velika Kladuša, nakon što su se pripadnici 502. Sbbr u sastavu 5. Korpusa Armije RBiH povukli s te teritorije, prilikom "čišćenja" tog terena pronašao ranjenog pripadnika 502. Sbbr D.D., a zatim u namjeri da ga liši života ispalio u predjelu njegovih grudi i glave više metaka iz mitraljeza M-84, koji je od zadobijenih rana odmah umro. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 10. maja 2011. godine pa do upućivanja na izdržavanje izrečene kazne zatvora. Tom presudom apelant je oslobođen optužbe da je, na način pobliže naveden u izreci presude, u namjeri da liši života ranjenog pripadnika 5. korpusa Armije RBiH, čije su generalije nepoznate, ispalio iz mitraljeza M-84 jedan kraći rafal u predjelu njegovih grudi, koji je od zadobijenih povreda odmah umro, te da je time počinio krivično djelo ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika iz člana 143. KZSFRJ.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su u toku dokaznog postupka na pretresu pred tim sudom prihvaćeni i preuzeti dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom na prijedlog Tužilaštva i odbrane (pobliže navedeni na str. 4. i 5. presude), te da Tužilaštvo i odbrana nisu imali novih dokaznih prijedloga. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da je, u smislu odredaba člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, sve u smislu načela slobodne ocjene dokaza iz člana 16. ZKPFBiH, te da je na osnovu takve ocjene dokaza odlučio kao u izreci presude. Vrhovni sud je naveo da je svjedok M. S. izjavio da je 7. marta 1995. godine učestvovao u tzv. čišćenju terena, da se sjeća da je u toj akciji učestvovao i apelant, da se kretao pet do 10 metara od njega i da je nosio mitraljez M-84. Vrhovni sud je naveo da je navedeni svjedok dalje izjavio da su tom prilikom pronašli ranjenog pripadnika 5. korpusa Armije RBiH, da je komandant bataljona putem motorole rekao "da ne trebaju žive", tako da je zaključio da će neko ubiti ranjenog borca, te da je stoga okrenuo glavu i zatvorio oči, a odmah zatim čuo nekoliko pucnjeva, ali da nije vidio ko je pucao. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je navedeni svjedok, prilikom opisivanja navedenog događaja u istrazi, detaljno opisao taj događaj, tako da je, nakon što je čuo da je komandant bataljona rekao da im zarobljenici ne trebaju živi, upravo tada apelant s mitraljezom M-84 s udaljenosti od nekih pet metara ispalio tri do četiri metka u predjelu grudi ranjenika, tako da je ranjenik na mjestu ostao mrtav. Vrhovni sud je naveo da je svjedok F. M. potvrdio da je ranjeni pripadnik 5. korpusa Armije RBiH ubijen, da je u neposrednoj blizini na pet metara od ranjenika bio apelant koji je nosio mitraljez M-84, te da je, nakon što je čuo razgovor putem motorole s komandantom bataljona, znao da će ranjeni borac biti ubijen, da je zatvorio oči, da se zatim čula pucnjava, nakon čega je vidio da je ranjeni borac ubijen. Vrhovni sud je dalje naveo da je svjedok S. T. izjavio da je bio pripadnik Narodne odbrane APZB i to 2. brigade, kojoj je pripadao i apelant, da je učestvovao kako u borbama 6. marta 1995. godine, tako i u tzv. čišćenju terena sljedećeg dana, da je od saboraca čuo da je tog dana pucano u ranjenog pripadnika 5. korpusa Armije RBiH, a da je upravo njemu, nakon povratka s tzv. čišćenja terena, apelant pričao kako je ubio jednog ranjenog borca, te da su to pričali i drugih pripadnici Narodne odbrane APZB. Također, Vrhovni sud je naveo da je iskazima svjedoka S. K., A. Z. i N. K. potvrđeno da su kao pripadnici 502. brigade u sastavu 5. korpusa Armije RBiH 6. marta 1995. godine krenuli u oslobađanje dijela teritorije koju su pod kontrolom držali pripadnici Narodne odbrane APZB, da su tom prilikom imali više poginulih i ranjenih, među kojima je bio ranjen i sanitetlija D. D., koji je sam sebi previo nogu, ali se ipak nije mogao kretati, tako da su se oni povukli, a on je ostao na mjestu događaja. Vrhovni sud je naveo da, s druge strane, nije prihvatio apelantov iskaz, koji je dao u svojstvu svjedoka, u kojem je u potpunosti negirao da je učestvovao u borbama, da nije nosio mitraljez M-84, niti je prihvatio njegov iskaz u dijelu u kojem je tvrdio da je spasio ranjenog borca M. B. Vrhovni sud je naveo da su se svjedoci odbrane H. H., M. A., H. K., A. E., B. B., M. B. i I. I. izjašnjavali na okolnost pronalaska povrijeđenog M. B., ukazivanja medicinske pomoći i daljnjeg transporta radi liječenja. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je upravo svjedok M. B. izjavio da je kritične prilike ranjen, da ga je tada spasio jedan stariji čovjek koji ga je i kasnije obilazio u bolnici, da se zvao isto kao apelant, ali da je taj čovjek tada imao od 45 do 50 godina, dok je apelant u to vrijeme imao 23 godine.
9. Zatim, Vrhovni sud je naveo da su iskazi navedenih svjedoka, koji su se izjašnjavali o okolnostima pod kojima je smrtno stradao D. D., u svojim znatnim dijelovima objektivizirani nalazima i mišljenjima, te iskazima vještaka za sudsku medicinu i patologiju M. R. i vještaka kriminalističke struke za balistiku i mehanoskopiju B. F. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je vještak M. R. sačinio zapisnik o izvršenoj ekshumaciji i obdukciji tijela D. D., te da je tom prilikom na lijevom rukavu vojničke bluze D. D. pronađena i izvađena košuljica zrna metka. Vrhovni sud je ukazao da je vještak B. F. na osnovu dostavljene oštećene i deformisane košuljice zrna metka, koja je pronađena prilikom ekshumacije, potvrdio da potiče od zrna metka cal. 7,62 x 54R, te da navedeno streljivo koristi više oružja, među kojima je i mitraljez M-84. Vrhovni sud je naveo da nije imao razloga da ne prihvati nalaze i mišljenja navedenih vještaka, koji su poznati po svojoj stručnosti, a osim toga su bili potpuno određeni i jasni u iznošenju svojih nalaza i mišljenja. Vrhovni sud je naveo da je činjenica da nijedan od navedenih svjedoka optužbe, koji su se izjašnjavali o kritičnom događaju od 7. marta 1995. godine, nije bio neposredni očevidac tog događaja, te da su se o njemu izjašnjavali govoreći o okolnostima koje su prethodile kritičnom događaju ili su slijedile nakon njega, tako da njihovi iskazi predstavljaju posredne dokaze, odnosno indicije. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da iskazi navedenih svjedoka kao posredni dokazi, s obzirom na njihovu saglasnost u čitavom nizu detalja, zaista djeluju kao jedan čvrst krug koji kao takav dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu koja se odnosi na to da je apelant kritične prilike, na opisani način, lišio života D. D., te da njihovi iskazi objektivno isključuju mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na tu relevantnu činjenicu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su iskazi navedenih svjedoka međusobno čvrsto i logički povezani, te da kao takvi zaista upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant, na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da iskazi navedenih svjedoka, posebno kada se dovedu u vezu s činjeničnim stanjem utvrđenim na osnovu nalaza i mišljenja navedenih vještaka, te kada se cijene u svojoj međusobnoj povezanosti, isključuju svaku drugu moguću verziju odvijanja događaja od one koja je utvrđena u predmetnom postupku. Vrhovni sud je ukazao da je na osnovu navedenog, uključujući i materijalne dokaze koji se odnose na kritični događaj, imao pouzdanu osnovu da zaključi da je apelant postupao upravo na način opisan u osuđujućem dijelu izreke presude, te da je stoga apelanta proglasio krivim za to krivično djelo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On navodi da je Vrhovni sud osuđujuću presudu zasnovao na indicijama, tj. na posrednim dokazima, a da se na indicijama ne bi mogla zasnovati tako teška optužba. Smatra da ono što je na osnovu indicija utvrđeno u postupku nije dovoljno da bi se sa sigurnošću izveo zaključak u pogledu postojanja relevantnih činjenica kao osnova za presuđenje. Apelant navodi da Vrhovni sud uopšte nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka B. F. prema kojem više vrsta oružja koristi streljivo cal. 7,62 x 54, te da nije pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka F. M. i M. S. koji su na pretresu pred prvostepenim sudom porekli da je apelant kritične prilike bio naoružan mitraljezom M-84. Također, apelant navodi da Vrhovni sud nije cijenio prilike u kojima su saslušavani svjedoci na početku postupka, te u vezi s tim navodi da iz priložene i ovjerene izjave svjedoka F. S. proizlazi da je svoj raniji iskaz dao pod prisilom. U dopuni apelacije apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti, te da je prekršen princip in dubio pro reo. Naime, apelant navodi da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, cijenio samo dokaze koji idu na apelantovu štetu, ali da se ni na osnovu tih dokaza ne može izvesti zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo, te da nije cijenio iskaze svjedoka odbrane. Također, apelant navodi da je vještak B. F. u svom nalazu i mišljenju naveo da zrno, koje je pronađeno prilikom obdukcije D. D., koristi 14 vrsta vatrenog oružja, a da je Vrhovni sud prihvatio kao utvrđeno da je zrno ispaljeno iz mitraljeza M-84, iako je vjerovatnoća za to 7,1%.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka saslušan veliki broj svjedoka, koji su konkretno navedeni u presudi tog suda (str. 4. i 5. presude), čije iskaze je taj sud cijenio u dovoljnoj mjeri s izvedenim materijalnim dokazima su djelovali kao čvrst krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, a to je da je apelant lišio života D. D. Vrhovni sud je naveo da je cijenjeno da su iskazi tih svjedoka čvrsto i logički povezani, a da su potkrijepljeni nalazom i mišljenjem vještaka, o čemu se taj sud detaljno izjasnio u osporenoj presudi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prva na koja ukazuje u apelaciji, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Tužilaštvo je navelo da su tokom postupka u cijelosti ispoštovana sva apelantova prava upravo onako kako je to propisano članom 6. Evropske konvencije. Naime, Tužilaštvo je navelo da je apelant imao pravo da se brani uz pomoć branioca, da je imao mogućnost da sam ispituje ili postigne ispitivanje svjedoka i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod uslovima koji važe i za one koji svjedoče protiv njega. Tužilaštvo je navelo da je osporena odluka pravilna i zakonita, a što se vidi iz analize činjenica i dokaza koji su detaljno obrazloženi u osporenoj presudi Vrhovnog suda. Stoga, Tužilaštvo predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
13. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 005154 11 Kžk od 14. novembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. decembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 29. decembra 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
21. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
22. Apelant smatra da Vrhovni sud nije mogao zasnovati svoju presudu samo na indicijama, zatim da je pogrešno ocijenio izvedene dokaze, te da u vezi s tim nije primijenio princip in dubio pro reo, što je za posljedicu imalo pogrešno utvrđenje tog suda da je apelant počinio predmetno krivično djelo.
23. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju da budu u potpunom skladu i da ne predstavljaju zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/05).
25. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
26. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju osuđujuću presudu, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, cijenio i iskaze svjedoka odbrane, kao i apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka, te u vezi s tim dao detaljno obrazloženje iz kojeg jasno proizlazi zašto nije prihvatio njihove iskaze, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Što se tiče apelantovih navoda koji se odnose na iskaze svjedoka F. M. i M. S., tj. da su navedeni svjedoci u svojim iskazima pred prvostepenim sudom porekli da je apelant nosio mitraljez M-84, Ustavni sud ukazuje da navedeno ne proizlazi iz osporene odluke, te kako apelant u prilog svojim tvrdnjama nije dostavio relevantne dokaze, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi, izneseni u tom pravcu, neosnovani. U pogledu apelantovih navoda da je svjedok F. S. izjavio da je svoj raniji iskaz dao pod prisilom (ovjerena izjava navedenog svjedoka od 18. maja 2011. godine), Ustavni sud ukazuje da je apelant imao mogućnost da predloži da se na pretresu pred Vrhovnim sudom ponovo sasluša navedeni svjedok, što je apelant propustio da učini, tako da ovi apelantovi navodi sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje.
27. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da iskazi saslušanih svjedoka optužbe kao posredni dokazi, s obzirom na njihovu saglasnost u čitavom nizu detalja, zaista djeluju kao jedan čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te, koji kada se dovedu u vezu s nalazima i mišljenima vještakā, te materijalnim dokazima koji se odnose na kritični događaj, upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je to opisano u izreci presude. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da osporena odluka nije zasnovana isključivo na iskazima svjedoka optužbe, već i na ostalim izvedenim iskazima, te da je Vrhovni sud sve te dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, u situaciji kada apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neosnovani.
28. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da se treba primijeniti princip in dubio pro reo, dakle, da i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost izvedenih dokaza, nego način na koji ih je sud ocijenio. S obzirom da se, dakle, apelantovi navodi zasnivaju isključivo na njegovom nezadovoljstvu zbog načina ocjene dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio, Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa pretpostavke nevinosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada sud sve izvedene dokaze ocijeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvede zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje pretpostavke nevinosti.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić