Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2326/11 (B. R.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2326/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2326/11, rješavajući apelaciju Biljane Radovanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Biljane Radovanović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 001425 08 Kžk od 10. marta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Biljana Radovanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine podnijela je 3. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 001425 08 Kžk od 10. marta 2011. godine. Apelantkinja je 18. jula 2011. godine dopunila apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo je 26. maja 2014. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Okružni sud 29. maja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-312/05 od 16. oktobra 2007. godine apelantkinja je proglašena krivom za krivično djelo pronevjere iz člana 338 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Za navedeno krivično djelo apelantkinji je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te ujedno određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko apelantkinja ne počini novo krivično djelo u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude. Turistička agencija "Gea tours" Bijeljina (u daljnjem tekstu: oštećena) je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

6. Odlučujući o žalbama apelantkinje i Tužilaštva protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Rješenje broj 012-0-Kž-08-000 039 od 18. marta 2008. godine kojim je apelantkinjina žalba uvažena, prvostepena presuda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred tim sudom.

7. Okružni sud je, nakon održanog pretresa, donio Presudu broj 12 0 K 001425 08 Kžk od 10. marta 2011. godine kojom je apelantkinja proglašena krivom za krivično djelo pronevjere iz člana 338 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS. Za navedeno krivično djelo apelantkinji je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te ujedno određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine apelantkinja ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 99 stav 1 i člana 108 stav 3 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), apelantkinja je obavezana da isplati sudu troškove krivičnog postupka i paušala, te da oštećenoj, na ime naknade štete, isplati iznos 15.288,00 KM u roku od 30 dana od prijema presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U izreci presude je navedeno da je apelantkinja kriva što je od 18. juna do 14. novembra 2002. godine, kao radnik u turizmu i materijalno odgovorno lice kod oštećene, s namjerom da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, prisvojila novac u iznosu od 15.288,00 KM koji je naplatila od korisnika turističkih usluga, tako što jedan broj priznanica po naplati novčanih iznosa nije upisivala u specifikaciju o predaji novca, dok je u jednom broju priznanica o naplati uz specifikaciju o predaji novca prikazala da je novac naplaćen u manjem iznosu, te na taj način oštetila oštećenu za iznos od 15.288,00 KM.

8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je nakon održanog pretresa, prema pravilima sadržanim u odredbama člana 331 ZKP (tj. prihvatanjem dokaza izvedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom), odlučio kao u izreci presude. Okružni sud je naveo da su neosnovane tvrdnje odbrane da optužba nije dokazala ključne činjenične tvrdnje optužnice, jer blagajničko poslovanje oštećene nije vođeno u skladu sa zakonom, te da specifikacije predaje novca ne predstavljaju vjerodostojnu knjigovodstvenu dokumentaciju. Okružni sud je naveo da su takve tvrdnje odbrane bez potpore u sveobuhvatnoj analizi sadržine i vrijednosnog značaja dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom. Naime, Okružni sud je ukazao da je imao u vidu iskaze svjedokā Perice Gligorića (koji je bio vlasnik i direktor oštećene u vrijeme izvršenja djela), Mileta Ilića (koji je vodio knjigovodstvo kod oštećene) i Snežane Mitrović (koja je bila zaposlenik kod oštećene), kao osoba koje su bile u neposrednom kontaktu s apelantkinjom i koje su učestvovale u vršenju osnovne djelatnosti oštećene, između ostalog, naplate novca od fizičkih lica (građana) za pružene turističke usluge od oštećene. Okružni sud je ukazao da je zatim imao u vidu dokaze materijalne prirode (knjigovodstvene i druge isprave oštećene, a posebno uplatnice o prijemu novca od građana i specifikacije o predaji i pologu novca) i stručnu obradu tih dokaza od vještaka grafološke struke Slavice Bilić i ekonomske struke Bogdana Kuvača. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke proizilazi da se na priznanicama oštećene u rubrici blagajnik nalazi autentičan svojeručni potpis apelantkinje. Okružni sud je, takođe, naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizilazi da apelantkinja jedan broj priznanica o naplati novca od korisnika nije unosila u specifikaciju o predaji novca, dok je u jednom dijelu priznanica koje su upisane u specifikaciju o predaji novca prikazivala manje iznose od stvarno naplaćenog iznosa. Okružni sud je naveo da iz navedenih dokaza, koji su neposredno izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, nesumnjivo proizilazi da su se u radnjama apelantkinje, kao zaposlenika i materijalno odgovorne osobe u pravnom licu, stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 338 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS (tj. svjesno je prisvojila novac koji joj je bio povjeren na radu u pravnom licu, te na taj način pribavila sebi imovinsku korist na pravno nedopušten način). Konačno, Okružni sud je naveo da je, shodno apelantkinjinom imovnom stanju, dužini trajanja i složenosti postupka, te odluci o krivici i utvrđenom iznosu protivpravno prisvojenog novca, obavezao apelantkinju na isplatu troškova postupka i paušala, kao i imovinskopravnog zahtjeva oštećenoj.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da "odredbe člana 338 stav 1 KZRS uopšte ne sadrže namjeru kao oblik umišljaja, odnosno kao način izvršenja predmetnog krivičnog djela", a da je u osporenoj presudi navedeno, između ostalog, da je "s namjerom da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, prisvojila novac u iznosu od 15.288,00 KM". Stoga, apelantkinja smatra da joj je u predmetnom krivičnom postupku stavljen na teret viši stepen krivične odgovornosti u odnosu na onaj koji je propisan odredbama člana 3 i člana 338 st. 1 i 3 KZRS. Apelantkinja dalje navodi da je finansijsko vještačenje sprovedeno suprotno odredbama člana 176 st. 1 i 2 ZKP, budući da sud u naredbi o preduzimanju finansijskog vještačenja nije dao upute vještaku u kom pravcu i u kom obimu treba izvršiti vještačenje, niti je dao naredbu da se prethodno sredi knjigovodstvo oštećene. U vezi s tim, apelantkinja navodi da u konkretnom slučaju nije izvršeno finansijsko vještačenje knjigovodstvene dokumentacije, već dokumentacije koja ne spada u kategoriju poslovnih, niti finansijskih i knjigovodstvenih evidencija. Takođe, apelantkinja navodi da ni prvostepeni sud, ni drugostepeni sud nisu uzeli u obzir nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Dragana Salića, koji je utvrdio da je knjigovodstvena dokumentacija oštećene neuredna i nepouzdana, čime je apelantkinja dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo.

10. U dopuni apelacije od 18. jula 2011. godine apelantkinja navodi da drugostepeni sud nije izvršio analizu i ocjenu izvedenih dokaza, niti je naveo ijedan razlog zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Bogdana Kuvača, odnosno zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Dragana Salića, čime joj je povrijeđeno pravo na odbranu i pravo na djelotvoran pravni lijek. Takođe, apelantkinja navodi da je drugostepeni sud prekršio princip zabrane reformatio in peius, budući da je prvostepeni sud uputio oštećenu sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu, a drugostepeni sud obavezao apelantkinju na plaćanje imovinskopravnog zahtjeva iako se Tužilaštvo žalilo samo na odluku o kazni.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi izneseni u apelaciji i dopuni apelacije. Okružni sud je naveo da prvostepena presuda i drugostepena presuda sadrže obrazloženje u pogledu svih apelantkinjinih navoda koje je ona isticala tokom prvostepenog postupka i drugostepenog postupka.

12. Tužilaštvo je predložilo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00, 33/00 i 37/01) relevantne odredbe glase:

Nema krivičnog djela i kazne bez zakona Član 3.

Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivična sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije zakonom bilo određeno kao krivično djelo i opisana njegova obilježja i za koje nije bila zakonom propisana kazna.

Pronevjera Član 338. st. 1. i 3.

(1) Ko protivpravno prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretne stvari koje su mu povjerene ili uopšte na radu u državnom organu ili pravnom licu, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, kazniće se zatvorom od dvije do deset godina.

14. U Zakonu o krivičnom postupku – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 100/09) relevantne odredbe glase:

Član 176. st. 1. i 2.

Vještačenje poslovnih knjiga (1)Kad je potrebno da se preduzme vještačenje poslovnih knjiga, organ pred kojim se vodi postupak dužan je vještacima naznačiti u kom pravcu i u kom obimu treba vršiti vještačenje i koje činjenice i okolnosti treba utvrditi.

(2)Ako je za preduzimanje vještačenja poslovnih knjiga preduzeća, drugih pravnih lica ili samostalnog privrednika nužno da se prethodno sredi njihovo knjigovodstvo, troškovi oko sređivanja knjigovodstva padaju na njihov teret. Član 331. st. 1. i 2.

Pretres pred drugostepenim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.

(2) Ako vijeće drugostepenog suda ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reprodukovani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko je riječ o dokazima iz člana 276. stav 2 tačka d) ovog zakona.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 12 0 K 001425 08 Kžk od 10. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 6. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 3. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantkinja pobija navedenu presudu, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

22. Ustavni sud najprije ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantkinje, te je stoga član 6 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.

23. Apelantkinja smatra da je Okružni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe KZRS i ZKP, te da nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka odbrane, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava iz člana 6 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom apelantkinja proglašena krivom što je u inkriminisanom periodu, kao radnik u turizmu i materijalno odgovorno lice kod oštećene, s namjerom da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, prisvojila novac u iznosu od 15.288,00 KM, na način bliže naveden u izreci presude, čime je počinila krivično djelo pronevjere iz člana 338 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se za predmetno krivično djelo podrazumijeva direktni umišljaj učinioca krivičnog djela, koji se sastoji u svijesti i htijenju ostvarenja određenog krivičnog djela. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelantkinjini navodi da joj je u predmetnom krivičnom postupku stavljen na teret viši stepen krivične odgovornosti jer odredbe člana 338 stav 1 KZRS ne sadrže "namjeru" kao obilježje predmetnog krivičnog djela. Nadalje, u pogledu apelantkinjinih navoda da sud prilikom donošenja naredbe o preduzimanju finansijskog vještačenja nije postupio u skladu sa odredbama člana 176 st. 1 i 2 ZKP, te da se dokumentacija koja je bila predmet vještačenja ne može smatrati vjerodostojnom dokumentacijom, Ustavni sud ukazuje da takvi apelatkinjini navodi sami po sebi ne dovode u pitanje garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, budući da je apelantkinja imala mogućnost da u predmetnom sudskom postupku osporava finansijsko vještačenje (koje je sprovedeno na prijedlog optužbe), kao i vjerodostojnost dokumentacije koja je bila predmet vještačenja, Ustavni sud smatra da se apelantkinjini navodi koji su izneseni u tom pravcu svode na puki formalizam, te da su stoga neosnovani. Što se tiče apelantkinjinih navoda da sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Dragana Salića, čime je dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da je prihvatio (dakle, uzeo u obzir) sve dokaze koji su izvedeni pred prvostepenim sudom u skladu sa odredbama člana 331 stav 2 ZKPRS. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da to što je Okružni sud poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka optužbe, a nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka odbrane, ni na koji način ne dovodi u pitanje poštivanje principa ravnopravnosti stranaka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantkinjini navodi neosnovani.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

27. U pogledu apelantkinjine dopune apelacije od 18. jula 2011. godine, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22 stav 3 Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16 stav 1 prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju apelantkinja u dopuni apelacije ukazuje na kršenje prava na odbranu, prava na djelotvoran pravni lijek i kršenje principa zabrane reformatio in peius, u odnosu na isto činjenično i pravno stanje. Imajući u vidu da je apelantkinja osporenu presudu primila 6. aprila 2011. godine, a da je dopunu apelacije podnijela 18. jula 2011. godine, te da se dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti, Ustavni sud ukazuje da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantkinjine navode iznesene u dopuni apelacije.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada drugostepeni sud, nakon održanog pretresa i ocjene svih prihvaćenih dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, izvede zaključak da je apelantkinja počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret i u obrazloženju svoje odluke navede detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio pri izvođenju takvog zaključka, te kada apelantkinjinim navodima nije dovedeno u pitanje poštivanje principa ravnopravnosti stranaka.

29. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2326/11 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio